Epidemija straha

Mnogi tvrde da je 11. rujna “zauvijek promijenio svijet” te da je posebice utjecao na percepciju rizika, stvarajući dojam da živimo u još opasnijem svijetu. No, pogrešno je za rušenje Svjetskog trgovinskog centra optuživati današnju kulturu straha. Mnogo prije 11. rujna panika javnosti bila je široko rasprostranjena – od genetski modificirane hrane do mobilnih telefona, od globalnog zatopljenja do slinavke i šapa.

Jedna od ključnih misli u mojoj knjizi Culture of Fear jest da percepcija rizika, predodžbe o sigurnosti i kontroverze o zdravlju, okolišu i tehnologiji gotovo da i nemaju veze sa znanošću ili empirijskim dokazima. Štoviše, njih oblikuju kulturalne tvrdnje o ljudskoj ranjivosti. (U revidiranoj verziji Culture of Fear uzet je u obzir i 11. rujna).

Od kontracepcijske pilule do mobitela

Iskustvo koje sam imao s panikom oko kontracepcijske pilule 1995. motiviralo me da napišem Culture of Fear. Dovršio sam globalnu studiju o reakcijama nacije na tu paniku i ubrzo je postalo jasno da su različiti odgovori bili rezultat kulturalne informiranosti. Neka društva, poput Velike Britanije i Njemačke, odgovorila su na zbunjen, paničan način – dok su zemlje poput Francuske, Belgije i Hong Konga zauzele mirniji i odmjereniji pristup.

Sedam godina kasnije britanska kultura još se s većom nelagodom nosila s promjenama i izlazila na kraj s rizicima. Paradoksalno je da se trenutačno ondje odvija nova epizoda panike oko pilule – proizvođači pilule u Velikoj Britaniji suočit će se sa sudskim tužbama koje su organizirali odvjetnici koji se oslanjaju na one dubiozne tvrdnje koje su izazvale tu paniku. Početkom ožujka 2002. u novinama su osvanuli naslovi poput Ubija li nas pilula? te Ubojita pilula. Ženama koje su čitale o “katastrofalnim povredama” i smrtima žrtava bešćutnih proizvođača pilule, kontracepcija vjerojatno ostavlja dojam opasnog područja. Iako su službenici odgovorni za širenje panike otad priznali da su te osporavane pilule neškodljive, stvorio se sveopći dojam da su ljudi bili neupućeni u “katastrofalne nuspojave”.

No, bilo bi pogrešno ovaj posljednji čin u drami o panici s pilulom smatrati jednostavnim nastavkom nekadašnjih kontroverzija. Ta se bilanca još više pomaknula u korist emocionalnosti, sumnje i optužbi – a znanstvenici, istraživači i proizvođači pilule zvuče još defenzivnije nego prije. Zašto? Zato što intuitivno shvaćaju da snaga emocija pobjeđuje hladne činjenice znanosti, kad je riječ o javnoj raspravi. Uzrujani roditelj koji grli sliku kćeri koju je izgubio zbog “ubojite pilule” uvijek će djelovati autentičnije nego nekakav stručnjak koji brblja o činjenicama.

Godine 1996. osiguravajuće društvo Swiss Re objavilo je izvještaj Christiana Braunera nazvan Electrosmog: A Phantom Risk (elektrosmog je popularno ime za neionizirajuće zračenje antena mobilnih telefona, što je opasno po zdravlje, kako neki tvrde). Brauner je predvidio da će doći do velikog porasta zahtjeva za isplatu osiguranja povezanih s navodnim zdravstvenim rizicima koje izaziva uporaba mobitela – ali je tvrdio da će potraživanja imati manje veze s neizračunljivo malim rizikom korištenja mobitela, a više s neizračunljivo velikim rizikom sociopolitičkih promjena. U izvještaju strahuje da će socijalne vrijednosti koje se mijenjaju rezultirati znanstvenim otkrićima koja će se u budućnosti drukčije evaluirati – istaknuvši kako “se smatra da je rizik promjene toliko opasan jer je očito da široka paleta različitih skupina pokazuje velik politički i financijski interes za elektrosmog koji društvo smatra rizičnim”.

Ako društvo mobilne telefone želi okarakterizirati kao rizične za zdravlje, onda će oni i biti okarakterizirani kao takvi. Braunerov vidovit prikaz politike rizika temelji se na korisnom razlikovanju zdravstvenog rizika i rizika odgovornosti. Bez obzira na to jesu li mobilni telefoni opasni za zdravlje, kulturalno nepovjerenje prema novoj tehnologiji još ih može pretvoriti u rizik odgovornosti. Bez okolišanja rečeno; ako društvo elektromagnetska polja mobilnih telefona želi okarakterizirati kao uzrok bolesti, oni će biti okarakterizirani kao uzroci bolesti.

Čak se i percepcija da su mobilni telefoni opasni smatra potencijalnim zdravstvenim problemom. Novozelandski psiholog Ivan Beale, vodeći aktivist kampanje protiv telefona, tvrdi kako se sudovi pri odlučivanju gdje treba postaviti mobilne odašiljače ne bi trebali oslanjati samo na fizičke dokaze. Također tvrdi da mobilni odašiljači povećavaju zdravstveni rizik čak i kad ne emitiraju štetno zračenje: “Kada je izlaganje vidljivo, kao u slučaju s elektromagnetskim poljima, sama mogućnost izlaganja predstavlja prijetnju koja je dovoljna za izazivanje straha, a strah prethodi bolesti”.

U Velikoj je Britaniji Independent Expert Group on Mobile Phones predvođena Sirom Williamom Stewartom učinila ustupke u pristupu koji zastupa Beale – tvrdeći da bi dobrobit ljudi mogla biti ugrožena ako se zanemare rizici koje može prouzročiti zračenje telefonskih odašiljača. U svom izvješću Stewart je tvrdio da razočaranost javnosti zbog njezina isključenja iz procesa odlučivanja o telefonskim odašiljačima “ima negativni učinak na zdravlje ljudi i njihovu dobrobit”. Iz biomedicinske perspektive, redefinicija razočaranja kao zdravstvenog rizika ima vrlo malo smisla. Ali kao prikaz atmosfere našega doba, ona afirmira socijalne vrijednosti nesklone riziku koje prevladavaju danas.

Kultura sigurnosti i teorijski rizici

Poteškoće društva u ophođenju s rizikom pokreće kultura sigurnosti koja ranjivost smatra stanjem koje nas određuje. Upravo zbog toga kultura riječ “nezgodu” smatra politički nekorektnom. U Velikoj Britaniji i Americi državne zdravstvene organizacije žele ukinuti tu riječ – uz tvrdnju da je najveći broj nezgoda moguće spriječiti te da ih je neodgovorno nazivati “nezgodama”. Godine 2001. British Medical Journal objavio je da je na svojim stranicama zabranio riječ “nezgoda”, navodeći da su često čak i uragani, zemljotresi i lavine situacije koje se mogu spriječiti i na koje bi nas vlasti trebale upozoriti kako bismo ih izbjegli. Neki pedijatri inzistiraju na tome da se ogrebotina na koljenu djeteta ne naziva “nezgodom”, nego “ozljedom koju je moguće spriječiti”.

Takve promjene u medicinskoj terminologiji često odražavaju nove kulturalne nazore. Sigurnost je postala jedna od temeljnih zapadnjačkih vrijednosti, a ljudima je teško prihvatiti da neke ozljede nije moguće spriječiti. Ozljeda prouzrokovana nezgodom uvreda je kulturi koja vjeruje da je sigurnost njezina nagrada. Teško nam se nositi s neizvjesnošću, djelomice zahvaljujući velikom progresu za koji su zaslužne medicina i znanost. Budući da raspolažemo tolikim znanjem, teško prihvaćamo slučajan događaj – pogotovo ako on prouzrokuje ozljede. Ako dvoje ili troje ljudi koji žive u susjedstvu boluju od slične bolesti, zahtijevat ćemo objašnjenje. Lokalne kampanje protiv odašiljača mobilnih telefona često se temelje na osudi da su neobjašnjive bolesti na tom području uzrokovane tom novom tehnologijom.

Shvaćanje da bismo trebali biti imuni na nezgode poprima patološke razmjere. Vojnici trenutačno tuže britansko ministarstvo obrane jer ih nije uspjelo pripremiti na ratne strahote. Možda to djeluje smiješno, ali to ima smisla u kulturi koja se ne zna nositi sa zlom kobi.

U današnjoj kulturi sigurnosti ophođenje rizikom neprekidno se suočava sa svim vrstama teoretskih rizika. “Što ako…” pitanja su koja danas prevladavaju – “Što ako se asteroid sudari sa Zemljom?”. “Bliži se kraj” više nije upozorenje vjerskih fanatika. Godine 2001. učenjaci na festivalu British Association Science u Glasgowu iskazali su zabrinutost o tome kako postoji velika vjerojatnost da bi krajnje neobična subatomska čestica nastala uslijed eksperimenta lomljenja atoma mogla pasti u središte Zemlje i početi izjedati planet iznutra.

Kad 11. rujna susretne Hollywood

Svi su ti trendovi od 11. rujna izgubili prvenstvo. U razdoblju nakon 11. rujna često se dobiva dojam da se svijet pretvorio u veliki holivudski blockbuster. Gotovo svako područje života potencijalna je teroristička meta – s pričama o prijetećoj epidemiji velikih boginja i o teroristima koji su zarazili zalihe hrane i vode. Vodeći američki aktivist konzumerizma Ralph Nader upozorava: “Kad bi se zrakoplov zaletio u atomsku centralu, taljenje jezgre moglo bi kontaminirati područje veličine Pensilvanije”.

Nagradu za najbolji zaplet dobio je institut Worldwatch sa sjedištem u Washingtonu – što je raširilo paniku oko “bioterora u hamburgerima”. Institut tvrdi da su tvornice za preradu mesa posebno ranjive, upozoravajući da bi teroristi velike količine mesa spremnog za prodaju mogli kontaminirati Escherichiom coli, salmonelom i listerijom.

Nećete se iznenaditi kad čujete da holivudski producenti pišu scenarije s terorističkim zapletom. Ali ono što začuđuje jest da se američka vojska obratila Hollywoodu za pomoć u suzbijanju terorizma. Nakon 11. rujna neki od visokih časnika susreli su se s filmašima kako bi razmotrili moguće buduće terorističke napade.

Stručnjaci američke obavještajne službe također su potražili savjet filmaša kako se nositi s terorističkim napadima. Steven de Souza, scenarist filma Umri muški, i Joseph Zito, redatelj filmova Delta Force One i Izgubljeni na zadatku, bili su, kako se navodi u izvješću, prisutni na tim sastancima. Richard Lindheim s Instituta Creative Technologies (ICT) kaže da američka vojska “želi razmišljati na drukčiji način”: “Vjerujem da je vojska zamolila ICT da okupi ljude iz zabavne industrije jer želi razmišljati dalje od svog vidokruga”.

Zabrinutost “razmišljanja izvan svojega vidokruga” uvijek dovodi do pitanja “što ako...?”. Što ako tvornica kemijskih preparata postane metom terorista? Što ako dođe do otmice vlaka koji prevozi nuklearno gorivo? Što ako toksična biološka supstancija zarazi zalihe vode?

Čak se i epidemiju slinavke i šapa u Velikoj Britaniji povezivalo s potencijalnim terorističkim napadima. U rujnu 2001. Sir William Stewart, nekadašnji vodeći znanstveni savjetnik Vlade, upozorio je kako su problemi koje je imala Vlada Laburističke stranke u rješavanju epidemije slinavke i šapa primjer da je Britanija osjetljiva na buduće prijetnje biološkoga rata. Lakoća s kojom je Sir William s krize britanskoga gospodarstva napravio konceptualni skok na duhove biološkoga rata pokazuje kako suvremeni smisao za ranjivost potpomaže transformaciju problema u potencijalne terorističke napade.

Britanski političari odmah su se složili sa Sirom Williamom. U izvješću koje je objavilo Istražno povjerenstvo stoji kako je “nedavna epidemija slinavke i šapa pokazala da je vrlo teško kontrolirati širenje nekih virusa, što znači da opasnost od biološkoga napada valja shvatiti još ozbiljnije”. Prema navodima jednoga američkog komentatora, oslobađanje virusa slinavke i šapa moglo bi biti jednostavno kao šetnja po američkoj farmi svinja u čizmama koje smo prethodno nosili na zaraženoj britanskoj farmi.

Spekulacije o riziku nakon 11. rujna predstavljaju se kao zdravo upozoravanje na rizik. Posljedice 11. rujna podarile su legitimitet principu predostrožnosti, dok se rizik sve češće smatra nečim što pogađa sve nas, a ne nečim što se može kontrolirati. Naravno, ima smisla poduzimati mjere predostrožnosti. Ali neprekidno zamišljanje najgorih mogućih posljedica nije učinkovit način suočavanja s problemima. Ako dopustimo da spekulacije zagospodare našim načinom razmišljanja o rizicima, to bi nas moglo odvratiti od naših svakodnevnih problema i hazarda s kojima se suočava naše društvo.

Ne treba nam holivudski brainstorming. Treba nam zrela rasprava o svijetu nakon 11. rujna, koja se temelji na promišljenoj evaluaciji svih raspoloživih dokaza, a ne na iracionalnim strahovima od budućnosti.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Tekst je pod naslovom Epidemic of Fear objavljen u Spiked, 15. ožujka 2002. godine. Oprema teksta redakcijska. Objavljeno uz dopuštenje autora.

Frank Furedi (1947.) profesor je sociologije na Sveučilištu Kent u Velikoj Britaniji. Uz Ulricha Becka i Anthonyja Giddensa smatra se jednim od najvažnijih suvremenih sociologa, čemu u prilog govori i podatak da je najcitiraniji sociolog u britanskim medijima. Dosad je objavio više od petnaest knjiga, među kojima se posebice ističu: Culture of Fear: Risk Taking and the Morality of Low Expectation (Continuum, 1997.), Therapy Culture: Cultivating Vulnerability in an Uncertain Age (Routledge, 2003.), The Politics of Fear. Beyond Left and Right (Continuum, 2005.), Invitation to Terror. The Expanding Empire of the Unkown (Continuum, 2007.).