U razgovoru za Zarez, britanski glazbenici Hayden Thorpe i Chris Talbot iz indie rock skupine Wild Beasts govore o novom albumu, emocijama, 3D pjesmama i suradnji s Lady Gagom
Wild Beasts već su albumom prvijencem pod nazivom Limbo, Panto iz 2008. godine predstavili glavna obilježja svog glazbenog izričaja. Prvenstveno, riječ je o inovativnoj i maštovitoj pop-glazbi s kićenim falsetom pjevača Haydena Thorpea. Drugim albumom Two Dancers iz 2009. potvrđuju se kao jedan od najzanimljivijih britanskih bendova i njime zarađuju nominaciju za prestižnu nagradu Mercury. Vokali Haydena i Toma Fleminga, drugog vokalista, skladno su umotani u nježne melodije bogatih perkusija, dok nas s pomno odabranim stihovima čas uvode u mračne, barokne predjele art-rocka i dream-popa, čas se blago izruguju ili pak jasno govore o ljubavi i naslagama iluzija. Prošle godine izdali su treći hvaljeni album, Smother, koji donosi značajan zaokret u njihovom zvuku, ali ono što se ne mijenja jest da, za jedan popularan bend, još uvijek predstavljaju neobično glazbeno obilje.
Smother je iznimno intiman album, prožet motivima požude, čežnje, vrlo je puten. Što ste istraživali pišući ovaj album, što ste njime htjeli poručiti?
Hayden: Mislim da su svi naši albumi intimni i osobni, pogotovo ako sagledamo neki općeniti način kako se albumi rade i kako im pristupamo pri pisanju i snimanju. Kada ljudi slušaju glazbu, oni traže intimnost, traže istinu, i refleksiju koju možda ne mogu dobiti na neki drugi način, osim preko glazbe. Kod većine vrsta umjetnosti bitna je refleksija – kako se osjećaš, osobno, i bitan je osjećaj ponovnog potvrđivanja. U slučaju Smothera, jednostavno smo napravili album koji smo željeli napraviti, i pisali smo o stvarima o kojima smo htjeli pisati. Ako se držiš tog pravila, sve ostalo nekako slijedi samo po sebi.
Glazba kao otkrivenje
Glavnoj temi albuma – ljubavi – pristupate na zanimljiv način. Kroz stihove i glazbu kao da se vodite mišlju – ne žudimo direktno, već kroz asocijacije.
Hayden: Podsvjesno predstavlja nešto jako zamršeno i kao takvo je naša velika fascinacija. Istraživanje neizgovorenih područja, koja su, na neki način, tabu u svakodnevnom životu. Mislim da su ljudi u konstantnoj borbi, sami sa sobom, traže pravi način kako da se postave i primjereno predstave. Najčešće ne postoji izravan način na koji možeš reći što zapravo misliš. Naše pjesme to dopuštaju, i dopuštaju ljudima da to osjete.
Chris: Kao što je Hayden maloprije rekao, mislim da je ono što mi radimo ljudima blisko, mogao bih reći čovječno i iskreno, i način na koji to radimo je podosta otvoren. Većina današnje glazbe je cinična, cinično je konstruirana, ako promatramo ono što prenosi i što joj je glavni motiv.
Hayden: Teško je to objasniti, možda bih mogao reći da u svemu tome postoji nešto poput praznovjerja. Glazba postoji jer ona predstavlja i postavlja stvari puno ljepše i konciznije nego što ih možeš postaviti riječima.
Mogli bismo nadovezati jednu misao koja porijeklo glazbe povezuje s idejom “patećeg drugog“.
Hayden: Apsolutno! Slažem se u potpunosti. Neki ljudi bi rekli, ah, tužna glazba je jadna i uboga, ali ja mislim da većina emocionalne i takozvane tužne glazbe podiže duh i služi kao otkrivenje: da, ja nisam jedini koji se tako osjeća, i time se uklanja teret osjećaja: ja sam jedini koji pati, jedini sam kojega gone. Takvo kolektivno slavljenje patnje je oslobađajuće. I predivno. Mislim da nema ništa gore od sretne pjesme uz koju bih trebao biti sretan, ona ti ne daje ništa.
Misao iz prošlog pitanja završava time kako je glazba neka vrsta posrednika za razvijanje naše sućuti.
Hayden: Apsolutno. Sućut je jako dobra riječ. Teško je naći sućut u životu. Mi živimo u Londonu koji je jedna velika agresivna cjelina sa skrivenim djelićima samilosti. Jako je važno biti suosjećajan, općenito, i u glazbi. Također je bitno jer nam daje perspektivu. Ljudi su samo maleni dio prirode, a naša narav je takva da mislimo da smo veći od prirode, mnogo važniji, a nismo.
Chris: Posebice kad smo u ovakvoj situaciji, na nastupu uživo, kad se cjelina doživljava, osjeća kao jedno. Kad smo na pozornici i gledamo publiku, kao da gledamo neku komunu, bez ikakvih osjećaja, samo uživaju u trenutku.
Riječi koje mogu izuzeti ili obuzeti
Kao što implicira naziv vašeg albuma (Smother – “gušiti”, op. ur.), ali i njegova tematika, jesu li ljubav i žudnja nešto što guši, jesu li zaljubljivanje i ljubav dramatična i traumatična iskustva?
Chris: Postoji dualnost u tom gušenju - može biti nešto utješno, ali također može biti nešto što se suviše približava, postaje preblisko i može spriječiti ili kočiti tvoje emocije.
Hayden: Vrijeme pisanja albuma je bilo prijelomno razdoblje za nas. Taj tjedan smo se doselili u London, naši životi su se sasvim promijenili nakon Two Dancers, morali smo ih sažeti i odlučiti što nam je činiti, što je prava stvar za nas. Mislim da se radi o tom osjećaju suspregnutosti, zatvorenosti, kada je sve nekako preblizu, prezatvoreno. Uspjeh je bio utješan, ali je utjeha došla po cijenu neprekidnog osjećaja klaustrofobije.
Osim što je postavljena kao glavna tema albuma, nalazimo još jednu posebnu vrstu ljubavi – ljubav prema jeziku. Pjesme su vam prožete mitovima, citatima pjesnika, romana, filmova, od autora kao što su Miller pa sve do Freuda. Koju ulogu u vašem stvaralaštvu ima jezik, kao i sve ostalo što sam nabrojala? Nije uobičajeno čuti takvu ljubav prema jeziku u današnjoj popularnoj glazbi.
Hayden: Ne volim riječ lyrics, više volim riječ – riječi (words). Lyrics na neki način gotovo opravdavaju lijene riječi. Lijepa glazba može riječima omogućiti da budu tupe. Naši omiljeni tekstopisci, ako ništa drugo, pjesmama daruju dostojanstvo. Oni emociji, koju ne mogu drugačije uobličiti, podare dostojanstvo. Ponekad nešto pročitate i pomislite: to je savršeno izrečeno, znate da ne postoji savršeniji način da se to drugačije kaže, i kao takvo je iznimno inspirativno. Onda pomislite: uzet ću dio ili ću sve iskoristiti kao točku reference. Možete citirati autora iz bilo kojeg stoljeća, jer to nitko ne može reći bolje, riječ je o univerzalnom osjećaju koji postoji bez obzira u kojoj eri živimo ili koju tehnologiju koristimo. Ljudska kompleksnost, dualnost boli i sreće je ista. Ista je bila, i ostala. Pretpostavljam da su problemi isti, samo se okruženje mijenja.
Chris: Riječi mogu zarinuti i zavrnuti nož dublje nego išta drugo. Mogu te u potpunosti izuzeti ili obuzeti u nekom trenutku.
Riječi kao najviši oblik izričaja?
Hayden: Jesu, svakako, bez ikakve sumnje.
Na prijašnjim ste albumima imali izrazito dramatičan zvuk baroknog-popa koji ste sad omekšali. Je li to došlo spontano, s glazbenim, ali i vašim osobnim sazrijevanjem?
Hayden: Da, osjećamo se sve ugodnije u svojoj koži. Započeli smo gotovo anarhistički, bili smo gnjevni i frustrirani tupani, prvenstveno zbog glazbe koja nas je okruživala u to vrijeme. Glazbeni rizici su bili naša opsesija, pošto je većina glazbe bila ugodna, ležerna i korektna. Željeli smo učiniti nešto nečuveno. Jednom kada smo dokazali svoju buntovnu bit, omekšali smo, ne možeš neprestano dokazivati svoju buntovnost, jednostavno postane dosadno. Taj punk statement možeš učiniti samo jednom, inače samoga sebe ograničavaš. Moramo ostati relevantni sebi samima. Više ne bi bilo relevantno da i dalje dokazujemo svoju buntovnost, uostalom, sada otkrivamo ljepotu drugih stvari koje želimo slaviti, a koje nismo vidjeli kada smo imali dvadeset i jednu godinu. Jednostavno drugačije viđenje stvari.
Chris: To i ja mislim. Nadamo se da naša glazba neće uvijek biti spokojna i smirena kao što je bila na Smotheru. Kao glazbenici i kao bend ne želite ostati u nekoj soničnoj sigurnosnoj zoni, mi smo uvijek otvoreni za različite stvari koje pokušavamo u studiju, stoga ne mislim da će taj način i pristup zvuku potrajati dugo. Recimo, ne bojimo se distorzija i sličnih stvari.
Hayden: Kada je riječ o albumu, s njim nitko ne mora živjeti više i duže nego glazbenici koji su ga napravili. Zato uvijek radiš album s kojim, i u kojem, želiš živjeti neko vrijeme. Smother je bio nešto što smo trebali, i nešto u čemu smo željeli živjeti neko vrijeme. Kao što je Chris rekao, novi album će biti nešto u čemu ćemo sljedeće htjeti živjeti, a to ne treba nužno biti lijepo i ugodno.
Ispod vrela
Povrh opuštenog zvuka koji vlada na albumu, rekli ste da je pri samom snimanju bilo podosta improvizacije.
Hayden: Da, improvizacija je uzbudljiv pristup jer predstavlja rizik, ne znaš što ćeš napraviti, a svejedno uđeš u to.
Chris: Za mlade glazbenike predviđeno je mnogo obuke, krute i stroge, školske, kao formule ili uzorci koje trebaju slijediti kako bi im se ocjene poboljšale. Mi smo se oslobodili tog sistema, smišljamo i razmišljamo kako god želimo i kad god želimo. Ne želimo biti u tom sistemu niti u toj sigurnosnoj zoni prokušanog uspjeha. Uvijek pristupamo stvaranju glazbe na način: ako nešto ne možeš odsvirati, ne znači da to zaista ne možeš ili da barem nećeš pokušati.
Hayden: Nikad nemam osjećaj: mi točno znamo što radimo (smijeh). Ali smo isto tako uvijek iskreni oko toga: mi ne znamo što radimo! I to godi, to je cool. To je oslobađajuće.
Također ste rekli da želite raditi 3D ljubavne pjesme. Što to točno znači?
Hayden: Ljubavne pjesme su većinom, posebno one u mainstreamu, vrlo jednodimenzionalne: volim te, ili pak, mrzim te. A trodimenzionalno predstavlja onu dubinu koja kaže: volim te - na površini, ali ispod tog vrela/vela je neki sasvim drugi osjećaj, ni sam nisam siguran koji.
Kao najbolji primjer može poslužiti jedna jednodimenzionalna pjesma koju ste preobličili u 3D. Riječ je o remiksu pjesme Yoü and I Lady Gage. Kako je došlo do te neobične suradnje?
Hayden: Mislim da je njezin marketinški tim, oglašivački tim i propagandni tim shvatio kako je riječ o jako lošoj pjesmi (smijeh). To sada mogu otvoreno reći s ove distance. Čak je i po njezinim standardima riječ o lošoj pjesmi, po bilo čijim standardima. A ona je jedna moćna dama, iza sebe ima odličan tim tekstopisaca, a opet to nije njezin najjači rad. Vjerojatno su tražili mlade nezavisne glazbenike kako bi pjesmi dali malo integriteta, malo dubine. Suradnja je, za nas, bila kao David i Golijat, kao uh, nije baš ugodno upustiti se u ovo. Predstavljala je ogroman izazov, strahovit, a opet uzbudljiv. Nismo imali pojma što radimo, nikad nismo radili remiks. S druge strane, tu je neka vrsta moći jer će nas slušati trinaestogodišnja djevojčica u Iowi, koja nikad, baš nikad nije, niti bi da nije bilo te prilike, čula Wild Beasts. Remiks je postao neka vrsta posrednika. Mi smo čudaci iz Engleske, a Lady Gaga je... da, Lady Gaga. I ponekad treba prihvatiti takve izazove jer zapravo nemamo što izgubiti, i ako možemo iz svega toga nešto napraviti, zašto ne? Sama vjerojatnost je bila toliko bizarna, da je zapravo bila uzbudljiva