Eshil, Agamemnom

* * *

Klitemestra

Na današnji dan su Grci u Troji.

I mora da grad ispunjaju krici

dviju nespojivih vrsta – daj octa i ulja

u isti vrč, i ostat će zasebno: suživota nema.

Tako i osvojenih i osvajača – jasno se dade

razlučiti glase: zbog razlike sudbe.

Jer jedni padaju preko leševa

muževa, braće – roditelji stari preko

djece – i grla koja više slobodna nisu

udes najdražih plaču.

Druge dotle umor, nakon cjelonoćne borbe,

vuče ka najboljem što grad ponuditi može,

na činove sad se ne gleda,

tko što izvuče – izvuče.

Trojanske kuće osvojene već su useljene,

dosta je mraza i rose nebeske;

kakvo blaženstvo – spavati

bez dužnosti stražarske

čitavu noć.

A htjednu li lokalne bogove štovati

i svetinje svladane zemlje,

tad neće se pobjeda u poraz okrenuti.

O, da ne spopadne vojsku, dok na plijen juriša,

želja da ruše to u što se ne dira!

Jer još će im sreća trebati,

za povratak kući,

drugo poluvrijeme još treba odsvirati.

Pa ako nam vojska i prođe bez grijeha protiv božanstva,

progoniti bi je mogla patnja poraženih -

i mimo zala novih...

Ovoliko ti imam reći kao žena;

no neka nadjača dobro, bez sjena!

Takva nek bude sreća – svestrano obdarena.

Kor

Gospođo, premudro zboriš,

ravna si mudrome muškom;

uz vjerodostojno to svjedočanstvo,

spreman sam slaviti blago božanstvo:

napori doniješe korist,

krunjeni krasnim zaključkom.

O, Zeuse kralju, o ti, prijateljice,

noći, ponosa našeg donositeljice,

ti što si prekrila sve kule trojanske

gustom mrežom, ni djecu ni odrasle

ne puštajuć da se izvuku iz stupice

silne, sveobuhvatne kazne!

Pričali su neki,

bogovi ne haju;

briga ih za ljude

što svetinje gaze.

E, to nije tako!

E, tu slijedi globa

za prekoračenje

crte prave mjere,

kad bujati počnu dvori, vile

– ojoj-joj! – previsoko.

Ne, neproblematični

budimo, i zadovoljni

kad je trbuh sit!

Novac neće biti štit

bahatome, presitome

kada šutne Pravde kip

u najdalji zapećak.

Odmah stiže otrov-Napast,

nesnosan porod Sljepila.

Tu nema lijeka. Tu skrivanja nema.

Odmah se pali crveno svjetlo: grijeh!

Poput lažnog novca,

na testu, u optjecaju

pokazat će pravo lice.

Baš tako i Paris dođe

u dvore Atrida

okaljati gostoprimstvo

ugrabivši ženu.

A ona ostavi sugrađanstvu

mobilizaciju, štitove, koplja,

i ukrcavanje na ratne brodove.

A Troji, za miraz, dovede propast,

kroz gradska vrata lepršajući,

nepodnošljivo servirajući;

i gorko jauknuše vidioci

ovako domu naviještajući:

“Jao dome, jao gospodari,

jao i plahtama s tragom

 ljubavi dvije”;

i eno, gle, bez riječi, bez časti, bez prijekora,

utonuv u misli na izgubljeno,

u čežnju za onim preko mora, kao da

kućom upravlja fatamorgana.

Žalost u domu i žalost na ognjištu

ista je takva, i gorča, pregorka;

i uopće, svih Grka što su ih digli

domove jadi su nesnosni stisli;

mora je legla na dušu i misli;

svoje su poslali, a svatko vidi:

umjesto ljudi, natrag će stići

 urna i pepeo kući.

Iz Troje se dostavlja

spaljena teška

prašina tužna;

razmjena: čovjek u pepeo

po prodajnom tečaju –

vrlo praktično u prijevozu.

Liju se suze i hvale junaci:

jedan – ratnik bez premca,

drugi – pao u borbi prsa u prsa,

 zbog jedne divne tuđe žene.

Ovako se šapuće ispod glasa,

ovako se žuč izlijeva, kap po kap,

na glavne šefove – na Atride.

A ostali, tamo, pod zidinama,

prekrasni, leže pod humkama

od trojanske zemlje:

neprijateljica pokri

svoje osvajače.

* * *

Kasandra

Onda, idem – u kući ću oplakati udes svoj

i Agamemnonov. Neka života.

Ió, gospodo stranci.

Ne kričim, kao ptica pred grmom, od straha,

već da biste se sjetili kada budem mrtva,

kada žena umre radi mene žene,

i muškarac padne radi zlo ženjenog muža.

Primite ovo od gošće – na proputovanju u smrt.

Kor

Nesretna ženo, plačem zbog najavljenog konca.

Kasandra

Još jedan bih htjela održati govor, ili opijelo –

samoj sebi: molim Sunce –

ovo posljednje svjetlo – osvetnici neka

ubojicama naplate i mene,

ubijenu robinju, sitnu stvar.

Jao, ljudski živote; sreću će

preokrenuti svaka sjena, a u nesreći –

potez mokre spužve izbrisat će crtež.

I tog mi je drugoga žao mnogo više

 no onoga prvog.

Kor

Blagostanja svim ljudima

nikad dosta; nitko blagostanju prstom

ne pokaže nalijevo krug,

“Ne ulazi.”

I ovome su ovdje sile dale

osvojiti Troju-grad,

bogom štovan stigao je kući;

A sad – ako će staru krv otplatiti,

mrtve smrću nasititi,

za smrt drugih kaznu snositi –

tko da se živ usudi pohvaliti

da ga sreća može nedodirljivim učiniti?

Agamemnon

Aoh! Ubi me!

Kor

Tiho – tko viče da ga ubijaju?

Agamemnon

 Aoh! Opet! Drugi udarac!

Kor

 Gotovo je – čini mi se – kralj to viče.

Ljudi, čujmo, ima li tko kakav dobar prijedlog?

– Da vam kažem što ja mislim:

proglasimo građanima da se ovdje okupe.

– Ja bih da provalimo bez oklijevanja,

da ih zgrabimo na djelu, mača krvava.

– I ja dijelim takvo mišljenje,

i ja sam za akciju: pustimo sad riječi.

– Očito je: ovo je početak

diktature koju žele nametnuti gradu.

– Ljudi, vrijeme gubimo – dok oni

gaze obzir, gaze oprez, rade sve u šesnaest.

– Osobno ne znam što bih predložio;

tko djeluje, taj odlučuje.

– Isto i ovdje, jer nisam u stanju

riječima mrtve u život povratiti.

– Hoćemo li, život spašavajući,

prihvatiti vodstvo beščasničko?

– To ne može – umrijeti je bolje;

lakši je grob nego diktatura.

– Zar vikanje dovoljan je dokaz

da tvrdimo da je vladar mrtav?

– Treba potvrditi, a onda govoriti;

daleko je slutnja od potvrde.

– Kako god okreneš, svršava na jednom:

treba točno saznati što je s Agamemnonom.

Klitemestra

Prije sam govorila po zahtjevu trenutka,

a sad me neće biti stid reći posve suprotno.

Za me ova borba nije došla neočekivano,

davni prijepor ju je donio – i to napokon;

stojim tu gdje udarih, iznad djela svog.

Sve sam tako izvela – spremno priznajem –

da kôb nije mogao izbjeći ni odbit on.

Sveobuhvatnom mrežom okružih ga, kao jato riba,

sudbonosnom raskoši skupocjenog ogrtača;

udarih dvaput; uz dva krika

klonuše udovi njegovi; a kada pade

treći mu udarac zadah, posvetu

božanstvu podzemlja, spasitelju mrtvaca.

I tako on izriga dušu na zemlji ležeći,

izdahom šaljući uvis vodoskok krvi

poprska me tamnim tušem crvene rose,

a meni bijaše drago kao zrnu u trudnome klasu

kad osjeti bogomdan blagoslov kiše.

To vam je tako, časna starosti Arga,

milo vam bilo, ako vam je milo; a ja čestitam sebi.