Ellin Rubie je osvanula jednog dana na mom odjelu, uvjeravajući me da me poznaje iz škole, iako je se nisam mogla točno sjetiti. Osmjehivala se s puno zubiju i kosa joj je bila crvena, pa je u kontekstu bolnice djelovala više kao posjetitelj nego kao pacijent. Bila je mladolika, vesela i nije se činilo da je bolesna.
Preda mnom je stajalo tek nekoliko dana do otpuštanja s odjela, ali sam za to vrijeme čula njenu priču: odrasla je u Waukeganu u državi Illinois, išla je na koledž u Ann Arbor, na Sveučilište Michigan, te je nekako dospjela na Yale na postdiplomski studij umjetnosti i dizajna. Predavala je godinama na Amherstu, dovoljno dugo da uštedi nešto novca i kupi cijelu zgradu u Cvjetnom distriktu na Manhattanu. Živjela je u svojem vlastitom stanu, iako su stanovi u njenoj zgradi bili poslovni prostori u kojima se smjelo boraviti samo za radnih sati.
"Razboljela" se, ali nitko nije smatrao da nešto nije u redu s njom. Čak su i liječnici mislili da je hipohondar. Prošla je sve zamislive lijekove (zaista, na kraju sam posudila njezin pohabani priručnik prepun bilješki o raznim lijekovima), ali ni dijagnoze povezane s kongenitalnom epilepsijom joj nisu pomogle. Sada je bila u bolnici zbog elektrokonvulzivne terapije za koju me uvjeravala da nije tako grozna kao što je bila nekada. Skoro pa se entuzijastično radovala toj terapiji i sjećam se da sam je jednog dana vidjela u dizalu u kolicima dok su je medicinski tehničari vodili dolje s hrabrim osmjehom na licu. Dok je završila svih trinaest ili otprilike toliko tretmana, već sam izašla iz bolnice, ali sam je ipak nazvala da vidim kako je prošlo: inkonkluzivno, kao i inače.
U narednim godinama sam ustrajala u tome da održim kontakt s Ellin: željela sam iz svojih avantura u bolnici imati bar jednu novu prijateljicu koja je bila donekle normalna. Saznala sam da je gej i da je mladi muškarac koji ju je posjećivao bio plaćeni pomoćnik, ne njen dečko ili muž. Imala je dugogodišnju djevojku, ali ta se veza raspadala zbog njene duge bolesti. Također je imala dobar odnos s uglednom liječnicom, šeficom psihijatrije u jednoj velikoj bolnici. Uvijek bi odlazila u bolnicu na koji tjedan ili mjesec te bi tada bila nedostupna. Posjetila sam je u jednoj od njih i donijela joj cvijeće: bila je doslovno pod naponom - sijaset žica je bio prikačen na stražnji dio glave i vukao se iza njenih stopala kada bi se digla iz kreveta da ode u kupaonicu. Ali kroz sve je to ostala vesela i gledala na samu sebe objektivno, poput psihijatra. Potom je uslijedio dug boravak u Johns Hopkinsu u Baltimoreu zbog još testova i eksperimenata. Nakon što je prošla kroz sve to i vratila se u grad, našla sam se s njom na večeri i saznala da je bila sva izvan sebe. Povjerila je upravljanje svojom imovinom bratu koji je sada sudski tražio vlasništvo na temelju njene mentalne bolesti i posljedične nemogućnosti da upravlja zgradom.
Bjesnila je zbog te laži, bilo mi je sasvim jasno zašto. Znala sam da je bila jedan od rijetkih pacijenata koji su bili itekako sposobni. Nisam razumjela njenu umjetnost (nadala sam se da je barem ona razumije), ali se činila sposobnim upraviteljem zgrade i bila sam impresionirana njenom disciplinom u kontroliranju težine pod teškim lijekovima tako što je odlazila na plivanje i po nekoliko puta na dan. Pokazivala je naznake snažne samodiscipline i nije bila lijena i mekana, kako već ljudi postanu u bolnici, već puna energije i inicijative.
U svakom slučaju, bila je odlučna u svom naumu da se bori protiv bratove agresije i da plati bilo koju sumu ne bi li zadržala svoju imovinu. Uzela je poznatog odvjetnika koji se bavio sličnim slučajevima i tužila je brata zbog kršenja ugovora. Svaki put kada bih pričala s njom na telefon nakon toga, bila bi tako preopterećena sudskim procesima da je i djelomična društvenost i nastojanje da ne priča o slučaju predstavljalo velik napor za nju. Kada sam se našla na večeri s njom, zamijetila sam da joj je kostim djelovao komično, crvena kosa joj se stanjila (rekla je da se kovrčala zbog previše Depacotea), a ruž joj je bio razmazan. Bila je uznemirena i opsjednuta tužbama, nespomenutom temom svih sastanaka. Nije se naprosto mogla opustiti i zabaviti.
Nakon toga je nisam dugo zvala. Htjela sam je pozvati na svoju terapijsku grupu, ali sam se predomislila jer sam se pribojavala da će reklamirati različite lijekove kojima je trenutno bila oduševljena. Bila je na otprilike osam lijekova odjednom, u malim količinama. A ja sam se obično klonila lijekova.
Kada sam je konačno nazvala, dobila sam operatera koji je pustio sljedeću snimku: "Broj koji ste birali je nedostupan. Daljnje informacije nisu dostupne." Očito se dogodilo najgore. Brat je dobio tužbu i ne zadovoljivši se samo vlasništvom nad zgradom, istjerao ju je i kao stanara, premda mi je rekla da je voljna pregovarati o etažiranju zgrade i podjeli vlasništva. Potrošila je zadnju kintu na odvjetnike pa sam mogla pretpostaviti da više nije imala apsolutno ništa.
Nisam nikako mogla doći do nje, a ona me nije običavala zvati.
Prekrižila sam njeno ime i podatke u adresaru.