Elvis van Godzilla

Tijekom protekloga stoljeća britanski pisac-slobodnjak Ken Hollings postigao je karijeru pišući eseje koji su doživjeli uspjeh u zabačenim ulicama popularne kulture. U publikacijama kao što je kulturalni online magazin CTheory, filmski časopis Sight and Sound te popularni britanski mjesečnik Bizarre Hollings je pisao članke o mnogim neobveznim temama kao što su život Criswella, neumrlog naratora filma Plan 9 iz svemira i ostalih antiklasika Eda Wooda; o karijeri Elvisa Presleyja te ekscentričnosti u ponašanju androida u holivudskim filmovima, poput Ratova zvijezda i Zabranjenog planeta.

Ipak, bez obzira na neobveznost odabranih tema, Hollingsove eseje krase ozbiljnost i poezija, možda zbog neočekivanoga povezivanja misli. Njegovo dugačko razmatranje o fenomenu Godzille starom 50 godina, naslovljeno Tokyo Must Be Destroyed (Tokio mora biti uništen), najvjerojatnije je posljednja riječ o Godzilli kao nespretnoj metafori za užase atomskoga rata i bavi se istraživanjem simboličkih značenja velikih spomenika kao označitelja nacionalnog identiteta. Zahvaljujući neusiljenome spoju visoke i niske kulture, esej Tokyo Must Be Destroyed nedvojbeno je profitirao od prilično jedinstvenog fenomena miješanja, pa ga se tako spominje ne samo na ponekoj web-stranici koja se bavi kulturalnom teorijom, nego također na više internetskih stranica Godzillinih obožavatelja.

Alternativna povijest

U novom romanu Destroy All Monsters (Uništite sva čudovišta), Hollings razvija spoj visoke i masovne kulture, koristeći se masmedijskim tropima kako bi razradio beskrajno kompleksne teme. Taj je roman najlakše sažeti kao “alternativnu povijest”, kao scenarij “što ako”.

Proteklih pedesetak godina najčešći alternativni povijesni scenarij bio je o tome što bi se dogodilo da je Hitler pobijedio u Drugome svjetskom ratu? Zamišljanje toga kakav bi bio život u svjetskom nacističkom režimu bilo je predmetom bezbrojnih epizoda Zone sumraka, B-filmova i znanstveno-fantastičnih šund-romana, a većina se uglavnom bavila isticanjem velike prijetnje koju je nacistički ekspanzionizam predstavljao zapadnoj civilizaciji te kako su savezničke snage jedva spasile slobodu i spriječile svjetsku tiraniju.

Sve bi to moglo donekle biti točno. No, opće obilježje alternativnih povijesti jest ta da one pretjerano pojednostavljuju kompleksnosti modernoga ratovanja. One predstavljaju distopijske vizije usporednih stvarnosti kako bi nas uvjerile da živimo u najboljem od mogućih svjetova, da je – premda smo upravo izašli iz najkrvavijega stoljeća u ljudskoj povijesti i srljamo u stoljeće koje će, prema svemu sudeći, biti još krvavije – sve na neki način bilo onako kako bi trebalo biti.

Te alternativne povijesti pretpostavljaju sukob u kojemu su protivničke strane jasno odijeljene i jedan konkretan, jasan ishod (pobjeđuju Saveznici) zamjenjuju nekim drugim (pobjeđuju Sile osovine). No, roman Destroy All Monsters odbacuje takav pristup i posve ukida konkretne ishode. Ključni što-ako scenarij romana bavi se pretpostavkom o tome što bi se bilo dogodilo da Zaljevski rat nije nikada završio i da je umjesto toga prerastao u beskonačnu pat-poziciju. Roman počinje postupnim gubitkom nadzora nad događajima na Bliskom istoku, a predsjednik Sjedinjenih Država (premda ga se ne imenuje, nedvojbeno je oblikovan prema uzoru na Georgea Busha) ubrzano tone u emocionalni slom i samoubilačko ludilo, a neprestani sukob na Bliskom istoku ostavlja “KTO” – kuvajtsko poprište operacija – tako užasno onečišćenim da ono postaje nepogodnim čak i za ratovanje.

Ipak, od rečenice kojom počinje roman – “Petstoti je dan od početka operacije Pustinjska oluja i sve teče prema planu” – američka vlada i mediji nastoje održati privid nadzora i normalnoga stanja bez obzira na pravo stanje stvari. NBC maršira svojom beskrajnom paradom posebnih TV vijesti o “američkome ratu”, njujorška burza jedanput na dan prekida rad zbog turobne ratne minute šutnje, a Predsjednik pohodi mise mumljajući neiskrene molitve za mir.

Ekstaza kaosa

Ti se rituali događaju u kontekstu znanstvene fantastike u njezinu namjerno kaotičnom i prekrasno besmislenom izdanju – robotska bogomoljka izložena u muzeju Smithsonian ubila je predsjednikovu unučad, Elvis se vratio među žive kao sintetički animatron, a niz čudovišta nalik na Godzillu spreman je donijeti stravično uništenje cijelome svijetu. Pa ipak, banalnost ratnohuškačkoga spektakla koji američka vlada i medijski aparat orkestriraju u uvodnim odlomcima romana Destroy All Monsters, bit će odmah poznata mnogim Amerikancima – oni su već bezbroj puta gledali takvu pomno režiranu predstavu u korist neke američke vojne akcije – od Drugoga svjetskog rata naovamo, ad nauseam.

Dok traje taj početni prizor, rat se počinje razlijevati preko tankih granica zadržavanja neprijatelja koje je vladin promidžbeni stroj konstruirao oko njega. Ono što slijedi polivalentno je ulaženje u bezgranični Armagedon razrađen u nizu paralelnih zapleta, a svaki je prerada nekog aspekta popularne ili tabloidne kulture. Jedna nit, primjerice, bavi se Otokom potresa, podzemnim istraživačkim kompleksom stvorenim prema uzoru na kvazi-znanstvene laboratorije koji se tako često pojavljuju u serijalu o Godzilli i drugim japanskim akcijskim filmovima o čudovištima. Na tom otoku jedan znanstvenik izjedan krivnjom pomaže Agenciji za projekt naprednoga istraživanja obrane u genetskom inženjerstvu različitih destruktivnih čudovišta odgovarajućih imena kao što su Hellcore, Gravaton, Manta, i Micronosaur. Jedno od tih čudovišta u međuvremenu je preuzelo kontrolu nad znanstvenikovom kćeri Muri. Ona je android-ubojica. Muri luta Tokijom doimajući se kao sasvim obična mlada Japanka koja pleše po klubovima, sve dok ne podlegne transu i njome ne ovlada nagon za ubijanjem.

Druga nit radnje uključuje reanimiranoga, kibernetskoga Elvisa Presleyja – skrpanoga od kompletnog arhiva slika skupljenih tijekom stvarne Elvisove karijere – koji se, krenuvši na turneju i pjevajući svoje stare hitove gomilama ostarjelih obožavatelja, počinje svijati pod nesuvislim teretom utjelovljivanja cijeloga životnog vijeka odjednom. Drugi se, pak, zaplet događa u vezi s kultnim čelnikom po imenu Josipov duh – on zapovijeda naoružanim kompleksom očito nadahnutim onime kojim je David Koresh upravljao u Wacou.

Okvir radnje romana raspada se, i jedva održavani red prerasta u ukupni kaos (u napadu depresije Elvis se navodno ubio, prouzročivši nerede; federalni agenti preplave kompleks Josipova duha; i na kraju se čudovišta s Otoka potresa oslobađaju, izazvavši pustošenje u svim velikim svjetskim gradovima). Istodobno, različiti likovi, boreći se da izađu na kraj sa sve većom oskudicom, i svi do jednoga podređeni tajanstvenim izvanjskim silama koje ih kontroliraju, postupno gube suvislost – odnosno ono što bi se moglo nazvati njihovom “ljudskošću”, osim što većina likova romana zapravo uopće nisu ljudska bića.

Nakon što je u terorističkome napadu ubijen predsjednik, potpredsjednik (žalosno nesposoban, fikcionaliziran Dan Quayle) preuzima vladu. Stupivši na tu dužnost, uskoro će podlegnuti utjecaju “izvanzemaljskoga bića”, Murina prijateljica također je zaražena mikroskopskim izvanzemaljcima nakon jedne seksualne nezgode i postupno postaje sve opsjednutija time da pronađe liječnika koji će joj povjerovati te očistiti njezino kolonizirano tijelo. A, u međuvremenu, animatroničkoga Elvisa progoni AL/VI5, umjetno antitijelo koje je medij preko kojega se duh njegova mrtvorođena brata blizanca Jesseja, vraća kako bi ga mučio.

Šira slika iracionalnosti

Unatoč svom tom ludilu roman se čita gotovo bez napora, djelomice zahvaljujući neposrednome proznom stilu, kratkim poglavljima i pomicanju u smjeru kazaljki na satu od jedne pripovjedne linije do druge. Kako stvar napreduje, postaje jasnije da je naizgled glavna misao romana – alternativna stvarnost beskonačnoga Zaljevskoga rata – samo mehanizam uporabljen kako bi se prikazala šira slika iracionalnosti kao popratnog proizvoda propagande koja prati suvremeno ratovanje. Mašinerija odnosa s javnošću u vezi sa Zaljevskim ratom koji je u tijeku, naplaćuje danak našemu temeljnom kulturalnom osjećaju za razum. Kada se golemi izvori informacija upotrebljavaju kako bi se opravdao masovan pokolj ljudi, stvaramo dug koji mora biti naplaćen na štetu naše vjere u institucije, našeg osjećaja za autonomiju, našeg osjećaja da naši životi pripadaju nama.

Ili: kako tvrdi klišej – prva žrtva rata je istina, a sljedeća je – premda se o tome rijetko govori – zdrav razum.

S engleskoga preveo Tomislav Belanović.

Objavljeno na www.popmatters.com/books/reviews/d/destroy-all-monsters.shtml