EŠIZTUZEŠIZDASTTUDAST

Nebo je raskrililo svoja katranska krila. Sjedili smo na klupi i čekali da se nešto dogodi. Sa Sljemena su se prema gradu valjali veliki sivi oblaci.

Jebote, ovi oblaci izgledaju poput guzica starih slonova, rekao sam. Boro je pljunuo u prašinu i okrenuo je glavu prema sjeveru. Ostao je neko vrijeme zuriti u tu olovnu ploču iza naših leđa, a onda je teško uzdahnuo, prinijevši bocu ustima. Otpio je dugačak gutljaj.

Jebote, jel ti dobiješ kakvu lovu za sve te priče i pjesme koje objavljuješ po časopisima?, upitao me.

Ne.

Koji kurac onda pišeš?

Jel ti jebeš za lovu?, upitao sam ga.

Na žalost, ne.

Koji kurac onda jebeš?

Pogledao me preneraženo.

Daj, ne seri, jebanje i pisanje se ne mogu uspoređivati, rekao je.

Sjedili smo i dalje na klupi i čekali da se nešto dogodi. Tjedan dana prije pili smo kod njega, kod Bore, u njegovom podstanarskom stanu. S nama su bile i te cure. Jedna je studirala na muzičkoj akademiji, a druga je cijelu večer zijevala. Uglavnom, nismo se uopće trudili da ih zabavljamo. Negdje oko ponoći, zaključili smo da više nema ničega za piti. Jedino mjesto na kojem se mogla nabaviti cuga bio je željeznički kolodvor. Nije onda bilo ovih kioska koji rade cijelu noć. Obukli smo se i otišli po vino. Vratili smo se nakon tri dana. S vlaka smo sišli u Bihaću. Ali nemam volje pričati sada o tome.

Izgledao je uistinu zastrašujuće. Onako, iz daljine, kao da nam se približavalo nekakvo, hm, nabildano prase. Takvo što još nismo imali prilike vidjeti. Dobro, u novinama su izišli neki članci o toj novoj krvoločnoj pasmini, ali gledajući fotke čovjek nije bio sasvim siguran da li se tu radi o njuškama morskih ili običnih pasa. Instinktivno smo ustali i povukli guzice poviše klupe. Iako smo popili već dvije boce Babića, u mah smo se otrijeznili. Nije bilo izlaza. Neman je išla ravno na nas. Ma bježi, jebote, kad se sjetim, i dan danas se sav naježim! Baš kad je pas bio na korak dva od nas počelo je sijevati na sve strane. Odmah sam se sjetio mnogih scena iz onih genijalnih filmova u kojima nadolazeća oluja, garnirana kmicom i munjama, predstavlja uvod u dramu – znate ono kad sječivo kuhinjskog noža u ruci ubojice zabljesne u mraku sobe na trenutak osvijetljenoj munjom.

Jel to on maše repom il mi se samo čini?, ispod glasa sam upitao Boru kojemu je, naočigled, lice poprimalo boju pepela. Ešiz tu ešiz, dast tu dast! Jebiga, Boro je u tom strašnom času bio materijalizirani komad čistoga Straha, a kao što znamo, Strah ne odgovara na glupa pitanja. Zapravo Strah ne odgovara ni na kakva pitanja. Filozofski rečeno, Strah jednostavno jest.

Možda je ovo neumjesna usporedba ali sad, kad je bio ispred nas, to biće je izgledalo poput… eh, jebote… izgledalo je poput… ovo je fakat ludo… nabreklog kurca u onih jadnika nafilanih vijagrom. Sa zubima na glaviću. Kurca koji je, ipak, na sreću, mahao repom.

Jebote, Boro, pa on se hoće mazit, rekao sam raznježenim glasom.

Pas je podizao prašinu sa staze sjedeći onako ispred klupe i mašući tom svojom batinom od repa.

Mh, samo izvoli, baš bi te volio vidjeti jednorukog.

Ma, daj, čovječe, pogledaj ga, kaj ne vidiš da ima ogrlicu i pločicu da je cijepljen, i sve to. To kaj pišu po novinama obična je laž. Jebote, sad mi i nije baš tako ružan, mislim, ono…

Daj, jebote, ne gnoji, usro si se od panike.

Kaj? Pa vidiš da je to zapravo beba, jebote, pa on nije ni svjestan da bi mi mogel, ono, ščupat nogu iz riti.

Da ne ispadnem neka pizda koja samo teoretizira, krenuo sam podragati ga po glavi.

Jebote, kak ti se trese ruka, rekao je Boro, ali dobro, još malo pa ti se neće ni imati šta tresti.

Mislim, taj Boro je fakat đubre od čovjeka. Ne pretjerujem, ljudi moji, jer on bi uistinu uživao da se to i dogodilo.

Oprostite, gospođo, upitao sam babu u bijeloj kuti, gdje držite hranu za pse?

Na konzervi je bila slika nekog umiljatog i nježnog psa kao da je unutra bilo meso tog istog, a ne hrpica onih sluzavih govana koju sam istresao pred Čorka. Tako smo ga, naime, na brzinu i ne razmišljajući puno, prozvali, iako je meni bolje zvučalo Neven. Boro nije htio ni čuti da ga tako nazovemo. Neven, rekao je, jednostavno ne paše ni jednom psu, a kamoli ovom.

Pizda mu materina, kao da čovjeku paše, pomislio sam.

Ma, bježi, jebote, Čorak je malo onjušio to govno na stazi i, ono što nas je preplašilo, prestao je mahati repom. Povukao se metar unazad i pogledao me ravno u oči. Iz kutova njuške cijedila mu se slina. Sva sreća što nam je Diona bila iza leđa.

Oprostite, gospođo, rekao sam babi u bijeloj kuti iza pulta, dajte mi lakat ovog jegera. Baba se nagnula, a baloni su joj se razlili preko konzervi s paštetama i mesnim doručkom. Negdje u onoj crti između sisa izgubio se i njen Isusek od dvadeset četiri karata. Sused, nije vam baš friški taj jeger, rekla je ispod glasa. Nema veze, gospođo, rekao sam joj, nije za mene.

E, to ste trebali vidjeti. Taj lakat kobasice je nestajao u Čorkovim čeljustima kao da sam jeger ubacio u flajš mašinu. Ma, nije nas uopće doživljavao. Čovječe, izbečio je one svoje sitne oči, gledajući u križ i u vrh kobase koja se tresla ispred njegove njuške. Mislio sam isto ono što je mislio i Boro. Dovoljno je bilo što smo se samo pogledali i plan je još trebalo raspraviti do u detalje. Sjeli smo na klupu, zapalili pljuge, i guštali u Babiću.

Dakle, zaključili smo da za Čorka možemo dobiti negdje oko hiljadu maraka. Tolika je tada bila cijena tih pasa. Ma, ideš, jebote, došlo mi je da ga poljubim u čelo. Ali, u jednom trenutku, Čorak se zahliknuo. Mišići su mu nabrekli i tresao je glavom pokušavajući se na taj način riješiti vjerojatno crijeva od kobasice koja mu je zapela u grlu. Skočio sam s klupe i počeo sam ga lupati po leđima. Čovječe, makni se, viknuo je Boro i odgurnuo me u stranu. Jebemti, neka baba koja je prolazila stazom nije mogla vjerovati vlastitim očima kad je vidjela kako Boro hvata Čorka za zadnje noge i podiže ga uvis. Đubre, naravno da je meni ostavio da gurnem ruku u Čorkove čvalje i pokušam izvući crijevo. Sjetio sam se da sam negdje čitao kako ta pasmina ne može pustiti meso kad ga jednom dohvati zubima. Ili tako nekako. Uh, zažmirio sam i obavio to. Čovječe, u kurac sve, ipak je u igri bilo hiljadu maraka.

Ovako, započeo je Boro, otići ćemo do mene, sparkirati Čorka na balkon i dati oglas u novine da prodajemo pitbula. Možemo nazvati i nekog iz ekipe, jebiga, možda ga uvalimo Svinji ili Klasi ili nekom drugom. A šta ako se na oglas javi vlasnik, upitao sam ga. Boro me pogledao kao da sam izrekao najveću glupost na svijetu. Kaj šta? Pa prodat ćemo ga tipu, jebote! Hm, mislim da to ipak ovisi o tome kako dotični izgleda, rekao sam. Sudeći po pesu sumnjam da će se pojaviti neki zgrbljeni sivi intelektualac ili kakva nježna gospođa fina ukusa. Vjerojatno ćemo na koncu biti sretni ako nam tip uopće zahvali što smo mu pronašli i vratili ljubimca. Zato mislim da je pametnije ne oglašavati u novinama da ga imamo. Frknuli bumo ga nekom od poznatih. To je najbolje.

Bemti, kako su nam se ljudi sklanjali s puta! Djeca su bježala kućama, a majke su zabrinuto vrtjele glavama. Čorak je stameno grebao po asfaltu onim svojim kratkim, mišićavim nogama. Jedino su muškarci klimali glavama u znak odobravanja. Moram priznati da su muškarci budale. Tada nam je ta šetnja s Čorkom ipak imponirala, ali na koncu se pokazalo da je bilo puno bolje da smo pričekali da padne noć. Jebiga, tko bi se tome nadao.

Ušli smo u zgradu, a Boro je pozvao lift. Čorak je tupo zurio u vrata. U tom mi je trenutku glavom prostrujala misao da možda ipak ne bi bilo pametno ući s njime u lift. Hm, čujte, znate ono, skučen je to prostor, kabina se trese, i tako. A zamislite tek horora da, kojim slučajem, nestane struje. Ma, bježi, nisam želio ni pomišljati kako bi to završilo. Zato sam predložio Bori da Čorka lijepo pošaljem solo liftom, a da se mi zašpuramo na treći kat do njegovog stana. Odmah se složio. Jebiga, nije ni on baš bio spreman riskirati život za hiljadu maraka. Kabina se, uz cviljenje i tresak, stvorila pred nama. Čorka sam uveo unutra, rekao mu da sjedne i pritisnuo dugme. Nimalo uzbuđen, ostao je zuriti u mene kroz staklo na vratima. Pratio sam pogledom kako se diže sve dok mu nisam vidio jaja. Super!, viknuli smo Boro i ja uglas, grabeći po tri stepenice.

Iza sebe smo već ostavili drugi kat kad nam je uši proparao - vrisak. U sekundi smo ostali ukopani na stepeništu. Odjednom je pored nas prhnula pudla, a odmah za njom protutnjao je i Čorak. Čujte, ne znam, ali mi smo se usrali od straha. Trebali ste vidjeti te iskežene očnjake i osjetiti u zraku taj ubilački poriv. Trebali ste osjetiti, na koncu, i udarac njegovim repom po potkoljenici. Jebo mi pas, ako mi kost tada nije napukla. Koljena su mi zaklecala ko nekoj pički kojoj je pukla visoka potpetica. Pomislio sam, bože, što bi tek bilo da je Čorak pudlovu nogu zamijenio mojom? Vjerojatno bih ovo prijepodne sada ubijao na Cvjetnom placu, naslonjen o štaku i sa šeširom u ruci. Na koncu smo se mimoišli i s Borinom prvom susjedom. Žena je prošla pokraj nas s licem na kojem se ogledao čisti užas.

Poput zadnjih pizda na ovome okrutnom svijetu mi smo tiho zatvorili vrata stana za nama. Pritrčali smo prozoru i, zakamuflirani iza zastora, zurili smo na park ispred zgrade.

Čorak je baš dovršavao posao. Zapravo tresao je glavom dok mu je iz čeljusti visjelo omlohavjelo pudlovo tjelešce. Neki tip je udarao Čorka bejzbol palicom, ali mislim da Čorka to uopće nije smetalo. U jednom je trenutku ispljunuo pudla iz čeljusti i odgegao se prema Bundeku. Klinci su vrišteći bježali na sve strane, ostavljajući za sobom igračke, lopte i bicikle. Borina susjeda je prišla ostacima svoga ljubimca i nije znala što da učini ni sama sa sobom, a kamoli s tom hrpicom mljevenog, okrvavljenog mesa u travi.

Na grad se sručio strašan pljusak. Mi smo sjedili na kauču i točili si onaj užasan, onaj upravo odvratan Stock. Nismo imali hrabrosti otići do dućana. Čudno nam je bilo da nam susjed, suprug one jadnice, nije pozvonio na vrata, tražeći objašnjenje toga masakra. Ah, kao da bi mu ih i otvorili. Mislili smo, ništa ne treba činiti, treba samo ovdje lijepo odmarati i pričekati novi dan. Ujutro sve ipak izgleda ljepše.

Pustili smo GBH, smotali pljugu i cijelu smo se noć smijali.

Mario Brkljačić rođen je 1966. godine u Zagrebu. Objavljivao je u Godinama novim, Quorumu, Republici, Vijencu, Libri Liberi… Pobijedio je na SC-ovu natječaju za prvu knjigu 2003./2004. zbirkom pjesama Gledaj me u oči (Studentski centar u Zagrebu, 2004.). Do sada je objavio knjige pjesama Nikad nije plesao pogo [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2004., Gledaj me u oči, Studentski centar u Zagrebu, 2004., Gledaj me u oči [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2004., Muha u juhi [besplatno elektroničko izdanje], DPKM, 2005. (www.elektronickeknjige.com).