Steven Shaviro  

Estetika afekata

Laird Hunt, Impossibly

Impossibly Lairda Hunta mješavina je noire romana Dashiela Hammeta i srednje faze Samuela Becketta. No, možda je taj opis pomalo nepravedan s obzirom na to da zasjenjuje originalnost romana. Nepouzdani pripovjedač čini se radi za neku vrstu špijunske ili zločinačke organizacije. Prema njezinim naredbama ubija ljude, ponekad ne uspijeva obaviti posao pa biva kažnjen, zaljubljuje se, pa sumnja da ga je voljena izdala organizaciji, stari i nastoji istražiti vlastitu smrt u organizaciji. Ništa, dakako, nije jasno. Hunt savršeno prepleće epistemološke temelje detektivskog/špijunskog romana s eksperimentalnom prozom i postvitgenštajnovskom filozofijom. Procjep između opažanja i poimanja, odnosno između prikupljanja dokaza i rješavanja tajne istovjetan je procjepu između retorike i značenja, ili performativnog i konstativnog, ili afekta i značenja. Impossibly prikazuje emocionalnu stranu (umjesto filozofskog razrješenja) svih tih procjepa; vlakovi mišljenja kreću se po svim kolosijecima i ne vode nigdje, dok u prvi plan dolazi iskustvo pogrešnih skretanja, a snažna osobnost američke detektivske i špijunske proze tiho implodira. Prekrasna knjiga._

Charles Altieri, The Particulars of Rapture: An Aesthetics of the Affects

Čitam Altierijevu novu knjigu The Particulars of Rapture. Riječ je o pametnoj, korisnoj i važnoj knjizi koja napada kognitiviste i analitičke filozofe zato što afekt pogrešno podređuju moralnim dvojbama, a time i imperijalizmu Razuma. To je moje tumačenje, ne Altierijevo; jedan od razloga koji knjigu čine snažnom i bitnom jest činjenica da Altieri napada kognitiviste na njihovu terenu i pokazuje kako njihovo podređivanje mašte razumu te estetike etici i normativnim etičkim ciljevima, onemogućava bilo kakvo smisleno objašnjenje složenoga i bogatog afektivnog iskustva.

Čitanje kognitivističke literature uvijek me razbjesni: razlog za to nisam u stanju artikulirati s obzirom na to da su moja polazišta i jezik nespojivi s njihovima. (Sve što mogu reći jest da su promjene raspoloženja moje dvadesetomjesečne kćerkice svakako jednako važna sastavnica njezine ljudskosti kao što je to njezina sposobnost učenja govora i shvaćanja apstraktnih pojmova).

Altieri mi je važan zato što mi pomaže artikulirati te razloge, te potući kognitiviste u njihovoj igri i na njihovu terenu.

Knjiga je zanimljiva i stoga što Altieri s posebnom pozornošću izbjegava Deleuzea; iako s njime dijeli ljubav prema Spinozi. Deleuze nudi jasnu alternativu normativnom, kognitivističkom prikazu pojava kao što su afekt i osjećaji; no bojim se da je moje (i tuđe!) posezanje za Deleuzom odveć jednostavna prečica. Altieri tu prečicu izbjegava; zbog toga mi je njegova knjiga ponekad teško prohodna, ali sam iz nje mnogo naučio.

Drugu temetsku odrednicu knjige čini Altierijeva kritika knjige Marthe Nussbaum o temi osjećaja. Ne pada mi napamet sažimati Altierijevu argumentaciju; napomenut ću samo to da se kritika svodi na nesposobnost Nussbaumove da shvati i protumači Prousta. Altieri piše: Za Prousta, uloga mašte nije uspostavljanje normi (što Nussbaumova nastoji obraniti) nego razvijanje strasti i suosjećanja u odnosu na koje se pridjevi “zdravije” ili “odgovornije” (koje Nussbaumova izrazito cijeni) čine bolno manjkavima. Proustova pouka – ako je uopće možemo nazvati poukom – jest da kroz različite afektivne intenzitete čovjek stječe jedinstvena iskustva koja nedvojbeno treba vrednovati, ali se njihovo vrednovanje ne može svesti na bilo kakvu vrstu etičkih (uopćivih) normi, kolikogod one bile čovjeku naravne ili humanistički fundirane. No to ne podrazumijeva pozivanje na nekakvu kvazi-ničeansku okrutnost ili nehumanost, nego implicira poštivanje i slavljanje jedinstvenosti koju se neprestance nastoji pripisati “razumu”. (Ovdje djelomice slijedim Kanta; ako je etičko ono univerzalno, onda je estetičko ono apsolutno pojedinačno što se ne da svesti na neko univerzalno pravilo i ono o čemu možemo suditi bez ikakva utemeljenja)._

Marty Beckerman, Generation S.L.U.T

Knjiga Martyja Beckermana Generation S.L.U.T.: A Brutal Feel-up Session with Today’s Sex-Crazed Adolescent Populace uopće nije loša. To je naturalistička priča o tinejdžerskom promiskuitetu, otuđenosti, samoubojstvu koja je doista potresna; pretjerana satiričnost zabavna je i uglavnom izrazito intencionalna, a ubačene statistike, naslovi, intervjui i autobiografski ogledi pojačavaju ukupan dojam ne toliko svojim specifičnim sadržajem, koliko načinom na koji se u mekluanovskoj maniri tekst umnaža i lijepi.

Sve u svemu, vlastito satirično moralističko upozorenje na opasnosti s kojima se susreće generacija koja odrasta bez ljubavi i strasti roman dijelom ugrožava svojim uživanjem u svim tim prizorima koje opisuje (od seksa pijanih šesnaestogodišnjaka koji ne znaju imena svojih partnera do uživanja droga, grupnjaka i silovanja) – no ako je to propust u smislu moralne namjere knjige, svakako je prednost u smislu umjetničkog dojma. Beckerman otvoreno prezire zvijezde sveučilišnih sportskih klubova, navijačice i paradigmatske članove/ce bratstava, što samo po sebi nije loše; loše je, međutim, to što je njegovo vlastito pametovanje odveć slično pametovanju tih istih članova bratstava. Još jednom treba naglasiti da upravo ono što ugrožava njegovu poruku čini knjigu boljom nego što bi bila da je autor svoju namjeru proveo besprijekorno.

Kada je, pak, riječ o tome je li Beckerman genij ili varalica – on očito želi da mislimo da je jedno ili drugo – ne vjerujte skandalu. Priča ne drži vodu ili, točnije, mislim da Beckerman nije dovoljno vješt u manipuliranju medijima da bi prošao test. Na vlastitu sajtu postavio je link prema sajtu na kojem ga se opisuje kao židovskog antikrista; treba li uopće reći da je i taj drugi sajt u vlasništvu Martyja Beckermana. Roman, međutim, nije zanimljiv zato što je skandalozan, nego upravo zato što je problematičan. Beckermanov pokušaj da si skandaloznom tematikom priskrbi koji dodatni bod na ljestvici kulturalnih vrijednosti utoliko je najlošija sastavnica priče._

Popis pjesama

Objavljujem popis pjesama koje u posljednje vrijeme neprestance preslušavam na iPodu. Većinu tih pjesama vjerojatno nikad ne bih čuo, a kamoli nabavio, da Internet nije prepun sajtova za skidanje glazbe. Iako današnje P2P mreže ne nude nekomercijalne sadržaje koji su nekad bili dostupni na Napsteru i AudioGalaxyju, moram reći da sada slušam mnogo širi opseg glazbenih izričaja nego prije.

– Kelis, Trick Me (Basement Jaxx remix). Stvar je mnogo bliža posljednjem albumu Basment Jaxxa Kish Kash, nego ostalim Kelisinim pjesmama. Neodoljivo jednostavna, ali istodobno zadivljujuće snažna.

– M.I.A, Galang. Dosad mi najdraža pjesma 2004. Mješavina prljavog ritma hip-hopera Timbalanda i ženskih punk-melodija iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Klang klang klang. Zarazno, zabavno i snažno. M.I.A je srilanška Tamilka izbjegla u London i mislim da nema niti dvadeset godina. I druge njene pjesma koje sam čuo (Sun Shower i Fire Fire) također su odlične.

– Shystie, One Wish. Prljavi ženski zvuk, ne toliko originalan kao M.I.A., ali snažan, agresivan, bijesan, pun-mi-te-je-kurac feministički hip-hop.

– Mya, Fallen (Zone remix, featuring Chingy). Ok, ovo možda nije feministički iskaz, ali je zanesena romantiziranost izvorne verzije (naglašena sablasnim video-spotom) remiksom preobličena u propulzivnu ritmičku utopiju.

– United States of Electronica, La Discoteca. Zabavna, nezahtjevna skladbica.

– Girl Talk, Bodies Hit The Flor. Glasna, iskričava mješavina nasilnog i plesnog zvuka koja među semplovima donosi Cry Me A River Justina Timberlakea u izvedbi Alvina i Chipmunksa.

– LBR, Monda Beat. Još jedan miks izgrađen na zvuku gospodina Timberlakea koji je prerađen u robotičku plesnu orgiju.

Sia, Breathe (Four Tet remix). Divna balada o očaju, boli, ranjivosti i nastavku života.

– Pixies, Bam Thwok. Singl nastao nakon ponovnog okupljanja djeluje nekako odrađeno, ali mi se sviđaju oštri, zujavi gitarski rifovi i metafizička proza Kim Deal.

– Kleenex/LiliPUT, Split. Jedina “stara” stvar na popisu, ali koja još zvuči svježe. Agresivni zvuk ženskog punka s kraja sedamdesetih, potpuno ekstatičan, s glasnim gitarama, urlicima saksofona, snažnim vokalnim izvedbama koje se u pravilu svode na vrištanje riječi koje počinju slovom h (hopscotch, harakiri, hugger-mugger...). (Planirao sam nabaviti dupli CD sa svim stvarima ovog benda, ali sam pošizio kad sam skužio da skidanje s iTunesa košta više od CD-a na Amazonu).

– Electrelane, I’m On Fire. Divna, atmosferična, ali istodobno snažna i brza prerada Springsteeneove pjesme koju je napravio bend (s ženskim vokalom) koji zvuči kao mješavina Stereolaba i već spomenutih ženskih punk-bendova s kraja sedamdesetih.

– Rekha, Good To Go. Seksi, ritmična klupska stvar, ali sa ženskim predznakom. Poput Missy Elliott, Rekha želi voditi glavnu riječ, hoće biti uzdignuta na pijedestal i ne želi muškarca kratkog fitilja; u svom tekstu miješa zavodljive dozive i izrugivanje.

– Ce’cile, Hot Like We.  Ženski plesnjak, goropadniji od Rekhe. Ce’Cile je toliko puna energije da ne mogu zamisliti muškarca koji bi je mogao pratiti.

– Nina Sky, Move Ya Body. Zarazna njujorška verzija (portorikanski sound iz Queensa) plesne glazbe. Sigurno će vas pokrenuti...

– Jadakiss, Why (featuring Anthony Hamilton). Jadakiss nadilazi vlastiti gangsta kliše i ulazi u politiku i metafiziku, što je odlično. Iako pjesma sadrži poznato kretensko busanje i seksističke primjedbe, bavi se i rasizmom, namještanjem izbora, američkim gulagom, egzistencijalnom prazninom i smrtnošću. Kako je Terminator mogao osvojiti izbore? Ljudi, dajte se saberite.

– Ghostface, Sun. Oda zvijezdi čije je nepovratno trošenje izvor života i energije na Zemlji.

– Shing02, Suck On My Dub. Japanski rep. Značenje teksta mi je nepoznato, ali repanje zvuči zastrašujuće i prati ga snažan ritam ukražen suludom surf gitarom.

S engleskoga preveo Višeslav Kirinić