Noga filologa - Epiktet

Mjera imetka svakome je tijelo, baš kao što je noga mjera obuće. Ako na tome staneš, sačuvat ćeš mjeru; prekoračiš li, nužno ćeš se naposljetku strovaliti, kao s litice. Baš kao i kod obuće, prekoračiš li mjeru što se noge tiče, eto ti pozlaćene cipele, pa purpurne, pa vezene i čipkom urešene. Jer, jednom preko mjere – više kraja nema.

Autor je ovih redaka najmoderniji antički filozof. Najmoderniji – u smislu da je najviše naš suvremenik, da, čitajući ga, neprestano zaključujemo kako govori o našim problemima, o dilemama i opasnostima suvremenoga potrošačkog društva. Odnosno, nekoga tko je jedinka takvog društva, tko je jedan među tisućama pingvina na ledenjaku, ili plamenaca u plitkome afričkom jezeru. Filozof koji je ovo napisao zove se Epiktet; citirali smo 39. odjeljak njegova Priručnika (Enchiridion). Priručnik smo pročitali jer je odnedavno dostupan u dvojezičnom, grčko-hrvatskom izdanju (preveo i priredio Pavel Gregorić, Zagreb: KruZak, 2006.).

Rob i profesor

Netko se pere brzo; nemoj reći “loše”, nego “brzo”. Netko pije puno vina; nemoj reći “loše”, nego “puno”. Jer, prije nego što shvatiš uvjerenje u pozadini nekog čina, odakle da znaš je li čin loš? Tako nećeš doći u situaciju da doživljavaš dojmove jednoga, a da izražavaš mišljenje o drugome.

Epiktet se rodio oko 55. n. e, vjerojatno u frigijskom gradu Hijeropolu (tamo gdje je Frigija, danas je jugozapadna Turska); umro je oko 135. Bio je rob; njegovo pravo ime ne znamo – epiktetos je nadimak, koji na grčkom znači naprosto “nabavljen”. Djetinjstvo i mladost Epiktet je proveo u Rimu, u vlasništvu bogatog oslobođenika (bivšega roba) Neronova, po imenu Epafrodit. U Rimu je Epiktetu omogućeno da studira stoičku filozofiju; kada je Domicijan između 89. i 95. protjerao iz Rima sve filozofe, u progonstvo je otišao i Epiktet, prešavši u Nikopol, u Epiru, u zapadnoj Grčkoj; ondje je Epiktet osnovao vlastitu filozofsku školu.

Epiktet sâm nije ništa pisao; Priručnik je, na osnovu filozofovih predavanja, sastavio njegov učenik Flavije Arijan (koji je, kao povjesničar, pisao o Aleksandru Velikom). Priručnik je vrlo kratak tekst; u modernom izdanju ima 53 odjeljka i zauzima oko 20 tiskanih stranica. Grecistu je interesantno i da je Priručnik neobično jednostavan tekst – naime, jezično jednostavan. Sročen je stilom u kojem neodoljivo naslućujemo (samo naslućujemo, jer nemamo dovoljno dokaza – samo usporedbe s tekstovima poput Platonovih) govor svakodnevice, razgovornost, jednostavnost. Onaj tko se bavi obrazovanjem bit će dodatno fasciniran i prikladnošću Priručnika za čitanje u razredu: jednostavne, ali nipošto ne banalne misli, nipošto ne u zrakopraznom prostoru daleko od svijeta suvremenih gimnazijalaca, izražene su jednostavnim i svakodnevnim a opet dojmljivim riječima – koje, pritom, nenametljivo koriste čitav bogat repertoar grčke gramatike, osobito morfologije glagola. Profesor će iza Priručnika neizbježno naslutiti kolegu profesora – nekoga tko svakodnevno gađa duše učenika idejama koje je dugogodišnja upotreba izglačala i zaokružila u odlične aforizme.

Konjsko dobro

Ne hvali se nikakvim tuđim uspjehom. Da konj, hvaleći se, kaže: “Lijep sam”, to bi bilo u redu; a kad ti, hvaleći se, kažeš: “Imam lijepog konja”, znaj da se hvališ konjskim dobrom. A što je onda tvoje? Postupanje s dojmovima. Stoga, kad postupaš s dojmovima u skladu s prirodom, time se hvali; jer tada ćeš se hvaliti nekim svojim dobrom.

U čemu je Epiktetova modernost? Kako on govori o nama? Osvrnimo se oko sebe – i naći ćemo stotine postupaka i poteza upravo oprečnih onome što Epiktet govori; poruke da smo onoliko dobri koliko je dobro ono što imamo zasipaju nas neprestano, sa svih strana; isto je i s porukama da moramo imati više, novije, bolje – pri čemu je “bolje” ono što je bolje po tuđoj procjeni.

Epiktetov se filozofski sustav temelji na jednostavnoj podjeli. Postoje stvari koje su pod našom kontrolom, i one koje to nisu. Želimo li ono što nije pod našom kontrolom – bilo da želimo dostići ono poželjno, ili izbjeći ono neugodno – unaprijed smo osuđeni na neuspjeh, na razočaranje, na nesreću. Prihvatimo li, međutim, činjenicu da takve stvari nisu pod našom kontrolom – posvetimo li se, s druge strane, onome što pod našom kontrolom jest – nikad nećemo biti neuspješni, razočarani, nesretni.

Kod svake stvari koja zaokuplja dušu, ili nam donosi korist, ili je volimo, sjeti se nazvati je njezinim pravim imenom, počevši od one najmanje. Ako voliš lonac, reci: “Volim lonac”, pa se, ako se razbije, nećeš uzrujati. Ako voliš svoje djetešce ili svoju ženu, reci da voliš ljudsko biće, pa se, ako umre, nećeš uzrujati.

Kontrola

Epiktetov svijet – Rimsko Carstvo s prijelaza prvog u drugo stoljeće nove ere, svijet kojim vladaju Neron, Vespazijan, Domicijan, Trajan, Hadrijan – svijet je unekoliko sličan našemu, po tome što poznaje velegradove, neku vrstu globalne zajednice, neku vrstu blagostanja (u usporedbi s današnjicom sve je to, dakako, u minijaturnim razmjerama). Istovremeno, ovaj je svijet – poput čitave antike – drastično različit od našeg, upravo u onome čime počinje Epiktetov nauk: ljudi imaju mnogo manje kontrole nad svijetom, i tu je kontrolu mnogo mukotrpnije, mnogo skuplje ostvarivati. Ni mi danas, usprkos svim dostignućima medicine, nismo svladali smrt i bolesti – Epiktetov je svijet u tome daleko iza nas (točnije: oni najbolje stojeći u tom svijetu u zdravstveno-medicinskom pogledu ravni su onima vrlo, vrlo siromašnima u našemu).

Iz Epiktetova je Priručnika, međutim, očito da su se ljudi onda, kao i danas, voljeli zavaravati, i uvjeravati, da imaju kontrolu nad svime – da su ih tmurne, ali neizbježne životne činjenice zatjecale jednako nepripremljenima, da su se nad njima jednako sablaznili, kao što se događa i s nama (mada je prosječan stanovnik Rimskog Carstva Epiktetova doba morao biti mnogo izravnije, i mnogo češće, izložen bolovima i bolima, nasilju i nepravdi, gubicima i smrtima – nego što je to slučaj s prosječnim stanovnikom Zapadnog svijeta).

Kad se želiš prihvatiti nekog posla, podsjeti se kakav je to posao. Ako ideš na kupanje, predoči si sve što se događa u kupelji: one koji prskaju, one koji se guraju, one koji se svađaju, one koji kradu. I tako ćeš se sigurnije prihvatiti posla, ako odmah kažeš kako jest: “Želim se okupati i svoju volju očuvati u stanju sklada s prirodom.” I tako kod svakog posla. Jer, ako pri kupanju naiđeš na neku prepreku, pri ruci ti je: “Ali nisam htio samo to, nego i očuvati svoju volju u stanju sklada s prirodom; a neću je očuvati ako se budem ljutio na ono što se događa.”

Stoički ratnici

Epiktetov je sustav tvrd. On od nas traži da svakodnevno mislimo na smrt; ne samo na našu vlastitu, nego i na gubitak naših najbližih, naših najdražih. On od nas traži da razdvojimo svoja uvjerenja (dogmata) od stvarnoga stanja (pragmata) – i da naprosto ne hajemo za pragmata; stvarno je stanje neizbježno, neotklonjivo, i sve što nam preostaje jest prihvatiti ga uz što manje kerefeka. Taj sustav od nas traži da shvatimo sebe kao glumce u predstavi koju je napisao i režirao netko drugi – i da ulogu koja nam je dodijeljena naprosto odigramo što bolje, bila ona velika ili mala, bili mi na pozornici dugo vremena ili posve kratko. Epiktet od nas traži da prezremo slavu i hvalu (one ne ovise o nama), on glatko odbija i služenje prijateljima i služenje domovini ako ne možemo služiti “moralno, pošteno i ponosno”. Sve su ovo krupni zalogaji, i danas – čini se – idu protiv glavne struje današnjice, jednako kao što mora da su išli prije devetnaest stoljeća.

Epiktetov sustav, osim što je tvrd, traži i strogu disciplinu; zauzvrat, nudi oklop protiv svijeta. Zato su ga, među našim suvremenicima, najbolje proučili oni kojima su posao disciplina i oklopi, bol i smrt, gubitak kontrole: vojnici. James Stockdale, američki pilot kojega su 1965. srušili iznad Sjevernog Vijetnama, te je proveo sedam i pol godina u zarobljeništvu – da bi kasnije, kao narodni heroj, plodan autobiografski pisac i tema nekoliko filmova, postao i kandidat za potpredsjednika SAD (1992, na listi nezavisnog kandidata Rossa Perota) – preživio je svoje zatočeništvo – i mučenja, i samicu – oslanjajući se na Epiktetove naputke (Stockdale je tome posvetio posebnu knjigu: Hrabrost pod vatrom: iskušavanje Epiktetova učenja u laboratoriji ljudskog ponašanja). Stockdaleovi tekstovi bili su utjecajni u američkoj vojsci: oficirski kandidati svih rodova vojske posljednjih godina u okviru obuke proučavaju Epikteta (tvrdi engleska Wikipedija u članku o Epiktetu), pripremajući se da postanu “stoički ratnici”.

Filozof i teška mehanizacija

Ako želiš napredovati, okani se ovakvih zaključivanja: “Ako se ne budem brinuo za svoje, neću imati od čega živjeti”; “Ako ne kaznim roba, počet će mi praviti probleme.” Bolje je umrijeti od gladi, ali bez žalosti i bez straha, nego živjeti u izobilju trajno uznemiren. Bolje je i da rob bude problematičan nego da tebi budu problemi u glavi. Recimo, počni od malih stvari. Prolilo se malo ulja, ukrali su malo vina; reci kako jest: “Toliko košta spokoj, toliko košta mir; nema ničeg zabadava.”

Epiktetov Priručnik na hrvatskom, i u Hrvatskoj, imamo, osim zaslugom izdavača, prvenstveno zaslugom Pavela Gregorića, oksfordskog đaka i docenta na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Gregorić, moj institucijski kolega i generacijski vršnjak, Epiktetov je tekst opremio iscrpnim filozofijskim “Uvodom u stoičku etiku i Epiktetov nauk” (s komentiranom bibliografijom), dodao Priručniku bilješke, kazalo pojmova i kazalo imena, utemeljio grčki tekst na modernom kritičkom izdanju (G. Boter, 1999; na 35 mjesta Gregorićeva čitanja odstupaju od Boterovih, pretežno u vrlo suptilnim finesama grčkoga izričaja – moram priznati da nisam dovoljno dobar grecist da bih proniknuo u motive takvih odstupanja, te bih za Gregorićeva čitanja rado vidio i filološka obrazloženja).

Poseban je Gregorićev doprinos, dakako, prvi hrvatski prijevod Epikteta s grčkoga (na govornicima hrvatskog razumljivim jezicima Priručnik je dosad postojao, kako kaže Gregorić, samo u “zastarjelom” Đurićevu prijevodu na srpski, i “nestručnom” hrvatskom prijevodu iz 2002., koji i nije prijevod grčkog izvornika). Čitajući Gregorićev prijevod, primjećujem kako filozof na pojedinim mjestima nadjača prevoditelja, te onaj meni – nefilozofu – iznimno fascinantan “razgovorni” registar Epiktetova Priručnika biva iznenadno pregažen teškom mehanizacijom filozofijskog (osobito logičkog) žargona. Na drugim mjestima, pak, Gregorić je itekako svjestan Epiktetova razgovornog registra, ali ga hvata neprikladnim sredstvima (kad kod Epikteta salata košta “pet kuna”, to mi naprosto bode oči). Ali to su sve zabadanja iz vrlo visokih sfera prevodilaštva; prijevod je, u cjelini, pouzdan, i čini jedan neočekivano moderan antički tekst vrlo lako dostupnim – te, samim time, krajnje intrigantnim.