Erotizam i grad, postmodernistički

Klerikalizam je vjera u to da smo samo ja i ti pravovjerni, a što se tiče ostalih, čak je i sam Bog posve sumnjiv.

Sumnjam da je Bog bio klerikalac. Da je imao takvih ambicija ne bi imao takvih sposobnosti i tolikih talenata, jer imati tolike talente u tako sitne svrhe isto je kao da konjska muha napregne sve svoje sposobnosti da zajaši pravog konja.

Pojava svetaca je posve prostačka potreba uma da se identificira s bezumljem do te mjere da se posve samoukine.

Prostaštvo u svetosti posve je bez mjere i granice kada ima potrebu da vlastite “patnje” slika u duhu religiozna kiča sa svim dokazima i detaljima o ranama ili stigmama. Gluma svetosti nikada nije dosegla svetost same glume, otuda toliko loših glumaca u svetim odorama.

Pojava “uglednih umova” uopće nije umna nego još jedno emanacija neugledna položaja javnog uma. U sjeni svetaca ugledni ljudi su samo crvi. Njih treba gaziti stopalima svetaca. Kao što se um gazi prostaštvom bezumlja.

Dvojica, to je već crkva koju treći može samo srušiti. Bolje je, dakle, tog trećeg raspeti na križ, dok samo raspinjanje treba tumačiti kao veliki sportski pothvat na tuđi račun. U ovom smislu čak bi se i “drugi svijet” valjalo reklamirati reklamnim spotovima o dobrim jelima koja se kuhaju i peku u paklu, ili pak fotosima o dobrim madracima i jastucima u raju. Klerikalizam je zapravo moderan sport u kojem jači pate udvojenom patnjom patnje onog koji je raspet, kao treći i posve nevini.

Nitko kao sama Crkva nije toliko opsjednut “vražjim” ili “paklenim” snagama seksualnosti, i otuda toliko javnog licemjerja svih koji imaju izvjesne misionarske potrebe. Licemjeri i glupani su dvije strane istog novca, a za novac se zna da je nastao u hramu rimske boginje Junone. Novac i oružje idu istim putem, pa nije slučajno da riječ kao militer počinje svoju veliku karijeru ne u vojnom logoru nego u teološkoj vatri, a riječ militant začinje se ne u ratnoj nego posve u crkvenoj retorici (eglise militante).

Kad čujem za određene misionarske potrebe, prva mi je misao “misionarski položaj” sam po sebi kao prva, jedina i najveća misionarska potreba. Jer inače, kako je nekom došao do uma taj posve apsurdan i kontradiktorni “misionarski položaj”?!

Već kod Grka Eros je posve čudno božanstvo: to je bog stariji i mlađi od svih bogova i bog kojeg bije glas da je najzlokobniji, najkapriciozniji i najmudriji u isti mah.

Zar nije kod Sokrata tuđe ili vlastito neznanje prva premisa svake duboke erotske potrebe? Ali na tom putu koji traje cijeli život nema kraja, postoje samo postaje koje se ne mogu preskakati.

Ako je za stare Grke bilo posve nedvojbeno da su erotizam i mišljenje dva prava i jedina vrhunca u ljudskom životu, praćena najsnažnijim užitkom, ostaje posve nejasno tko je dopustio i zašto Crkvi da truje ili “samo” zagađuje upravo ova dva najveća izvora života.

Tko daje Crkvi pravo da poseže za ovim najvećim izvorima života, da ih kolonizira ili zagađuje, i u ime kojeg Boga? Ili je riječ o gađenju prema samom životu, koje nas automatski prebacuje na onaj svijet u kojem nećemo biti pod terorom ovih dviju razorno opasnih sila: erotizma i mišljenja.

Gdje su gazde, tamo su i nakaze. Ergo, moć stvara nakazne forme javnog uma kao njegov posve specifičan šarm, koji je, međutim, ostalima posve nešarmantan i posve mrtvački.

Ako Lacan danas kaže da su samo dvije mogućnosti intelektualca danas, luda ili hulja, erotizam pravi od Sokrata jednu uličnu ludu koja se pravi da ništa ne zna, ali čiji erotizam traje do dana današnjeg.

Sacer je latinizam koji je njegova teološka redukcija pretvorilo u aureolu sveca, iako je riječ o nečem posve drugom, naime i svetom i prokletom.

Unatoč parodičnoj redukciji koju pravi Lacan, imenica “intelektualac” počinje od intelekta, javnog uma, koji nije nešto ni ludo ni huljinsko, osim ako se sam intelekt nije dokinuo u svojoj temeljnoj dimenziji javnosti. Ima više uma u jednom uličnom protestu nego u svim papirnatim prosvjedima tzv. struke, koja danas balansira između luda i hulja, svakako.

Možda tema današnjice nije otkriti: tko smo mi, nego odbiti podmetnutu tezu: to smo mi! A prva gesta je dati do znanja svim službama i sluganima/služba je riječ koja dolazi od riječi sluga i služiti!/, koji nam dobrobitno rade o glavi – ne računajte više na nas.

Treba znati da je već u doba mladog Aleksandra Velikog melting pot pokušaj koji je bio već u ono vrijeme posve anakron, uz to što je izazivao rat gdje god je bio nasilno nametnut. Ali Aleksandar je ostao velik unatoč kratkotrajnim učincima ovog pokušaja nasilne ljubavi među narodima do nestanka svake razlike među njima.

Između Kleopatrina nosa i Aleksandrove potrebe da bude veći nego što je bio zapravo, za Sokrata nije bilo razlike.

Erotizam nije isto što i seks. Jer znači i taj sveti izvor svega živog, ali i sva ono što je ravno čudu posve suvremene pojave, recimo, u ovom trenu, kao da vidim pred sobom: sumersku princezu.

Svaka žena je sumerska princeza iako nema više sumerskih prinčeva.

U svakoj ženi krije se stotina drugih žena, na žalost posve neosviještenih, ili mrtvih već za života neke suvremene žene. Harem je utoliko posve imaginacija monobračne naravi dignuta na n-potenciju.

Za većinu, erotizam je samo još jedna životna neugodnost u rangu kiše ili tornada, koji naravno obvezno nose ženska imena.

Sve je manje slobode, a sve više slobodnih medija koji pjevaju slatko kao ptice o slobodama.

Kad neki danas otvore usta vidite ždrijelo puno novca, a na račun onih gladnih koji nemaju više pravo ni otvoriti svoja usta.

Filozofija se pokazala skromnija nego što smo očekivali, na rubu je smrti od gladi. Ništa za to, tu su svećenici, a između filozofa i svećenika zapravo i nema ni najmanje razlike.

Znanost skapava, ali ništa za to. Teologija cvjeta, crkve se grade upravo udarnički, tri na jednog pravog vjernika.

Udri crkvom vjernika da mu ne padne na pamet – još i pamet!

Znanja ima, ali ga nitko ne poštuje, kao da je riječ o nekom čudnom Bogu kojem se nitko ne moli, ali ga svi vole na posve djetinjasti ili posve glupav način.

Strategijski, cijela jedna zemlja može biti na rubu nestajanja, iako taktički rastu i grade nam se kule u zraku i sjaje se kao neki nebeski grad.

Rast nekulture u ime kulture, to je samo popratan simptom jakih, ali interioriziranih pokreta za ukidanje demokracije u ime demokracije, kao i za ukidanje slobode u ime slobode, za ukidanje solidarnosti u ime lažne solidarnosti, za ukidanje društva u ime društva, za ukidanje javnog uma u ime javnosti i u ime uma. Sve ovo podsjeća na terapiju u kojoj se u teškoj bolesti koriste sumnjivi ili još neisprobani lijekovi.

Iskrenost i jednostavnost uklanjaju tigrove s našeg puta. Ali neiskrenost i lažna “složenost” ili lažna “stručnost” zapravo su na putu nekog naroda tigrovi koji žderu cijeli narod tako da proždiru najbolje.

Prevlast humorističnih emisija su dokaz da u javnom životu nedostaje ne humora, nego samog duha, kojem pričanje Witzeva ide na nerve kao torokanje krčmara, koji da bi što bolje prodao vino priča budalaštine vojnicima i prostitutkama. Kada se duh militarizira i prostituira, tada mu pričanje Witzeva postaje ravno otkriću biblijskih čuda.

Država ne živi od prihoda nego od morala, a tamo gdje je moralan proračun u trajnom minusu, nema države koja ne postaje razbojnička špilja.

Jer pravednost stvara državu, a ne sila i policija. Najmanje pak stranke imaju bilo kakvu, pa i simboličnu vezu s pravednošću.