Etika kao najmračnija od svih urota

U upravo objavljenoj knjizi O nasilju (Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.) poznati slovenski filozof Slavoj Žižek piše i o anti-imigracijskoj politici kao posljednjih godina dominantnom političkom žanru. Sve su se velike europske zemlje “u novom duhu ponosnog kulturnog i historijskog identiteta” vrlo lako usuglasile s inače radikalno desničarskim stavom kako su imigranti gosti kojih se treba riješiti u slučaju da se odbiju prilagoditi kulturnim vrijednostima zemlje u koju su se doselili. Taj obrat spram poznate liberalne tolerancije koja prije svega podrazumijeva uvažavanje razlika – stav koji Žižek također izvrgava kritici jer smo tolerantni samo do granice na kojoj drugi doista ne postane Drugi – austrijski je pisac Josef Haslinger u svom romanu Bal u operi, na izvorniku objavljenom 1995., obradio opisujući teroristički koncipiranu ćeliju sastavljenu od devet članova koji plinom potruju sudionike tradicionalnog bečkog društvenog događaja po kojemu je naslovio roman. Ksenofobija kao naličje sretnih devedesetih u kojima je poštivanje razlika bilo sankrosantnim političkim i kulturnim kriterijem svjedoči da stanje različitosti ni približno nije izglađeno spretnim kulturo-politološkim frazama.

Neuralgične točke, da ostanemo kod frojdističke terminologije, nisu pojedinačni eksces, mali incident na inače neproblematičnom putu u doba u kojem će vladati kultura a ne politika, nego su upozoravajući simptom neuspjele simbolizacije opće društvene klime. Strah od balkanizacije, kao jedan od najpoznatijih popratnih fenomena tako diferenciranog svijeta te zidovi koji dijele Europu od ostatka svijeta, samo su vidljiva očitovanja vrlo stvarnih unutrašnjih ksenofobičnih fenomena. Sve rasprave kojima smo sami svjedocima zadnjih dvadesetak godina podsjećaju nas na to kako je osuda netolerancije spram drugoga zapravo relativna: ne počinje li Balkan svim balkanskim narodima istočno od njihovih granica? I sami, kao što nam je odlično poznato, ponizno klečimo prema Zapadu i bahato pljujemo prema Istoku.

Haslinger roman većim dijelom ispisuje trijadno: očima svjedoka i žrtve, čuvara zakona te prekršitelja. Freud bi bio presretan: ego, super-ego i id sa svojim neopisivim čudovištima. Dionice koje su posvećene skupini nazvanoj Pokret narodu vjernih stoga su, logično, najzanimljivije, iako bi se upravo ovdje, što je također logično, mogla rojiti pitanja i potpitanja. Konspirativne stranice evociraju Dostojevskijeve Bjesove, pogotovo kada se Najmanji, vođa Pokreta narodu vjernih, vrati iz Amerike i počne govoriti na izobličenom njemačkom pa njegov arhaični govor podsjeti na istu semantičku strukturu jednog od junaka Bjesova, Kirilova. Naravno, iza akcija Haslingerovih junaka ne stoji težnja da se na zemlji izgradi Novi Jeruzalem nego se radi o jasnoj provali segregacionističkih težnji naroda koji je pred provalom imigranata u strahu za svoj identitet. Hitler, Bloch, teološki mistici, mormoni tek su dijelovi ideoloških zakrpa preko ovog iskonskog straha koji ih potiče na djelovanje.

Haslinger, međutim, odbija pojednostaviti pristup temi: vođa grupe povezan je i s policijom od koje dobiva uredna obavještenja, sprega vlasti i terorističkog podzemlja posve je u skladu s konstatacijom jednog od likova kako je danas policija jednostavno prejaka za bilo kakvu revoluciju. Svijet realne akcije premrežen je odozgo i odozdo, i tu nema izdaje, a ni pogrešnog koraka. Svijet običnih, kojemu je Haslinger također posvetio prostor, prije da je svijet ispražnjen od realnosti i opsesivno orijentiran na sekundarne probleme emocionalne ili ovisničke prirode. Njihova imigrantska prošlost samo je podupljavanje ishodišne tematike Bala u operi. Teroristi su ljudi neskloni, kako zapisuje Haslinger, “učiteljevanju”: ne žele od pokreta napraviti “dosadnu udrugu za obrazovanje koja ološ želi odstraniti abecedom umjesto TNT-om”. Haslinger nije lišen humora, Najmanji jednom od članova posebno sklonom edukaciji preporuča da si kupi i sobni bicikl, “kako mu tijelo ne bi kaskalo za duhom”.

Jasnoj odijeljenosti “barbara” i “civiliziranih”, osim posredno, kroz komentare urotnika, Haslinger nije posvećivao posebnu pozornost tako da njih vidimo isključivo kao alkoholu i psovkama ekstremno sklone šljakere na baušteli. Naš se domaći prostor pojavljuje, kroz refleksije junaka koji je bio ratni snimatelj, kao mjesto sablasnih falsificiranja istine, gdje se civila presvlači u uniformu neprijateljskog vojnika ne bi li se opravdalo njegovo smaknuće i slično tome. Iako situiran u takozvano realno vrijeme, Haslingerov roman ima zastrašujuću distopijsku dimenziju, i to upravo kroz svoje stvarnosne momente, koji kod njega dobivaju na veličini i plaše svojom mogućnošću realiteta. Umjetnici kupljeni od tvorničara, urotnici kontrolirani od policije, obični ljudi ispunjeni samosažaljenjem, očevi koji umiru od raka, sinovi koji umiru otrovani plinom i koje tako stiže sudbina namijenjena djedovima, ukratko, nepromjenjivost osnovne društvene konstelacije u kojoj se potisnuti, poraženi elementi, ponovno pojavljuju na prvoj liniji fronte i odnose živote takozvanih nevinih i površnih i tako ravnodušnih, svi bi ih sigurno nazvali dobrima, pa je na kraju romana etiku doista moguće doživjeti kao najmračniju od svih urota.