Epistolarij o životu životinja

Spoznavši patnju nad patnjama u koncentracijskom logoru Dachau, u esejističkim pismima Naša braća životinje: razmatranje o etičnom življenju (Die Tierbrüder: eine Betrachtung zum ethischen Leben) Edgar Kupfer-Koberwitz (1906. – 1991.) svjedoči o jednoj drugoj patnji – o nehumanim odnosima čovjeka prema životinjama ili, kako ih imenuje – našoj braći, iznoseći pritom razloge zbog kojih ne jede, kako kaže, životinjska trupla. Pritom prvo esejističko pismo otvara analogijom između ubojstva životinja (ubojstva u “malom”) i ubojstva ljudi (ubojstva u “velikom”), ili kao što aforistički bilježi u četvrtom, posljednjem pismu: “(...) dok čovjek ubija i muči životinje, ubijat će i mučiti i ljude, bit će ratova jer ubijanje se vježba i uči na malome, iznutra i izvana”.

Glasovi za one bez glasa

Prema biografskim podacima o Edgaru Kupferu-Koberwitzu koje podastire Charles Patterson u knjizi Vječna Treblinka: naše postupanje prema životinjama i holokaust (Genesis – Prijatelji životinja, Zagreb 2005, preveo: Bernard Jan), posljednje je tri godine u koncentracijskom logoru Dachau Kupfer-Koberwitz radio kao pisar u skladištu logora, što mu je omogućilo vođenje dnevnika na ukradenim ostacima papira, koje je, kako bi ih sačuvao, zakopao, a kad su Amerikanci 29. travnja 1945. oslobodili spomenuti logor strave, prikupio je te dnevničke zapise, koje je objavio 1956. godine (Als Häftling in Dachau geschrieben von 1942 bis 1945 im Konzentrationslager Dachau, Bundeszentrale für Heimatdienst, Bonn, 1956.).

Pojedine biografske činjenice iz života Edgara Kupfera-Koberwitza moguće je saznati i iz samih pisama. Tako u predgovoru epistolarnim esejima o vegetarijanstvu zapisuje: “Sljedeće su stranice napisane u koncentracijskom logoru Dachau, u paklu svakakvih okrutnosti. Krišom su naškrabane u bolničkoj baraci u kojoj sam boravio dok sam bio bolestan, kad je Smrt posezala za nama iz dana u dan, kad nas je 12.000 pomrlo tijekom četiri i pol mjeseca” (prema Patterson, Vječna Treblinka, str. 228). Nadalje, iz prvoga pisma doznajemo da dvadeset godina ne jede meso – ubijene, raščerečene, kulinarski zgotovljene životinje, a razlog je, kao što apostrofira, jednostavan: “Ne jedem životinje jer se ne želim hraniti patnjom i umiranjem drugih bića – budući da sam sâm trpio toliko da mogu osjetiti patnju drugoga kao vlastitu.” Iz drugoga pisma saznajemo da je vjerojatno član društva za zaštitu životinja, a iz četvrtoga pisma da odbija nositi kožnu obuću i odjeću, navodeći, među ostalim, primjer kako se živim zmijama skida koža s tijela radi izrade kožnih artikala. U trećem esejističkom pismu možemo naslutiti da Edgar Kupfer-Koberwitz iz etičkih razloga ne pije mlijeko, te svime navedenim izgleda da potvrđuje ne samo vegetarijansku već i vegansku etiku.

Charles Patterson podatke o životu Edgara Kupfera-Koberwitza podastire u osmom, posljednjem poglavlju svoje knjige, u kojemu portretira pojedince – Židove i Nijemce – čiji je angažman u obrani životinja djelomice bio utemeljen na Holokaustu, a gdje Patterson, među ostalim, iznosi podatak kako je biograme iz života Edgara Kupfera-Koberwitza dobio od Petera Müllera i Dietricha von Haugwitza, o kojima isto tako piše u tom osmom, posljednjem poglavlju pod naslovom Druga strana Holokausta. Njemački glasovi za one koji su bez glasa svoje Vječne Treblinke. Pritom moram pridodati kako me osobno začuđuje činjenica što Edgar Kupfer-Koberwitz nije zastupljen na stranicama The Holocaust Encyclopedia (ur. Walter Laqueur i Judith Tydor Baumel, Yale University Press, New Haven, London, 2001).

Izazov humanizmu

Zaustavimo se ukratko na naslovnom zastrašujućem sklopu Vječna Treblinka koji je Charles Patterson preuzeo intencijama etičke zamisli iz kratke priče The Letter Writer Isaaca Bashevisa Singera. Riječ je o Singerovoj detekciji: “U svojemu odnosu prema životinjama svi ljudi su nacisti; životinjama je to vječna Treblinka.’’ Inače, jidiškom piscu Isaacu Bashevisu Singeru, koji je prvi upozorio na analogiju između Holokausta nad Židovima i holokausta nad životinjama, koncentracijskih logora smrti i industrijaliziranih klaonica, Patterson posvećuje sedmo poglavlje naslovljeno Ta beskrajna klaonica. Suosjećajna vizija Isaaca Bashevisa Singera, kao što mu posvećuje i Vječnu Treblinku (Eternal Treblinka: Our Treatment of Animals and the Holocaust, Lantern Books, New York, 2002.). Navedenu analogiju Edgar Kupfer-Koberwitz direktno ne imenuje spomenutim strahotnim pojmom, ali je eksplicira u prvome i završnome pismu-eseju. Naime, prvo esejističko pismo otvara analogijom između ubojstva životinja (ubojstva u “malom”) i ubojstva ljudi (ubojstva u “velikom”): “Vjerujem da će ljudi biti ubijani i mučeni sve dok čovjek ubija i muči životinje – bit će i ratova – jer se ubijanje uči i vježba u malom, iznutra kao i izvana. Sve dok ima životinja u kavezima, bit će i zatvora – jer se zatvaranje uči i vježba u malom, iznutra kao i izvana.” Epistolarni esej o vegetarijanstvu Edgara Kupfera-Koberwitza kao da se zoo/etički nadovezuje na rečenicu Isaaca Bashevisa Singera iz njegova romana The Penitent: “Potpuno sam uvjeren da na svijetu neće biti mira sve dok ljudi budu prolijevali krv Božjih stvorenja. Samo je jedan korak od prolijevanja krvi životinja do prolijevanja krvi ljudi” (prema Patterson, Vječna Treblinka, str. 196). Primjerice, Marjorie Garber u komentaru, refleksiji Života životinjâ J. M. Coetzeea (AGM, Zagreb, 2004., preveo Petar Vujačić, Uvod i Refleksije prevela Giga Gračan) reflektira o spomenutoj analogiji, upozoravajući kako je za mnoge Holokaust svakako događaj onkraj analogije, ali otvara i pitanje o tome razotkrivaju li i zoometafore (primjerice, naširoko rabljeni žrtveni jarac) i zooporedbe, usporedbe ljudskih bića i životinja nedostatak etike – odnos svisoka, modus lažne svijesti, svetogrđe, nužno posredovanje: “Promatrano u književnim kategorijama, ovo je izazov humanizmu.”

“Mislite, dakle, da ste ljudi?”

U predgovoru prvome hrvatskom izdanju iz 1998. godine (prevela s njemačkoga: Zdenka Parat Došek) eseja Naša braća životinje Međunarodna Yoga Vedanata udruga je istaknula kako je jedno od najgorljivijih nastojanja Edgara Kupfera-Koberwitza učiniti ljude svjesnima da su životinje pred Bogom naša braća te da njihovo pravo na život moramo poštovati. I nadalje: “U svima živi i djeluje božansko svjetlo, besmrtna duša (na sanskrtu atma), koja nas sve povezuje.” Inače, kakvoj praksi prehrane teži Edgar Kupfer-Koberwitz je izrazio u prvome pismu gdje apostrofira kako bi bilo najplemenitije i najpotpunije hraniti se samo voćem (kao što čine frutarijanci svojim prehrambenim kodom) jer, kako nam Priroda sama daje Plod u krilo, plod nije truplo. Osim toga, kao da se približava i praksi džainizma (džinizam, đinizam) postavljanjem etičkoga naglaska na suosjećanje sa svim živim bićima. Naime, u prvome pismu apostrofira kako se brine i o svakom crvu s kojim isto tako osjeća bratstvo: “Podižem ga s puta gdje bi mogao biti pregažen, nosim ga tamo gdje će naći zaklon, na zemlju ili travu.”

Istina, u nekim dijelovima epistolarnih eseja Edgara Kupfera-Koberwitza zamjetni su specistički izrazi, poput npr. kada u prvome pismu obrazlaže da neki ljudi moraju, pridodajem, navodno, jesti meso jer su takvi ljudi “po svom ponašanju, nagonima, pa čak i po osjećajima, poput grabežljivih životinja”. Nadalje, kad tematizira odabir prehrane, apostrofira kako je čovjek, pridodajem, navodno, na višem stupnju razvoja te da “smo još vezani za sve nisko – imamo u sebi još puno životinjskog, što još nismo nadrasli, što još moramo zadovoljiti”. Naime, Edgar Kupfer-Koberwitz potvrđivanjem navodne tzv. čovjekove jedinstvenosti kao da ne priznaje da je riječ o različitim subićima, jednima koji su preuzeli put razuma, socio-kulturnog determinizma, i drugima koji su pošli stazom bogatstva i specifičnosti instinkta, biološkog determinizma, i koje doista nije potrebno kvalitativno uspoređivati s obzirom na to da, kao što apostrofira Joan Dunayer (Speciesism, Ryce Publishing, Derwood, Maryland, 2004.), ljudi su uključeni u sljedeće kategorije: “životinje”, “sisavce”, “primate” i “majmune”. Ili kao što završno u svojoj knjizi Mislite, dakle, da ste ljudi? Kratka povijest čovječanstva (Barka, Zagreb, 2005., preveo: Damir Biličić, str. 190) apostrofira Felipe Fernández-Armesto: “Tvrdnja da su ljudi jedinstveno racionalna, intelektualna, duhovna, svjesna, kreativna, savjesna, moralna i Bogu slična bića ipak je, čini se, mit – vjera koje se držimo unatoč dokazima.”

“Živim za dan kad”...

Epistolarni esej o vegetarijanstvu Naša braća životinje: razmatranje o etičnom življenju, pisan u formi četiriju pisama, a koji okvirno završava idejom o Božjem zakonu svih budućnosti – voljeti sve, zbirka je zooetičkih promišljaja o našim bezdušnim postupcima prema životinjama kojima Edgar Kupfer-Koberwitz upozorava da “sve počinje od maloga, sve se uči od maloga... pa i ubijanje”.

Ono što mi osobno ulijeva nadu jest pojava sve većeg broja pojedinaca koji poput anonimnoga autora, poznatoga zasada jedino pod nadimkom Mack, zbirke eseja Evazija (DataArt+ nakladništvo, Mursko Središće, 2006.) potvrđuju kako se najveći holokaust u povijesti čovječanstva događa upravo sada i uzrokovan je konzumiranjem životinjskih proizvoda. I nadalje autorovim riječima koji se inače deklarira kao straight-edge vegan: “Živim za dan kad jedenje mesa, pijenje mlijeka i nošenje kože neće biti izbor. Mentalitet superiorne rase zlostavljača životinja u svim svojim oblicima (mesojed, proizvođač mlijeka i sl.) nije samo sličan nacizmu, nego se u potpunosti podudara s njim. Uskoro ćemo na klaonice gledati kao što sad gledamo na plinske komore, na pijenje mlijeka s istim prezirom kao i na silovanje” (usp. razgovor s autorom knjige Evazija, u: Drugačiji svijet je moguć, bez odrednice broja izdanja, 2006., str. 5).