Steven Shaviro  

Estetski izbori ili estetski sukobi

The Substance of Style Virginije Postrel knjiga je koja dokazuje da smo ušli u doba estetike u kojemu puka korisnost više nije dovoljna: strastveno se brinemo za osjetilne užitke koje dobivamo iz promatranja i osjećanja svega što nas okružuje, od interijera naših domova i naših računala (sjetimo se uspjeha iMaca), pa sve do četki za WC koje imamo (Svakoga dana, diljem cijelog svijeta, dizajneri rade na tome da stvore bolju, ljepšu, izražajniju četku za WC, za svačiji ukus i svačiji džep). U industrijsko doba najvažnija je bila uniformnost, ali danas živimo u doba preobilja izbora, u kojemu može biti zadovoljen svaki ukus a svatko je slobodan izraziti svoj vlastiti senzibilitet. Izgled i osjet izravno nas privlače kao vizualna, taktilna i emocionalna oruđa. Površine su važne i ne smijemo ih podcijeniti u ime skrivenih dubina; eksperimentiranjem s površinom također možemo ponovno otkriti sebe, naglašavajući i razvijajući prethodno nepoznate ili podređene aspekte naših osobnosti.

Zvuči super, zar ne? Tako svjesno i postmodernistički? Zašto sam onda toliko nezadovoljan Postrelinim argumentima? Uostalom, i ja sam zagovarao novi esteticizam, ističući jedinstvenost, nasuprot esencijama, poričući da ukusom može upravljati objektivan, poopćujući kriterij, hvaleći novo i suprotstavljajući se izvještačenim zahtjevima za “vjerodostojnošću”. Mogao bih, kao i ona, reći da je estetika predracionalna ili neracionalna, a ne iracionalna ili antiracionalna. I meni isto tako smeta puritanizam koji se i prečesto javlja u ljevičarskim društvenim kritikama. Postrel cilja posebno na Stuarta Ewena i Naomi Klein.

A, ipak, ima nešto u njezinu estetskom hedonizmu što me iritira. Pokušat ću objasniti što je to.

Trivijalizacija sukoba

Prvo, neprestani Postrelinin panglossijanizam zaista mi ide na živce. Čini se da zaista misli da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova. Najnegativnija stvar koju se može natjerati da izgovori o stilu i estetici jest da sve u što ulažemo toliko mnogo važnosti, iz čega izvlačimo tako mnogo užitka, neizbježno postaje izvor sukoba. No, ona kao da ne misli da je taj “sukob” ozbiljan problem. Ako ti se ne sviđa jedna ponuđena mogućnost, tu je uvijek neki drugi izbor koji bi ti se mogao više svidjeti. Ako ti se ne sviđa homogenost koju nameću restriktivni građevinski zakoni i pravilnik udruženja kućevlasnika jedne zatvorene zajednice, uvijek možeš kupiti kuću u nekoj drugoj zatvorenoj zajednici s drukčijim pravilnikom koji će se svidjeti drukčijem senzibilitetu. Ako ti se ne sviđaju Starbucks kod kojih prevladava zelena boja, piše ona, možeš otići u Starbucks kojima dominira plava, dvije ulice dalje – ili do svjetlozeleno-narančaste čajane ili restorana Populuxe, dalje u ulici.

Ne umiruje li Postrel sukob tako što ga samo trivijalizira? “Izbor” za nju nije nikada ništa oštrije od odluke između kave ili čaja, zelene ili plave boje? Dio njezina razlaganja – a s tim se dijelom slažem – jest da ne bismo trebali odbaciti takve alternative kao isključivo trivijalne i nevažne samo zato što su površne (misle da je u ovome svijetu doslovce riječ o površinama). S obzirom na to da smo osjetilna stvorenja koja vide, osjećaju i dodiruju, a ne mozgovi bez tijela, ta su promišljanja estetike duboko smislena i vrijedna pozornosti. No, ipak, čini se pogrešnim neslaganje i sukob svesti na međusobno različite “preferencije” između predmeta koji svi mogu biti navedeni na istom meniju (restorana ili računala).

Estetski sudovi nisu osobne preferencije

Priznat ću da sam netko tko često odlazi u Starbuck. Znam da će to uništiti moj ugled kod svih onih koji smatraju da bi čovjek uvijek trebao štititi nezavisna poduzeća u odnosu na međunarodne mega-korporacije, no i ovdje u Detroitu, a i prije kada sam živio u južnom Seattleu, shvatio sam da su nezavisni kafići nezadovoljavajući, a atmosfera u njima dosadna i neprivlačna – jednostavno više volim Starbucks. Kada se javi potreba, uzet ću drogu o kojoj sam ovisan – kofein – bilo gdje. No, ako mi se ukaže mogućnost, otići ću u ugodnije okruženje za ispijanje kave, baš kao što Postrel tvrdi da to čini mnogo potrošača. Ali, nikada ne bih išao tako daleko da hvalim Starbucks, što ona čini, zbog pružanja estetskog doživljaja za više osjetila ili da uzdižem način na koji zapošljava dizajnere da održavaju jezik dizajna svojih lokala – palete boja, tapecirane materijale, jačine svjetla, papir brošura, grafičke motive – svježima i prepoznatljivima. Sve mi se to čini malo pretjeranim, više u skladu s korporativnim propagandnim govorom nego s bilo čijim stvarnim doživljajem.

Iz perspektive filozofije, problem sa svim time nije u tome što Postrel precjenjuje estetiku, nego što je ne shvaća dovoljno ozbiljno. Recimo da najviše volim sladoled od čokolade, dok ti voliš sladoled od pistacija. To nije nešto oko čega se treba svađati, sve što trebamo učiniti jest otići u Baskin-Robbins ili neko drugo mjesto gdje poslužuju oba. No, zaista, estetika je nešto više od takvih osobnih sklonosti. Kako kaže Kant, problem estetskog suda proizlazi iz činjenice da za svoje estetske tvrdnje tražimo sveopći pristanak, iako također znamo da nemaju objektivni temelj. Da, svaka ozbiljna rasprava o estetici neizbježno se vraća na Kanta. To znači da se zaista svađamo zbog estetskih razlika na način na koji to nikada ne bismo činili oko pukih “osobnih preferencija”. Bilo bi idiotski da vas pokušam uvjeriti kako biste trebali više voljeti čokoladu od pistacija, ali ima smisla da bismo se trebali beskrajno prepirati o relativnim vrijednostima Boba Dylana i Johnnyija Casha.

Raznolikost homogenizirana na drugoj razini

Naravno da su Bob Dylan i Johnny Cash, kao i čokolada i pistacija, potrošna roba, no dokaz u prvom slučaju vrlo je različit od “izbora” u drugom. Njihova zajednička priroda potrošne robe ne može sama po sebi objasniti tu razliku. I trgovina zaista nije mjesto gdje se događa prepirka Dylan protiv Casha. Kupovao sam CD-e obojice umjetnika, pretpostavljam da to znači da ih obojicu više volim nego Celine Dion, čiji CD ne bih uzeo niti da mi ga netko da besplatno. Pripišite to mizoginiji ili antifrancuskom stavu ako želite, iako bih osporio oboje. No, važno je da, ako se referirate samo na u trgovini otkrivene preferencije, u potpunosti izostavljate estetiku, zajedno sa svime ostalim što je zanimljivo i važno. Postrel, kao ekonomistica koja zagovara slobodno tržište, ne vidi dalje od “izbora” koje donosimo “na margini” našeg donošenja odluka, i zato je njezin prikaz doba estetike tako tvrdoglavo banalan.

U stvari, događa se nešto važno – možda i važnije nego što Postrel shvaća. To je povezano sa samom prirodom Kapitala, kao atmosferom koja nas potpuno okružuje, u koju smo uronjeni i bez koje ne možemo disati. Kako voli isticati Žižek (nasuprot Naomi Klein), obilježje suvremenoga globalnog kapitalizma nije nametanje uniformnosti i homogenizacija, nego upravo specijalizirani marketing i proširivanje “izbora” za potrošača: Nije li najnoviji trend u korporativnom menadžmentu “unesi raznolikost, podijeli moć, pokušaj mobilizirati lokalnu kreativnost i samoorganiziranje?” Nije li anticentralizacija smisao “novog” digitalnog kapitalizma? Mislim da je to pravo pitanje, iako ne podržavam to što se Žižek njime koristi kako bi iznio bolji argument od Deleuzea – no to je tema za drugi esej. U određenom, vrlo stvarnom smislu, “izbori” su homogenizirani time što su kodirani isključivo pojmovima vrijednosti novca ili razmjene roba, no to ne treba brkati s istovrsnošću sadržaja. U stvari, upravo zato što je sve heterogeniji i raznolikiji, taj sadržaj može biti homogeniziran na drugoj razini: to je uspostavljanje “preferencije” potrošača kao jedinog područja u kojemu se može raspravljati o razlikama. Pri tome cilj nije zahtijevati neku vrstu sustava više vrijednosti ili kolektivni okvir referencije koji bi nadomjestili isključivo kvantitativne vrijednosti tržišta, nego upravo suprotno, insistirati da “estetika” obilježava aspekt stvari koji ne može zarobiti (niti odlučivati o njemu) neki takav “objektivan” sustav vrijednosti, bio on ekonomski, religijski, moralni ili komunitarni. To obilje, taj singularitet, jest ono što je izostavljeno iz Postreline teorije.

Nesvodivi višak

Na primjer: Postrel jako zagovara plastičnu kirurgiju i (u budućnosti) genetičku samomanipulaciju; nema ništa loše, kaže, u želji da izgledamo privlačnije nego što “prirodno” jesmo. Što više moći ostvarujemo nad izgledom naših tijela, više ćemo mijenjati vanjskoga sebe da bolje odgovara našem unutarnjem ja. Dodaje da, s obzirom na to da su ljudi različiti, nema opasnosti da bi to moglo dovesti do toga da svi izgledamo isto ili da želimo istu boju očiju. No, svi primjeri koje navodi idu samo u jednom smjeru: prema maksimalno klišejiziranim konvencionalnim definicijama ljepote. Virginia Postrel piše o ženama koje mijenjaju androgini izgled u konvencionalniji “ženstveni” ili o ženama koje shvaćaju da ipak vole ljepotu Rodeo Drivea stilova; kao da ne može zamisliti da bi itko ikada mogao “odabrati” promjenu u suprotnom smjeru (iz stereotipno dominantnog modusa u onaj koji je društveno manje prihvaćen).

Dakle, problem s Virginiom Postrel nije samo što piše kao da svi na svijetu imaju životni standard gornjih 10 posto američke populacije (skupine u koju smo i ona i ja zasigurno uključeni) nego što se, čak i kada bi svi dosegnuli takav standard u nekoj utopijsko-kapitalističkoj budućnosti (što istinski sumnjam da je moguće, ako uzmemo u obzir način funkcioniranja kapitalizma s njegovim uvođenjem razlika) – ništa ne bi razriješilo. I dalje bi postojalo višak koji samozadovoljna reduktivna Postrelina “estetika” ne bi mogla objasniti.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole