Emigranti i putnici

Tijekom devedesetih godina oficijelna hrvatska kultura bila je zagledana sama u sebe ili pak u Zapad, pa se, prema nepisanom pravilu, istočnoeuropska, tj. ruska suvremena književnost u nas gotovo uopće nije prevodila. Opipljiv je bio strah da se čistoća nacionalnog identiteta vlastite domovine i odabir Srednje Europe kao prirodnog kulturnog staništa, može zamutiti ako se u ovdašnji kulturni prostor propusti roba s pravoslavnog Istoka. Ruska kultura i ruska književnost bile su tada nepoželjne, s obzirom na ukorijenjenu kolektivnu predodžbu o povijesnoj i kulturnoj bliskosti ruskog i srpskog naroda, a kako se naša kultura nastojala sasvim odijeliti od susjedne kulture i dokinuti moguće srodnosti, to je, prema uvrnutoj logici, značilo da treba dokinuti i prijatelje naših susjeda neprijatelja. Realno je pak rusko-srpska veza postojala samo u sferi vladajućih politika, ili pak u pojedinačnim, nakaradnim slučajevima poput onog pisca Eduarda Limonova koji je pijančevao s Karadžićem i pucao po Sarajevu. No, ono što je zacrtano u političkim kabinetima, u to je vrijeme propisivano i u kulturi.

Ruski pisci napokon na Jadranu

U olakom razvrstavanju na pravovjerne i krivovjerne u hrvatskom su kontekstu nešto bolje prolazili tek disidenti poput Brodskog ili Nabokova, dok su pisci koji su ostali živjeti u Rusiji uniformno smatrani lojalnim vlastima i politički podobnima. Riječ je, naravno, o besmislici i krivo sraslim stereotipima, ukoliko znamo koliko je snažna i šarolika bila ruska podzemna kultura otpora od pedesetih godina nadalje sa svojim akcijama, samizdatima i sl. O toj subverzivnoj, neoficijelnoj književnoj sceni vrlo dobro svjedoče tekstovi iz antologije alternativne ruske proze Pljuska u ruci što ju je 1989. godine – znači neposredno prije zamrzavanja naše kulture prema Istoku – uredila Dubravka Ugrešić.

S hrvatskim političkim promjenama ispuhali su se pojedini nacionalni stereotipi i popustile recepcijske ograde, pa je nastupilo svojevrsno otopljavanje prema ruskoj književnosti. Ono je intenzivnije počelo 2001. godine s prijevodom Generation “P” Viktora Pelevina, prijelomnog romana ruske suvremene književnosti koji pionirski otvara novi svijet globalizirane Rusije i čiji diskurs sažima sve osobitosti novog – ruskog i uopće istočnoeuropskog – vremena postkomunizma karakterističnog po novim neokapitalističkim pravilima i proboju zapadne konzumerističke kulture i marketinške industrije. Nastavilo se s prijevodima ostalih Pelevinovih knjiga (Omon Ra; Vijesti iz Nepala; Kaciga užasa, Mit o Tezeju i Minotauru; Dijalektika prijelaznog perioda i Sveta knjiga vukodlaka), te drugih pisaca, od Ilje Stogoffa (Trinaest mjeseci, Mačo ne plaču i mASIAfucker), Gajte Gazdanova (Večeri kod Claire), Vladimira Sorokina (Plavo salo), Dmitrija Prigova (Živjet ćete u Moskvi!), do knjiga Ljudmile Ulicke Veseli sprovod i Ilje Stogoffa Mrtvi mogu plesati, o kojima detaljnije govori ovaj tekst. Sve u svemu, danas hrvatski čitatelj može steći bitno bolji uvid u suvremenu rusku književnost, i to zahvaljujući ne nekoj široj kulturnoj strategiji, nego osobnim naporima nekolicine prevoditelja/-ica i izdavača, ponajviše Irene Lukšić koja je mnoga od spomenutih djela prevela te uredila nekoliko zbornika o alternativnoj (post-)sovjetskoj sceni i emigrantskoj kulturi.

Veseli sprovod i istočnoeuropska svakodnevica

Roman Veseli sprovod prva je knjiga Ljudmile Ulicke, ali i prva knjiga neke suvremene ruske književnice uopće, prevedena na hrvatski (nešto kraće proze prevedeno je u časopisima, dok su, za usporedbu, na srpskom objavljene gotovo sve njezine knjige, i autorica je kao međunarodna zvijezda gostovala na Sajmu knjiga u Beogradu). Ulicka se, uz eksperimentiranju skloniju Ljudmilu Petruševsku i na zapadnom tržištu prepoznatu Tatjanu Tolstaju, često navodi kao najveća autorica suvremene Rusije. No, takva je slika ženske svečarske trojke isuviše pojednostavljena, s obzirom da postoji još mnogo vrlo dobrih, poetikom različitih, pa i mlađih autorica.

Ulicka piše iz osviještene ženske perspektive i u središtu njezinih knjiga redovito su ženski likovi i osobitosti ženskog iskustva, a i sam roman Veseli sprovod uvršten je u ediciju Žensko pismo uglednog ruskog izdavača Vagriusa. No, ta ženska perspektiva kod nje ne prelazi u društveno-političku angažiranost, niti u feministički jako obojeno pisanje, kakvo je pod utjecajem zapadnih feminističkih teorija, prema mišljenju predavačice ruske književnosti Magdalene Medarić, doživjelo zamah i postalo modom u Rusiji (u tekstu Pišu li žene u suvremenoj Rusiji – “žensko pismo”?, u časopisu Nova Istra, broj 2-3, 2001.). Više od literarizirane borbe za samooslobođenje i emancipaciju Ulicku zanimaju specifičnosti svakodnevnog ženskog iskustva (braka, ljubavnih odnosa, djece...); više od često isforsiranih tema tjelesnosti, nasilja i ženske ranjivosti zanimaju je psihologizacija ženskih likova i svakodnevica, ruski byt i pošlost’ (o kojoj je pisao Nabokov u eseju o Gogolju), što dubinski obilježavaju rusku književnost, a i čine, kako smatra Dubravka Ugrešić, zajedničku crtu cijele istočnoeuropske književnosti.

Biografija Ulicke je tipična za sovjetsko društvo: naime, ona je kao biologinja radila u jednom genetičkom laboratoriju, da bi zbog pretipkavanja zabranjene literature i pisaćeg stroja nađena u njezinu stanu izgubila posao (slično iskustvo u Istočnoj Njemačkoj pokazuje i film Život drugih). Nakon što je ostala bez posla, kako kaže u jednom intervjuu, godinama se nigdje nije mogla zaposliti i u tom je vremenu rodila dvoje djece, pročitala svu silu knjiga i počela pisati. Vrlo brzo nakon objavljivanja prvih priča Ulicka je dobila pohvale kritike i postigla veće tiraže, a do danas su njezine  knjige dobile najprestižnije ruske nagrade za književnost kao što su Ruski Booker ili Boljšaja knjiga. Osim po romanima Medeja i njezina djeca, Sonječka, Slučaj Kukocki, Daniel Štajn prevoditelj, poznata je po radu u kazalištu i osmišljavanju serije edukativnih knjiga za djecu iz kulturalne antropologije na teme tolerancije i različitosti Drugih. 

Ženski likovi u emigrantskom svijetu

U fokusu romana Veseli sprovod također su ženski likovi, okupljeni oko uzglavlja ruskog slikara Alika koji leži na samrti u svom stanu u New Yorku. Nina, njegova sadašnja žena, stalno alkoholizirana i sklona gatanju, alternativi i spiritualnosti, uz nju Irina, bivša ljubavnica, nekoć akrobatkinja u cirkusu, a danas uspješna odvjetnica, zatim njezina kćer, ispaljena djevojka nazvana T-shirt, pa Valentina, susjeda talijanka Gioica itd. Te žene Alik zove svojim zečicama, one se brinu za njega, čuvaju ga, daju mu čajeve od trava, dovode svećenike, i naizmjence spavaju sklupčane pokraj njegovih nogu. U pozadini je ljeto New Yorka, velika vrućina i vlaga, povremeno kao u nekom spotu dopire ulična glazba, a sve Alikove ruske žene hodaju po stanu polugole, u grudnjacima. U atmosferi romana ima tako neke vesele, karnevaleskne erotičnosti, pa se smrt slikara, zbog odsutnosti naturalističkih opisa umirućeg ili njegova bolesnoga tijela, doima kao nešto prirodno, samorazumljivo što zaokružuje njegov život i daje mu konačni smisao.

Stan je inače krcat emigrantima, stalno netko dolazi i odlazi, prespava u kakvu kutu ili na tepihu. Roman je tako u cjelosti ispisan između sobe umirućeg, kuhinje i ostatka stana, a život u toj emigrantskoj komuni sasvim je različit od života vani, od američke svakodnevice u kojoj se intimnost doživljava drukčije negoli u ruskoj, ali i istočnoeuropskoj uobičajenoj percepciji. Da bi pokazala galeriju prepoznatljivih likova iz emigrantskog ruskog i židovskog miljea Ulicka se služi teatarskim sredstvima, pomalo gogoljevskom vizualizacijom u kojoj se kroz uvećavanje detalja daje psihološki upečatljiv portret lika.

Književna vrijednost Ulicke leži ponajprije u lakom postizanju pomaknute, pomalo groteskne atmosfere, pri čemu je ona bliska onom karnevalesknom prikazivanju svijeta koje u ruskoj književnosti ima dugu tradiciju, sjajno analiziranu kod Bahtina. Njeno pripovijedanje povremeno uzlijeće i ka fantastičnom pa i blago halucinogenom (u slučaju Alikovih senzacija), a prepoznaje se redukcija izraza i sklonost da se bizarno pokaže kao svakodnevno, kakvu pamtimo u Harmsa. Pripovjedačka umješnost i vrckavost razlozi su da se same teme umiranja, patnje, raspadajućeg tijela... ne iščitavaju kao tragične i konačne. Smrt je ovdje poput zadnjeg čina, ključne scena životnog performansa, pa u odlasku ne treba biti histerične patnje bližnjih ukoliko histerije, kao u slučaju Alika, nije bilo ni za života. 

Bez sumnje Ulicka je zanatski vrlo vješta, a ovaj njezin roman ima dovoljno tragova originalnosti da se prepozna autoričinu markantnost zbog koje ima status jedne od najboljih ruskih književnica. No, Veseli sprovod ima točno onoliko subverzivnosti koliko je potrebno da se ne izađe iz okvira dobre mainstream produkcije i ne uznemire recepcijski mehanizmi široke publike. Koliko god bila kvalitetna, Ulicka ipak piše na sigurno, svjesno kontrolira grotesku ili apsurd, i zadržava mjeru koja jamči komercijalniji uspjeh. Riječ je zapravo o zanimljivoj, mekoj prozi, koja je bez sumnje vrijedna čitanja (osobito u usporedbi s hrvatskom produkcijom), ali prozi koja ne udara u želudac i nije za pamćenje. Ulicka naime nije autorica koja će vam prirediti vatromet, njezin jezik nije eksperimentalan, kompozicijski nije zahtjevna, i nije potrebno poznavanje konteksta ili ruskih mitologema da bi se ušlo u njezine knjige. Dekonstrukcija, kolažiranje i demontaža stvarnosti, šizoidni jezik, ikonografija novog vremena i slične osobitosti što ih nalazimo kod drugih ruskih pisaca poput Pelevina ili Sorokina, nju jednostavno ne zanimaju. Možda je riječ o pohvalnom nepomodarstvu, možda o obrani vlastita autorskog integriteta..., ali, svejedno, moj je dojam da Ulicka po pripovjedačkim predispozicijama može sigurno i bolje negoli što pokazuje u Veselom sprovodu.

Mrtvi mogu plesati – pustoš kulturnog naslijeđa

Za razliku od Ulicke, Ilja Stogoff je dobro poznat ovdašnjoj publici, prevedena su mu dosada tri romana, prije nekoliko godina gostovao je na Sajmu knjiga u Puli i dao prilično intervjua ovdašnjim novinama. Uza to, Stogoff je – kao svojevremeno češki pisac Michal Viewegh – vrlo lijepo pisao o svom boravku u Hrvatskoj, pa je, eto, u javnoj percepciji i zbog toga postao neki simpatičan lik. Ovdašnje medijske asocijacije na Stogoffa idu uhodanim smjerom: roker, bivši alkos i ruski književni brend koji se prodaje otisnut po majicama, pa još i katolik, donedavno dominikanac, dakle apsolutna manjina u svojoj zemlji. Sam Stogoff itekako radi na održavanju svoga imidža i kreiranju karizmatičnosti, a takvo samoprezentiranje, naravno, nije samo po sebi negativno, ali je pomalo iritantno ukoliko pročitate više njegovih intervjua u kojima se, kao u marketinškoj kampanji, vrti jedna te ista priča.

Za razliku od njegovih ranije prevedenih, fikcionalnih knjiga, Mrtvi mogu plesati su zbirka putopisa u kojima Stogoff piše o velikim gradovima, a i zaboravljenim periferijama, nekadašnjim svetim mjestima, samostanima i spomenicima, a i zabitim cestama i ogoljelim pustošima Azije. Njegovi putopisi nisu skrojeni turistički, oni ne daju ni propisani sustavni uvid u stranu zemlju u stilu o-svemu-po-malo i ni-o-čemu-preozbiljno, ne odišu ni veselim, istraživačko-impresionističkim zanosom uobičajenim u trivijaliziranim varijantama žanra što su preplavile tržište, a nemaju ni altruističko-edukativni pristup kakav mnogima prija kad su na godišnjem odmoru. Naime, putovanja su autorova opsesija, i on na njih ne odlazi samo da bi vidio, doživio nešto novo i uzbudljivo, već prije zato što mu je nepojmljivo ostati na mjestu i zato što se, dok putuje, osjeća kako-tako živim.

Osim što obilazi velike gradove poput Venecije, Kaira, Londona, Istanbula, Stogoff odlazi i na destinacije koje iz touroperatorske perspektive nisu nimalo atraktivne, poput Sibira, Sjevernog ledenog mora ili Kazahstana, a i izbjegava mjesta poput Tajlanda i tamošnje atrakcije u vidu maloljetničke prostitucije. Putopisi su grupirani u cjeline nazvane prema pjesmama s legendarnog albuma U2 The Joshua Three, koji je ovdje neka vrsta kulturološkog atributa jednog prošlog, Stogoffu razumljivog, vremena, jer “kraj svijeta dogodilo se u ritmu njihove bas gitare”.

U jednom značenjskom sloju ovi tekstovi govore o prostornoj određenosti kultura i razlikama između zapadnih i istočnih, europskih, azijsko-ruskih, azijsko-muslimanskih ili pak daleko-azijskih geografskih koordinata. Dok putuje, Stogoff se stalno sjeća Rusije i referira se na kolektivnu rusku percepciju i predodžbu o vlastitoj važnosti, kao i na njezin među položaj, povijesnu određenost azijatskim barbarstvom (nomadstvom, tipom osvajanja i vladanja i sl.), i nedosegnuti ideal europske uljuđenosti i ponosa na naslijeđe. Poput mantre, oponašajući dijelom i forme religijskih tekstova, autor ponavlja u putopisima iste rečenice o svojoj zemlji, poput one: “Svi narodi na svijetu ponosni su na svoju povijest. Kad je teško, narodi se osvrću i tako im bude malo lakše. Samo Rusi uvijek gledaju u budućnost. Rusi nemaju prošlosti.”

Rusija i Drugi definitivno su najvažnija Stogoffljeva tema. On sebe deklamativno određuju Europljaninom, a rusku kulturu vidi u nekoj stalnoj napetosti između vlastita europejstva i vlastita azijatstva. Pri tome, ponekad pokazuje i nelagodu u kulturi Istoka, pa i određeni tip predrasuda koje nalazimo u zapadnjačkim kolektivnim predodžbama, a koje se vezuju uz slike nasilničkog, terorističkog islama ili lijenog, uspavanog Istoka. Rusija je za Stogoffa i tuga izgubljenih ljudi (“Zašto je naša vjera tako mračna? Zašto od svih smislova života Rusi uvijek izabiru smrt?”), i zemlja koju “kao Rus ne razumije”, i tiranija novog vremena, zbog koje čovjek stalno ima osjećaj da se probudio u pogrešnom, zastarjelom filmu.

Nomadi u potrazi za smislom

U drugom značenjskom sloju – koji dominantno određuje ovu knjigu – Stogoff govori o nestajanju, o svjetovima i kulturama koje “umiru bez traga”, ili pak o onome što svjedoče sačuvani tragovi prošlosti: materijalni ostaci i spomenici, kao tek gomile kamenja po kojemu se pentraju turisti. U svojim, kako piše, arheološkim komentarima uz Kraj svijeta, zapravo ga zanima samo vrijeme koje drobi sve – i kulturno naslijeđe, i velike povijesne priče, i ljudske živote. Umjesto uobičajenog osjećaja sigurnosti i kontinuiteta što nam ga pruža uranjanje u kulturnu prošlost, kod Stogoffa ono samo produbljuje osnovna egzistencijalna, pa i religiozna pitanja.

Unatoč određenim nedostacima, poput pretjeranog insistiranja na europsko-azijatskim, ili zapadno-istočnim binarnostima i nepomirljivostima, ili mjestimično stereotipnog mačističkog diskursa vidljiva u podrazumijevajućoj ulozi muškarca kao lutajućeg lovca i istraživača, Stogoff je ispisao vrlo dobru knjigu koju svakako vrijedi pročitati. I to stoga da se prošire ograničene perspektive, kako onih koji stalno ostaju na istom mjestu, tako i onih koji stalno putuju na način na koji im to industrija turizma određuje. Brzo i efikasno, uniformno i bez iznenađenja. U tri dana, avionom, obići sve znamenitosti, jesti u lokalnom restoranu, zaplesati u autentičnom ugođaju hotelskog bara... Ostati ili otputovati mogu biti različite riječi za istu zatupljujuću priču.