Premda je prošlo tridesetak godina otkako su priče belgijskog autora doživjele prvo tiskano izdanje, njegova distopijska pripovijest nije nimalo izgubila na važnosti, snazi i aktualnosti
Jean van Hamme i Griffo, SOS Sreća, Fibra, 2014. (Prevela Jelena Prtorić)
Imperativ ljepote uspješno nadopunjuje jednako agresivan imperativ sreće; depresivna i tjeskobna stanja nisu poželjni dijelovi lijepe, uspješne i pouzdane osobnosti. Sve se otvorenije propagira obrazovanje bez stresa u javnim, a naročito u privatnim školama. Forsiranjem neprirodno-sretnih situacija mladeži se izravno nameće (za)misao da će ih tijekom života konstantno pratiti sreća, a zapravo im se, micanjem od životne realnosti, čini medvjeđa usluga – mladež će se veoma lako naviknuti na olakšano učenje i život s manje stresa, ali će se znatno teže nositi s izazovima koji će ih prije ili kasnije snaći.
O nametnutom, organiziranom i nespontanom obliku društvene sreće progovorio je Jean Van Hamme (1939.) u pričama pod naslovom S.O.S. Sreća, nastalih 1980. godine za televizijski projekt koji zbog kompleksnosti teme nije zaživio. Philippe Vandooren, urednik časopisa Spirou, predložio je Van Hammeu da pokuša iste priče pretočiti u medij stripa. Krajem 1982. godine Van Hamme upoznaje crtača Wernera Goelena (1949.), poznatijeg pod umjetničkim imenom Griffo, koji prihvaća suradnju. Od 1984. do 1986. godine u časopisu Spirou izlaze priče o prividnoj i višeslojno uvjetovanoj sreći što čini uređeno društvo jednoličnosti i prividne jednakosti. Realistične priče prikazane su jednako realističnim crtežom; Griffo je napravio zavidan posao na crtačkom planu i uspješno prikazao orvelovsku atmosferu u crtanom obliku. Ritam priče i crteža je filmičan pa je stoga album S.O.S. Sreća lako zamisliti u ekraniziranom obliku.
U asocijalnoj državi Van Hamme prikazuje policijsku državu u kojoj uniformirani državni aparat djeluje besprijekorno – dok plaća uredno stiže, većina zaposlenika nema potrebu postavljati suvišna i nezgodna pitanja o prirodi posla koji mehanički obavljaju; zdravstvena policija brine o osiguranicima pod uvjetom da se isti pridržavaju propisanih pravila; organizirani su kolektivni godišnji odmori tijekom kojih se njeguje duh zajedništva; natalitet je ograničen, a teme i oblici umjetnosti unaprijed strogo propisani. Svaki oblik individualnog odudaranja zaudara te kao takav nema potporu uniformirane većine. Individualizam je zabranjen, baš kao u djelu Put u Ikariju utopista Étiennea Cabeta, a pojedinačna odstupanja redovito sablažnjavaju većinu te se uredno kažnjavaju. Neprilagođeni i pobunjeni pojedinci, nesretni i izbrisani marginalci, protivnici nametnutih normi i ljubitelji individualizma dio su manje vidljivog međusvijeta, pripadaju dijelu polusvijeta koji se oteo organiziranoj kontroli djela i misli što izvana ima osobine idealnog utopijskog društva. U knjizi Ideologija i utopija sociolog Karl Mannheim piše: "Sve dok se svakom pripadniku grupe od djetinjstva utuvljuju isti smisao riječi i isti način izvođenja ideja, u tom društvu ne može biti razilaženja između misaonih procesa. Pripadnici grupe neće zamijetiti čak ni postupno modificiranje u načinu mišljenja (ako do njega uopće dođe sve dok žive u stabilnoj situaciji, sve dok je tempo prilagođavanja mišljenja novim problemima tako spor da obuhvaća više generacija". U S.O.S. Sreći ima starijih osobenjaka koji se još sjećaju kako se prije živjelo bolje i prirodnije pa nerado pristaju na propisane oblike sreće, no nađe se i mlađih buntovnih duša čije se životne predodžbe u potpunosti razlikuju od normativnih propisa.
Van Hammeov prikaz lažne demokracije i asocijalne države u stanju je zaintrigirati čitatelja, može ga navesti da se zapita u kojoj mjeri već sada možda živi prikazani društveni sistem te kakva se zapravo harmonija i dobrobit krije u ograničenim načelima. Platon, Thomas More, Valentin Andræ, Thomas Spencer, Theodor Hertzka i Étienne Cabet tek su neki od brojnih pojedinaca koji su iznijeli javnosti vlastito viđenje bolje i uređenije budućnosti za ostatak čovječanstva. No kako opisati njihove utopističke ideje, je li riječ o naivnim i suludim ili ipak donekle ostvarivim zamislima? Kakvim su namjerama vođeni utopisti, jesu li uistinu vjerovali da se društvo može nanovo reorganizirati i popraviti? Jesu li računali na naopaku stranu ljudske naravi i tehnološki napredak kojem robuje većina stanovništva? I tko bi se danas, u vrijeme sveopće digitalizacije i nasilne ere osjetilne lagodnosti, vratio nekadašnjem načinu života, npr. tradicionalnom obrađivanju zemlje i narodnim oblicima liječenja? Lewis Mumford tvrdi da "iz ove ili one utopije možemo izvući mnoge elemente koji će obogatiti svaki aspekt života zajednice. Slijedeći utopijsku tradiciju, nećemo se samo osloboditi lažnih utopija koje su nama vladale: vratit ćemo se u stvarnost. Štoviše, vratit ćemo se stvarnosti i možda je – tko zna? – iznova stvoriti!" Povijest čovječanstva jasno pokazuje kako svaka disfunkcionalna utopija brzo i lako prijeđe u poprilično funkcionalnu distopiju, to jest, ušminkani teror jednakosti nad različitostima. Misaona entropija prisutna je i u najbolje uređenom utopističkom društvu, pitanje je samo na koji je način nefunkcionalnost skrivena od pogleda šire javnosti i nepoželjnih znatiželjnika.
Život sa stavom Distopijski svjetovi nalik Van Hammeovom prikazani su u filmovima Paklena naranča (Stanley Kubrick, 1971.), Brazil (Terry Gilliam, 1985.), THX 1138 (George Lucas, 1971.), Nineteen Eighty-Four (Michael Radford, 1984.), Nineteen Eighty-Four (Rudolph Cartier, 1954.), 1984 (Michael Anderson, 1956.), Four Episodes from 1984 (Marshall Peterson, 1985.). Antiutopijska književna djela kao što su Gazela i kosac Margaret Atwood, Orwellov roman 1984. te Mooreov grafički roman V kao Vendetta također služe mentalnom osvještavanju pojedinaca. Dolazeći svijesti, čovjek bi automatski trebao razvijati savjest, što je jedna od temeljnih svrha strip-albuma S.O.S. Sreća. Van Hamme izravno upućuje šamar uniformiranim i ograničenim društvima koja, zahvaljujući neprestanim sukobima koji se temelje na političkim ili religijskim etiketama, poput kakvog parazita uspješno preživljavaju na tijelu neobrazovanijih domaćina. Vladajući znaju da je svaki broj u konačnici itekako važan, a zna to i Van Hamme dok na kritičan i konstruktivan način prikazuje totalitarne ideologije čija se manipulativna i nadziračka priroda ne mijenja, ali zato dobiva na snazi pomoću novih tehnologija, što omogućuju lakše praćenje i kontroliranje mase.
Van Hammeovo djelo je literarno-likovni spomenik ideji individualizma, moćno angažirano štivo kojim se poručuje kako je život sa stavom na strani nesvrstanih i neutralnih moguć unatoč uzastopnim kontrolama i neumjesnim prozivkama ukalupljenih uhljeba. Istina, šarolike kolektivne ponude u stanju su pojedinačno pružiti osobenjacima lagodnu sadašnjost u preglednom moru masovnosti, ali ponude iste mašinerije donose neizvjesnu budućnost i imaju preveliku cijenu kojoj se ne može odrediti točna vrijednost – tijekom društvenog transfera može se polomiti ionako krhka osobnost, u što su se mnogi Van Hammeovi protagonisti imali prilike uvjerili na vlastitoj koži. Premda je prošlo tridesetak godina otkako su te priče doživjele prvo tiskano izdanje, čitava distopijska pripovijest nije nimalo izgubila na važnosti, snazi i aktualnosti, a, kako izgleda, itekako će se ticati novih generacija koje nisu u pretjeranoj mjeri socijalno osviještene i zainteresirane za goruće društvene teme.
Tromiji i smireniji, novi će naraštaji ujedno biti znatno nepripremljeniji za iznenadne pogubne situacije, lakše će izgubiti živce i u trenucima slabosti nuditi dijelove osobnosti za neke nove sladunjave oblike utopističkih privida slobodarstva.
Bilješke:
1 Belgijski scenarist stripova Van Hamme široj je publici najpoznatiji po fantasy serijalu Thorgal, ali je ujedno i autor mnogih drugih socijalno osviještenih i društveno angažiranih djela (Largo Winch, Gospodari ječma, XIII…).
2 O dometima špijuniranja i ciljevima nadziranja pisao je John Gibb u knjizi Tko vas promatra? (Naklada Ljevak, 2005.): "U posljednjih trideset godina, radi obrane od mogućih terorističkih činova, sve se pomnije, i gotovo bez ograničenja, osiguravaju središta gradova, što dramatično utječe na život u gradovima Velike Britanije. Nitko ne zna koliko nas zapravo nadzornih kamera prati dok prolazimo gradskim ulicama obavljajući svoje poslove, no čak i konzervativne procjene smatraju da se radi o milijunima." (str. 17)