Energetski performanski i hologrami tolerancije

U povodu najnovijega performansa Connected Božene Končić Badurine valja svakako podsjetiti na njezin performans Približavanje, što ga je izvela na izložbi 1:1: među(o)sobno u suvremenoj umjetnosti (Dom HDLU, 14. veljače – 3. ožujka 2006., autorice izložbe: Evelina Turković i Radmila Iva Janković), s obzirom na to da ga je isto tako koncipirala na temu trenutka susreta. Naime, u performansu Približavanje umjetnica stoji u sredini praznoga prostora Galerije i dočekuje pojedinačnoga posjetitelja, posjetiteljicu zatvorenih očiju (dakle, posjetitelji ulaze jedan po jedan), te se tako komunikacija nastoji ostvariti (za neke bezuspješno, kako mi je rekao jedan poznanik i jedna poznanica) na energetskoj razini, bez riječi i kontakta očima.

Energetski krug

U performansu Connected Božena Končić Badurina ponovo je odabrala isti prostor izvedbe i sličnu dramaturgiju performansa; naime, sada je u ostvarivanje energetskoga kruga susreta uključila zajedništvo mnoštva osoba, od nešto mlađih do onih treće životne dobi, poredanih u krug. I kako pojedinačni posjetitelj/posjetiteljica ulazi u prostor Galerije Bačva, dočekuje ih krug (koji je prekinut samo u prostoru ulaznih vrata Galerije) mnoštva sudionika performansa, kako stoje u apsolutnom miru, zatvorenih očiju, ostvarujući komunikaciju s pojedinačnim posjetiteljima na energetskoj razini. Pritom se umjetnica na letku kao dodatnom pojašnjenju navedenoga performansa koristila Agambenovim (Ideja proze, Zagreb, AGM 2004., u prijevodu Ivana Moleka) određenjem šutnje čovjekova lica: “Čovjekovo lice možda je jedino mjesto gdje doista ima šutnje. Dok karakter ostavlja na licu tragove neizrečenih riječi i neostvarenih namjera, dok životinjsko lice izgleda uvijek kao da će izgovoriti riječ, ljudska ljepota otvara čovjekovo lice šutnji”. Podsjetimo jednako tako i na njezin energetski performans (inače, njezin prvi performans), performans disanja Vraćanje sebi – 100 udisaja, što ga je izvela na Četvrtom danu hrvatskog performansa u Varaždinu (2004.), a u okviru kojega je s pomoću zvučnika koncentrirala pozornost gledatelja/gledateljica na auditivnu dimenziju performansa – na binarni ritam disanja, udisaje i izdisaje, rastvarajući asocijacije s istočnjačkim duhovnim tehnikama disanja.

Za demokratizaciju umjetnosti

Nadalje, iste večeri u Showroomu Galerije Nova održana je prezentacija projekta Prevođenje: isto i različito Marijana Molnara, a o kojemu su govorile Nada Beroš, Ana Dević, kao i sâm autor, pri čemu je prilikom prezentacije projekta na zanimljiv način bilo uspostavljeno i izvedbeno prevođenje. Naime, Nada Beroš je preuzela interpretacijsku ulogu Ane Dević, sâma Ana Dević je preuzela interpretacijsku ulogu autora projekta, a autor projekta Marijan Molnar interpretacijsku ulogu uvijek zanimljivo nepredvidljive Nade Beroš. Tom prilikom, među ostalim, Nada Beroš je istaknula kako je u akcijama Marijana Molnara prisutna “tiha subverzija”, podsjetivši pritom na njegov transparent Za demokratizaciju umjetnosti (Zagreb, zgrada SKUC-a, 1981.). Naime, kako su u ondašnjoj politosferi u javnim prostorima bile ispisivane poruke i slogani o svojevrsnoj tendencioznosti u umjetnosti, tako u povodu navedenoga transparenta mnogi nisu bili sigurni je li riječ o prorežimskoj paroli ili pak o individualnoj i kolektivnoj, dakako, artističkoj subverziji. Osmišljavanju navedenoga transparenta “tihe subverzije” prethodila je Molnarova akcija-agitacija Za demokratizaciju umjetnosti, koju je, kako je to pojasnio u svojoj autorskoj knjizi tekstova i foto dokumentacija svojih radova Akcije i ambijenti (Zagreb, Naklada MD, 2002.) izveo na ondašnjem Trgu Republike 19. listopada 1979., kojom je u okviru izložbe-akcije Radne zajednice umjetnika skupljao potpise od prolaznika: “Molio sam prolaznike, koji bi se zaustavili ispred moga rada, da se potpišu na papir A4 ispod teksta: ZA DEMOKRATIZACIJU UMJETNOSTI”. Tako je toga dana od 12 do 17 sati uspio sakupiti svega 45 potpisa, s obzirom na to da je velik broj prolaznika kojima se obratio odbilo potpisati ovaj tekst. Inače, 1981. navedenu je agitaciju Molnar modificirao i u akciju pisanja grafita u zagrebačkom pothodniku kao i u spomenuti transparent na zgradi SKUC-a.

Isto i različito

Pritom foto i videodokumentacija projekta Prevođenje: isto i različito, kojim autor propituje holograme etičkih tekovina (trijada: sloboda, jednakost, bratstvo, ali i sestrinstvo) Francuske revolucije, mogla se razgledati uz prisutnost autora dva dana kasnije. Naime, tijekom 2005. i 2006. Marijan Molnar je realizirao triptih site specific i on-line projekt Prevođenje: isto i različito, a koji sadrži tri tematska bloka: Egalité ili You Need More! (pitanja koja postavljamo sebi), Fraternité ili Braća blizanci (pitanja koja postavljamo drugima) te treći tematski blok pod naslovnom odrednicom Liberté ili Gdje su životinje (pitanja koja nikome ne postavljamo). Pritom on-line projekt je dostupan na web-stranici Galerije Miroslav Kraljević (http://www.g-mk.hr/online/prevodjenje/hr/index2.htm). Nadalje, za svaki je tematski blok, koji naslovno referira na tekovine etičkoga trojstva Francuske revolucije, autor organizirao i popratnu akciju na određene simbolične i prigodne datume u 2006.: Svjetski dan prava potrošača (15. ožujka 2006.), Međunarodni dan Roma (8. travnja 2006.) i Svjetski dan zaštite životinja (4. listopada 2006.). Tako se akcija za tematski blok Egalité ili You Need More! (pitanja koja postavljamo sebi) odvila u mega-trgovinama a za ovu prigodu Molnar ih je odabrao njih osam; akciju u okviru tematskoga bloka Fraternité ili Braća blizanci (pitanja koja postavljamo drugima) autor je smjestio u romsko naselje Kozari Bok, a akciju za tematski blok Liberté ili Gdje su životinje (pitanja koja nikome ne postavljamo) Molnar je izveo u zagrebačkom Zoološkom vrtu. I dok se akcija u povodu tematskoga bloka Egalité ili You Need More! odvijala na Svjetski dan prava potrošača, kada je Molnar ubacivao letke vlastite akcije “tihe subverzije” u potrošačka kolica mega-trgovina na osam različitih lokacija u gradu (npr. Billa, Baumax, Konzum, Pevec, Getro), akcija za tematski blok Fraternité ili Braća blizanci odvila se na Međunarodni dan Roma u okviru koje je autor, među ostalim, okupio grupu Roma iz naselja Žlebice kraj Koprivnice koja je izrazila svoje mišljenje o rušenju njujorških Blizanaca. Odnosno, pored toga što je zajednica Roma iz Žlebica izrazila etičko zgražanje nad činom krvnoga nasilja, ipak je, kao što to apostrofira autor projekta, pokušala shvatiti motive koji su inicirali to osvetničko krvoproliće. Pritom je autor nastajao ostvariti mjesto “blizanačkoga” susreta komunikacije između žlebičkih Roma s Romima iz Kozari Boka, ali hologrami tolerancije nažalost se tom prilikom nisu mogli ozbiljiti. Podsjećam da je o navedena dva projekta zanimljiv esejistički dokument zabilježio Ivica Župan u Zarezu (broj 178, 20. travanj 2006.).

Pitanja koja nikome ne postavljamo

Zaustavimo se na trećem dijelu spomenutoga Molnarova projekta. Dakle, 4. listopada, u povodu Svjetskog dana zaštite životinja od 11 do 14 sati, u Zoološkom vrtu u Zagrebu autor je izveo akciju i instalaciju/ambijent Liberté: Privremeni ZOO/ Imaginarni vrt. Naime, u okviru akcije posjetitelji ZOO-a, uglavnom djeca, bili su pozvani da preuzmu plišane životinje/lutke koje su bile razmještene na određenim mjestima u prostoru strahotnoga izložbenoga zatočenja životinja. Pritom je autor računao da preuzimajući lutke životinja i stavljajući ih poslije na neko povlašteno mjesto unutar svoje kuće ili stana, one će navodno, kako je istaknuo u katalogu akcije i instalacije, “vratiti simbolički dug životinjama (svijest o diskriminaciji i potiskivanju kompleksnosti ovoga problema)”.

Videodokumentacija akcije svjedoči kako su akcija i ambijent/instalacija osmišljeni u radu s djecom s performativnom porukom “Pronađi svoju životinju/lutku!” i korektivnom zooetičkom željom: “Kad je pronađeš u prostoru ZOO-a, ponesi je kući i stavi na izdvojeno mjesto. Ona će biti ono što te podsjeća na ovaj dan tvoje šetnje i razmišljanja i povezuje te simbolički s ostalim životinjama iz imaginarnog vrta/privremenog ZOO-a”. Podsjetimo kako Joan Dunayer u svojoj knjizi posvećenu specizmu zapisuje: “Kad biste bili zatočeni u zoološkom vrtu, na natpisu vašega kaveza pisalo bi: ‘Čovjek’, što bi opisivalo homo sapiensa kao cjelinu”. Riječ je o zooetičkom promišljanju o zoološkom vrtu kao lažnoj, specističkoj situaciji koja bi trebala asocirati na rajski vrt ili Noinu lađu, a zapravo je riječ o mjestu trajne neslobode i izložbene diskriminacije neljudskih bića. Pritom je Marijan Molnar u katalogu navedene akcije ispod fotografije ulaza u zagrebački Zoološki vrt postavio korektivan natpis: “Kad ulazimo u ovaj izdvojeni prostor, ulazimo u carstvo omeđenosti i sputanosti, ulazimo u svijet imaginarnog i bajkovitog prasvijeta. Prikriva li ovaj ulazak patnju i žrtvovanje bez smisla?”. Naime, kako je ulaz zagrebačkoga ZOO-a fotografiran u crno-bijeloj tehnici, strahotno podsjeća na fotografije mračnih ulaza-rupa u konc-logore iza kojih nestaje svake humanističke nade. Pritom plišane životinje/lutke, koje je u ovoj akciji i ambijentu Marijan Molnar upotrijebio, nadovezuju se na njegov prijašnji rad; naime, te igračke životinja koristio je u izložbi ...(Drugi) neka govore (Galerija Karas, 2002.) posvećenoj radu s romskom zajednicom.

Tragom navedene akcije Liberté: Privremeni ZOO/ Imaginarni vrt, koja postavlja zooetičko pitanje “Gdje su životinje?” u okviru pitanja koja nikome ne postavljamo, završno bih podsjetila na Molnarov projekt Reka – Zagreb: dvije ulice, dva mjesta, dvije sudbine (2002.) kojim je autor ispitivao dodire između Prvomajske ulice u Reki (Molnarovo rodno mjesto) pokraj Koprivnice i Medvedgradske ulice u Zagrebu. Naime, novootvorena farma za uzgoj kokoši u Prvomajskoj evocirala je činjenicu da je prostor današnje Gliptoteke HAZU-a nekoć bila tvornica za preradu kože gdje se dnevno obrađivalo oko tisuću komada kože. Navedene dvije ulice, dva mjesta, dvije sudbine Molnar je povezao s obzirom na njihovu zajedničku zoosferu – masovno korištenje životinja, a jedan od tematskih blokova projekta odredio je zooetičkim konstativom: “Naš odnos prema životinji određuje našu ljudskost u budućnosti!”. Apsolutno točno.