Marta Baradić  

Embrio na putu

Uključiti se u raspravu o abortusu, desetljećima nakon što je pravo na abortus izboreno, a uslijed postepene redukcije tog prava do aktualne situacije kada je u praksi njegovo ostvarenje onemogućeno većini žena, znači reaktualizirati borbu na svim frontovima. Abortus je strogo političko pitanje. Inzistiranja na moralnoj i individualnoj, kvazi apolitičnoj razini problematike abortusa odnosno reprodukcije uopće, deplasirana su budući da već sama brojnost pristupa ilustrira činjenicu da je riječ o poprištu presijecanja različitih interesa. No iza apstraktnog, religioznog diskursa i manipulacije ljudsko-pravaškom terminologijom od strane vjerskih fundamenstalista, pitanje abortusa – odnosno u širem smislu prava žene da konačno postane politički subjekt, a ne pasivna, ljudska mašina upregnuta u prve redove kapitalističke akumulacije – razotkriva se kao jedno od ključnih antisistemskih pitanja.

ŽMK

U ovo doba godine, točnije 28. svibnja, obilježava se Međunarodni dan akcija za žensko zdravlje. Ovogodišnji naglasak je na nimalo bezazlenim te nesagledivim posljedicama koje po život žena imaju restriktivan pristup ženskom zdravlju, a u obliku institucionalnog nasilja koje se provodi državnim uskraćivanjem seksualnih i reproduktivnih zdravstvenih usluga i prava. Sudeći prema recentnim događajima Hrvatska se svrstala među one države u kojima je žensko reproduktivno zdravlje ozbiljno ugroženo s tendencijom daljnjeg ograničavanja ženskih ljudskih prava. Ako ne ranije, onda definitivno notornim referendum iz 2013. godine kada je u sam Ustav uključena diskriminatorna odredba braka kao zajednice muškarca i žene, postalo je jasno koliko je stvarna snaga retradicionalizacije koju zadnja dva desetljeća kao kakvu, uglavnom apstraktnu, pojavu detektiramo. Kronologiju i analizu spomenutih inicijativa donosi izvještaj Amira Hodžića i Nataše Bijelić “Neokonzervativne prijetnje seksualnim i reproduktivnim pravima u Europskoj uniji”.1 Ono što postaje jasno uvidom u potonji izvještaj jest da su različite akcije bile usmjerene na sprječavanja uvođenja seksualnog odgoja u školske kurikulume ili sabotiranje dostupnosti tzv. pilule za dan poslije. Dio šire agende, pa tako i otpor konkretnim neokonzervativnim prijetnjama, zahtijeva umrežavanje opozicijskih grupa u zaštiti tek naizgled partikularnih interesa.

Prema Petchesky, abortus svoje značenje ne crpi iz nikakvog teološkog teksta ili apstraktnog moralnog koda, već iz partikularnih historijskih uvjeta.2 Ovdašnji, recentni uspon neokonzervativnih snaga obilježen izrazitom usmjerenošću na ograničavanje ženskih reproduktivnih prava uz očiglednu sistemsku podršku, valja tako i promatrati, u odnosu na dominantnu društvenu paradigmu. Iza apstraktne, moralno-religiozne retorike o borbi dobra i zla, kriju se sasvim konkretni patrijarhalno-kapitalistički, političko-ekonomski ciljevi. U ovdašnjem, (post)ratnom tranzicijskom kontekstu nije teško pronaći zajednički nazivnik ideologijama i narativima koji su naprasito stupili na scenu, a to je žena podrazumijevana u svojim tradicionalnim ulogama. Narativima poput onog nacionalističkog, žena kao majka krucijalna je za legitimaciju jednako kao i kapitalizmu za akumulaciju. Majka nacije, (određene) vrste, radne snage, garancija čistoće i kvalitete. Ovisno o perspektivi, postoji doza sarkazma u činjenici da neke od najvažnijih bioetičkih rasprava o abortusu koriste metaforu okupacije.

Lydia Sklevicky primjerice spominje studiju Muške fantazije Klausa Theweleita, a kroz koju “provlači se ideja simboličkog izjednačavanja tijela žene (buduće) majke s tijelom ‘majke’ domovine koja treba ostati ‘čista’, nekontaminirana za penetraciju ‘tvrde muške jezgre (nacije)’. Dinamika igre podsvjesnih struktura s ovim simboličkim predodžbama otvara mogućnost za istraživanje hipoteze o traženju korelacije naglaska na ‘čistoći’ žene i porastu osjećaja (tobožnje) nacionalne ugroženosti.”3 U istom poglavlju Sklevicky se osvrće na onodobnu “senzacionalnu” vijest iz dnevnog tiska o znanstvenom istraživanju kojim je utvrđeno da se evolucija modernog homo sapiensa zbila u obitelji samo jedne žene. Sklevicky piše:  “Nije moguće da je suvremena znanost zanemarila Adama, donedavnog nesumnjivog patrijarha. Dakako, i u ovom slučaju vrijedi spoznaja da je očinstvo mnogo teže dokazati od majčinstva. (...) Budući da svi potječemo od Evinih kćeri, bilo koji njihov muški predak mogao je biti naš zajednički pradjed.”4

Paradoks emancipacije

No osim kao metafora upregnuta u proces legitimiranja narativa vladajućih poredaka, reproduktivni rad žene presudan za održavanje vrste, istovremeno je presudan i za reprodukciju samog kapitalističkog sistema. Paradoks ženske emancipacije sadržan je u činjenici da su žene izborivši se za pristup javnoj sferi tzv. produktivnog rada, zapravo izborile dvostruku opresiju. Osim što ulaze na tržište rada i postaju nadničarke, i dalje ostaju zadužene za glavninu dotadašnjeg tzv. nevidljivog, neproduktivnog rada unutar privatne sfere, stvarajući tako za kapitalizam krucijalan višak vrijednosti. Potpuna feministička borba uvijek se odvija na dva fronta, budući da je problem žena dvostruk, klasni i specifično ženski. Važno je osvijestiti da je patrijarhat, a ne klasa najstariji oblik ugnjetavanosti, te da je sistemski, strukturalni patrijarhat i dalje osnovno sredstvo kapitalizma. Puna emancipacija znači baviti se društveno-političkim uzrocima subordinacije žena unutar cjelokupnog političko-ekonomskog sklopa demokracije koji funkcionira kao klasni sustav, a održava se hijerarhijskim i patrijarhalnim normama.

U tom smislu, borba za pravo na legalan i dostupan abortus borba je protiv dominantnih načina proizvodnje. Nakon što je liberalni glasovi uspješno koopitran od strane sistema i navali konzervativnih težnji ka ograničenju ženskih reproduktivnih prava suprotstavlja se tek apolitičnom, privilegiranom verzijom pro-choicea, važno je podsjetiti se okolnosti i važnosti izborenog prava na abortus. U jednom recentnom intervjuu, Ankica Čakardić navodi :“Jugoslavenski Ustav iz 1974. je jamčio ženama pravo na abortus, koliko mi je poznato tu ustavnu odredbu svojedobno je još jedino provela Rusija. To ustavno pravo žene su post-socijalizma izgubile. Nadalje, Obiteljski zakon FNRJ-a iz 1948. je tretirao ženski kućanski rad kao “doprinos” ekonomiji kućanstva, s druge strane, suvremeni zahtjevi za prepoznavanjem kućanskog rada kao rada toliko su rijetki na subpolitičkoj razni, a u okviru formalne politike, nekog prava ili zakona ni u primisli. Kongresi sindikata iz 70-ih i Akcijski programi sindikalnih organizacija za rješavanje problema zaposlenih žena su se zalagali – kao što je isticano npr. na VII. kongresu – za “stalno unapređivanje zaštite materinstva na najširim osnovama solidarnosti”, sigurnu stambenu politiku, socijalizaciju kućanskog rada itd.”5 Primjeri progresivnih rodnih politika pomažu ilustrirati abortus kao društveno, a ne individualno pitanje.

Pravo na abortus temelj je političke ravnopravnosti. “De Bovoar tvrdi da zbog funkcija odgajanja i reprodukcije, žene ne mogu biti suštinski slobodne. Zbog toga je, čak i ličnim primerom, insistirala na tome da ženu ne mora da definiše njena materica, jer je moguće imati život i izvan svoje reproduktivne uloge.”6 Feministička teorija u raspravu uvodi distinkciju pojmova materinstva i majčinstva, gdje materinstvo označava konkretan društveno-ideološki (patrijarhalni) kontekst, a majčinstvo kao ono iskustveno, osobno, izvan odnosa moći te potencijalno polje subvertiranja dominantnih odnosa. Jedno od glavnih retoričkih uporišta pro-life zagovaratelja je individualizacija pitanja abortusa, analogna neoliberalnoj kooptaciji ljudskopravaškog žargona i banaliziranjem problema izbora, amnestirajući državu od strukturne brige za društvenu reprodukciju. Individualizacija pitanja abortusa strategija je poput individualizacije siromaštva, retorički pokušaj maskiranja pogubnih posljedica privatizacije zdravstva, obrazovanja... Parafrazirajući pjesmu Francija Blaškovića, “Embrio on the road”, embrio je ponovno na putu, kao i borba protiv patrijarhalno-kapitalističke eksploatacije.

Bilješke:

1  Istraživanje dostupno na: http://cesi.hr/attach/_n/neokonzervativne_prijetnje_srp_u_eu.pdf

2  Rosalind Petchesky, vidi prijevod u ovom tematu.

3  Lydia Sklevicky, Konji, žene, ratovi, odabrala i priredila Dunja Rihtman Auguštin. - Zagreb : Ženska infoteka, 1996.

4  Ibid., str. 268.

5  http://radnezene.org/liberalni-feminizam-kao-saveznik-kapitalu-i-restauraciji-klasa/

6  Lidija Vasiljević, “Feminističke kritike pitanja braka, porodice i roditeljstva”, u Neko je rekao feminizam?, ur. Adrijana Zaharijević, Heinrich Böll Stiftung, Beograd.