21.4.2005.

Goxy  

Esej

tema broja

U onim davnim zaostalim, primitivnim i, uopće, skroz nazadnim vremenima, kao osnove (nacionalnog) razlikovanja važile su tek tričave podjele tipa Empirizam vs. Racionalizam. Ili, u možda nekoj update varijanti na kontinentalce i otočane. To sve u nekim šesnaestim i sedamnaestim stoljećima kada su se još prakticirali ti divljački/antički običaji čitanja knjiga. Za razliku od modernog progresivnog, civiliziranog i do balčaka tolerantnog svijeta današnjice, sposobnog tek za sterilno pljuckanje u dalj putem anketa, viceva ili anegdota. S obje strane Lamanša.

Rukovođen nadaleko poznatim galskim entuzijazmom (vidi pod: mrtav konj) i još čuvenijim francuskim smislom za humor, Montenj (Michel de Montaigne, 1533-1592) je, sasvim ozbiljno, pokušavao ubijediti ljude u opravdanost skepticizma kao načina života. I smrti. Neuspješno. Još veću kost u grlu mora da mu je izazivala činjenica da je daleko bolje sreće bio upravo lider suparničke škole mišljenja Frensis Bekon (lord Francis Bacon, 1561-1626). Vrijedi napomenuti da je ovaj baron – osim što je bio vrhunski majstor mišljenja svog vremena – bio i veseljački sklon krajnje slobodnom i unekoliko kreativnom tumačenju termina “posudba” (šifra: Sir Oliver) zbog kojega je dopao i rešetaka. Ni kriv, ni dužan, razumije se. Njih dvojica bjehu rodonačelnici novog stila u književnosti, s tom razlikom da je jedan smatrao da ovaj (stil, to jest) ima dužnost da poučava dok je drugi rasterećeno tvrdio da je sam sebi cilj i da drugih ciljeva nema.

Esej (ogled) je najčešće pisan u prozi, iako mu ni eskapade u poetsku formu nisu sasvim strane. Novoustanovljeni hibridni žanr, podjednako udaljen od “čiste” književnosti, filozofije, umjetnosti ili znanstvene rasprave istovremeno sadrži elemente svake od njih. Prostorno, metodološki ili tematski neograničen, polje je potpune autorske slobode (što je rijedak blagoslov!), ali time ne nužno i oslobođen odgovornosti koja uz nju ide. Lišen obaveze pristupa na Zadatu Temu, težište pomjera s onoga o čemu se govori (to se, uostalom, ovako ili onako, može pronaći i na nekom drugom mjestu) na način na koji se to čini. Njegov potpuno individualistički (uglavnom novinski) oblik komentara možemo označiti kao osobni stav bez ostatka dok su, isto tako, prisutne i edukativne tendencije eseja, pa i one sa didaktičkim karakterom. Sve dosada rečeno, uvjerit će nas u suštinsku ulogu njegovog stvaraoca, nadasve njegove originalnosti i (po pravilu) specifičnog literarnog izražaja.

Svjedoci smo sve većeg ubrzanja modernog doba, smanjenja raspoloživog slobodnog vremena i, shodno tome, multipliciranja događaja munjevitom brzinom što iziskuje trenutne odgovore. Tradicionalne znanstvene discipline, zbog obveze poštovanja stroge metodologije, često su nedopustivo spore i neučinkovite; a osim toga, redovito bivaju ograničenog dometa na vrlo skromnom uzorku publike. Da ne govorimo o čisto umjetničkom načinu interpretacije (fiction) koji nema nikakvih obveza spram stvarnosti. Zamislite samo događaj označen kao “breaking news” na nekom od bezbrojnih/kloniranih Sat TV kanala kojemu je posvećen film, kazališna predstava ili roman objavljen circa tri ili četiri godine poslije toga. Estetski, umjetnički ili povijesno to može biti sasvim zadovoljavajuće, ali efikasno i učinkovito nikako. Prvi su potpuno lišeni lirske dimenzije koja (uz neophodnu dozu izražene Autorske Osobenosti) može biti presudna za opredjeljivanje pri kakvom društvenom angažmanu; drugima nedostaje faktografska utemeljenost.

Zahvatiti u nepregledno obilje sveobuhvatne Stvarnosti, a izbjeći postavljene zamke diobe (jedinstvene) Cjeline na parcijalne, razbijene djeliće. “Um vidi istinu tamo gdje prosti razum vidi razliku”, davno je zapisao jedan klasik. Svaki pravi znalac dobro zna da se u ama baš svakom dostignuću/ideji bilo koje discipline ljudskog duha – nasuprot dogmatskim tumačenjima totalitarnih tipova djelatnog (odsjek: prevaga snaga Kaosa, Bezumlja & Thanatosa nad moždanom masom) i teorijskog (grupa: oslobođeni tjelesnog) kova – ima tek hedonistički prepustiti, ne propuštajući zatečenu priliku. Ma šta o tome mislili oni opsesivno/ultimativno opterećeni raznim izmima, jasno je da nikada neće shvatiti pravu stvar. Da prividnu protivrječnost (i njoj srodnu “ozbiljnost”) itekako vrijedi žrtvovati zarad Nesputanog Momenta Igre – do kraja uživajući u svakom sadržaju koji se iz nje može izvući. Ništa više, ništa manje. Tako nipošto nije čudno redovno a istovremeno konzumirati proizvode naizgled suprotstavljenih, pa i neprijateljskih autora-škola-pravaca. Osim ako ovi nisu poziv na Istrijebljenje (crnogorski: Istragu) po bilo kojoj osnovi.

A do tog trenutka, takve ničim izazvane izraze mrtvačke ozbiljnosti akademskog svijeta možemo čitati i kao rutinske poštapalice netalentiranih. Doista, nije li njihov istup nerijetko tek poligon za paradiranje do-zla-boga-smarajuće Visokoparne Preučenosti? Ako se složimo da jest, tada ni optužbe kao što su “fah-idioti” ili u nešto radikalnijoj verziji “obrazovane budale”, nisu sasvim bez osnove. Trajno operirani od Duha, neće razumjeti da čovjek (uistinu) jest stil. Tada ćemo ponovno posegnuti za omiljenim esejističkim favoritima, onima koji će se vazda u pravom trenutku angažirati Tamo Gdje Treba i onima koji će, jednako tako, pomalo koketno uživati u svojoj samodopadljivosti. S pravom. Čime će i ta prastara bekonovsko-montenjevska dvojba konačno biti razriješena. I neće nam ostati ništa drugo nego da opet izvučemo još jedan file iz te beskrajne kartoteke mišljenja, čiji će nam verbalni otisak prsta ostati kao (materijalni) dokaz da ni ovog puta nismo pogriješili.