Etika, trgovina i ljudska prava

Sredinom lipnja 2005. godine održani su 4. lošinjski dani bioetike koji su okupili osamdesetak sudionika iz 15 zemalja svijeta. Održana su tri tematska bioetička skupa: međunarodni simpozij Bioetika i nova epoha, okrugli stol Bioetički aspekti medicinski potpomognute oplodnje i Bioetički forum za jugoistočnu Europu. Predstavljene su četiri knjige i izložba publikacija i fotografija sarajevskog ekološkog projekta FONDEKO, a Grad Mali Lošinj izabran je za buduće sjedište referalnog centra u dugoročnom projektu institucionalizacije europske suradnje (posebice u jugoistočnoj regiji) i razvijanja obrazovnih programa iz područja bioetike.Uz rasprave o odnosu bioetike i znanosti, tj. o bioetičkom statusu znanosti i znanstvenom statusu bioetike, do izražaja su došle i najrazličitije bioetičke teme - od ekoloških i biomedicinskih do edukativnih i onih koje zadiru u područje kulturnih i ljudskih prava i u zakonsku regulativu.

Crna strana revolucije u genetici

Bioetika nije znanost u tradicionanom smislu jer je karakterizira moralna dimenzija i etička perspektiva, pa zadobiva značaj nove epohe, naglasio je Pavo Barišić pomoćnik ministra znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, u ime pokrovitelja. Međutim, kako su i ovogodišnji Dani bili u znaku Kanta, izgleda da taj “najveći bioetičar”, prema riječima Kurta Waltera Ziedlera s Instituta za filozofiju Sveučilišta u Beču, preuzima duhovno pokroviteljstvo nad Lošinjskim danima. Upravo je uspostava relacije bioetike i filozofije povijesti osnovna zamisao simpozija Bioetika i nova epoha. Danas društvena znanost susreće bioetiku u razvijanju globalnog etičkog okvira i sustava vrijednosti, koji su izostali u obzoru zapadne znanstveno-tehničke civilizacije i u pravnom sustavu pluralističkog društva. Poticaj za interkulturni i interdisciplinarni dijalog u tom smislu bila je rasprava Andrea Boggia s Instituta za bioetiku Sveučilišta u Ženevi, na temelju studije Odjela za etiku, trgovinu, ljudska prava i zdravstveno pravo Svjetske zdravstvene organizacije, u kojoj se empirijski i interkulturalno istražuju etičke dvojbe vezane uz baze genskih podataka. Da je patentiranje gena crna strana revolucije u genetici, istakla je i Koraljka Gall-Trošelj sa Zavoda za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković iz Zagreba. Projekt genoma čovjeka započeo je javnim financiranjem, da bi se postupnom privatizacijom otvorio put monopolu privatnih tvrtki nad genetičkim materijalom, što za posljedicu ima ograničavanje pristupa samoj genskoj tehnologiji. Patentiranje gena samo je jedna sporna točka nastala tijekom revolucije u genetici, a preostale su tri, tvrdi naša znanstvenica, pravo na privatnost, nadzor i standardizacija u izvođenju genetičkih testova i, za nju najvažnije - znanje.

Voda kao roba

Na opasnost od privatizacije znanja kao neograničene moći raspolaganja (nad) živim i životnim uvjetima, gdje znanje postaje ekonomska kategorija rukovođena profitom, ukazivala je većina sudionika/ca. Prema Tončiju Kokiću iz Splita, globalizacijsko doba, s novom definicijom vode kao robe, traži za nju ekonomsku cijenu ne priznavajući je kao neotuđivo pravo čovjeka. Cilj je organizacija poput WTO-a privatizacija državnih dobara (među njima i gospodarenja vodama), ukidanje granica trgovine i stvaranje otvorenog globalnog tržišta “neopterećenog” socijalnim pravima i javnim interesom. U Hrvatskoj su vode javno dobro u vlasništvu države, pa treba paziti da i ona pod pritiskom dugova ne rasproda svoje vodne resurse. Odluke o tako važnim pitanjima nikako se ne smiju prepustiti samo stručnjacima i političarima, bilo da je riječ o vodi ili o hrani, smatra Goran Grgec, član Hrvatskog bioetičkog društva iz Zagreba, koji je upozorio na opasnost od nekontrolirane upotrebe GMO-a (Smije li odluku voditi samo korist ili se trebaju uvažiti i moralna načela zajednice, koja štite etičar, filozof ili teolog?) Usprkos prošlogodišnjoj Lošinjskoj deklaraciji o biotičkom suverenitetu, istakao je Grgec, u kojoj se upozorava da je uvođenje genetički modificiranih organizama izravno i svjesno negiranje biotičkog suvereniteta autohtone životne zajednice, u Hrvatskoj je nedavno upravo takav zakon donesen – na “mala vrata” i bez znanja javnosti. S druge strane, rezultat je to i izravnog pritiska američkog interesnog lobija da Vlada RH ukine moratorij iz 1998. godine, rekao je Marijan Jošt s Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima, govoreći o svjetski održivom razvoju na Bioetičkom forumu. 

Vrijednost života u fokusu

Postavlja se pitanje: je li javnost - na koju se u bioetičkim raspravama često poziva kao na jamca poštivanja načela jednakosti, društvene pravednosti, održivog razvoja i slično - uopće osviještena i educirana u prepoznavanju navedenih problema, uključujući i temeljna pitanja odgovornosti i smisla života i smrti? Odgovor na to složeno pitanje empirijski su istraživali, u travnju 2005. godine, Ivan Cifrić i Krunoslav Nikodem s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta i Tonči Matulić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jedan od važnijih uvida toga istraživanja stavova 400 ispitanika studentske populacije zagrebačkog Sveučilišta spoznaja je o potrebi sustavne bioetičke edukacije mladih, jer se pokazalo da usvajanje znanja ne znači nužno i učenje za odgovornost budućih znanstvenika i znanstvenica prema čovjeku i životu uopće. Da bioetika u Hrvatskoj postaje istinski “forum unutar kojeg se dijalogizira empirijski pristup s onim vrijednosnim” pokazali su i rezultati ostalih istraživanja, kojima je u fokusu bila vrijednost života, pa ih valja spomenuti: Samoprocjena smisla života u ovisnika o teškim drogama koji su liječeni u komuni (za 60 ovisnika iz komune Susret na otoku Čiovo život je smislen), Solidarnost sa starim ljudima – iluzija ili stvarnost? (400 ispitanika govorilo je o međugeneracijskoj solidarnosti), Bolnički menadžment prava pacijenata (pilot-projekt o poštivanju ljudskih prava u procesu liječenja), Da li dementni glasuju? (o poslovnoj sposobnosti kod teško oštećenih pacijenata) i Osvrt na neke moralne vrednote u Splitsko-dalmatinskoj županiji (stavovi 1000 ispitanika o pobačaju, eutanaziji, homoseksualnosti, korupciji i mitu).

Pobačaj, eutanazija, rat 

Osvježenje simpozija bila je bioetička radionica Je li moguća dosljedna etika života? Pobačaj, etanazija, rat, koju su izveli studenti filozofije s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Najprovokativnije bioetičke teme koje se tiču početka i kraja ljudskoga života promišljane su u kontekstu utemeljenja bio-etike kao etike života, odnosno dosljednog provođenja načela poštovanja i nepovređivanja individualnog (ljudskog) života. Dosadašnji prepoznatljivi stavovi (“pravo na izbor”, “pravo na život”, “svetost života”, “ne ubij”), kao izrazi kompetencije različitih etičkih, religijskih i svjetonazorskih perspektiva, dovedeni su u mogućnost kvalitativno novog odnošenja spram života, dakle u jednu biocentričku perspektivu koja bi po dosljednosti u odnošenju spram života, po istim načelima mogla obuhvatiti ne samo odnošenje prema ljudskim, nego i ne-ljudskim živim bićima “koja zaslužuju naš moralni obzir”. S tog je aspekta  bilo više izlaganja, u rasponu od ontološko-etičkih (status životinja kod Kanta, Haideggera i Sloterdijka), etičko-pravnih (opasnost od novih oblika reprodukcije životinja i biljaka) do terapijskih (sudjelovanje životinja u terapiji ljudi, utjecaj prirodnih ljekovitih činitelja). 

Psima, ženama i Židovima ulaz zabranjen!

Dosljedno je u tom smislu (iz biocentričke i feminističke perspektive) bilo izlaganje Ankice Čakardić iz XVIII gimnazije u Zagrebu O porodu simetrije žene i životinje kao ne-čovjeka iz temeljne asimetrije. “Psima, ženama i Židovima – ulaz zabranjen!”. Ona je izložila kako se kroz povijest zapadne misli na diskriminirajući način uzdizalo čovjeka nad kategoriju ne-čovjeka (životinju), što nam je prepoznatljivo u pojmu rasizam. Slično je i sa seksizmom. Naime, u oba se slučaja ističe povlaštenost: u rasizmu, Prve vrste u odnosu na Drugu; u seksizmu, položaj Prvog čovjeka (muškarca) u odnosu na onog/u Drugog/u (žena). Razmatranje problema ne-čovjeka ističe mogućnost sagledavanja sličnosti položaja životinje kao ne-čovjeka u biološkom smislu, i žene kao ne-čovjeka u društveno uvjetovanom smislu. Sličnost u tretiranju tih vrsta u odnosu na vrstu čovjeka-muškarca otvara prostor za diskurs simetričnog položaja životinje i žene kao Druge. Sve rečeno nije past time, naprotiv, neoliberalni kapitalizam i dalje njeguje klasne, rasne i spolno-rodne asimetrije. Toga se posredno dotakla i Korana Simonović iz Zagreba u izlaganju Seksualna autonomija ili tržišna represija? Prakticiranje “seksualnih sloboda” ili liberalizacija seksa u suvremenom društvu još je jedna nametnuta “potreba” koju diktira tržišni obrazac u pristanku na prakticiranje neželjenog seksa, a kojom se bitno zadire i manipulira najintimnijom sferom ljudskog života. O ljudskoj seksualnosti, slobodi i kvaliteti života govorila je i Snežana Žabić s Odsjeka za anglistiku Sveučilišta Illinoisa, Chicago, SAD, u izlaganju Majčinstvo između samoostvarenja i društvenog pritiska: bilješke uz djelo ‘Buđenje’ Kate Chopin. Ona je istakla namjeru spisateljice Chopin u naglašavanju važnosti majčinstva za ženu kao mogućnosti samoostvarenja kroz pružanje i njegovanje života samo ukoliko je u suglasju s nesputanom seksualnošću i kreativnošću. Protagonistica romana (objavljenog 1899.) ne želi podrediti svoje umjetničke i seksualne ambicije majčinstvu, niti majčinstvo ambicijama, nego želi sve impulse pomiriti i tako doći do ispunjenja, za nju nemogućnost s tragičnim ishodom. Stoljeće kasnije, naglasila je Žabić, mnoge se žene još suočavaju sa sličnim dilemama i s odgovornošću (ne)prihvaćanja reproduktivne i/ili odgajateljske uloge.

Odvajanje seksualnosti od reprodukcije

Ostvarenje majčinstva, ali skrivenog pod plaštom roditeljstva, u kojem je na osobit način naglašena vrst ljudske reprodukcije, jer se događa umjetnim putem i uz medicinsku asistenciju, bila je tema okruglog stola Bioetički aspekti medicinski potpomognute oplodnje. Šestero uvodničara izložilo je različite, često kontroverzne aspekte MPO, pa ne čudi što je uslijedila burna diskusija, a mnoga pitanja i dalje ostala otvorena. MPO je u hrvatskom liječničkom Kodeksu definirana unutar planiranja obitelji i regulacije plodnosti, a njezina medicinska praksa seže još u 1983. godinu kad je rođeno prvo “dijete iz epruvete”, začeto metodom izvantjelesne oplodnje (fertilizacijom in vitro embrionalnim transferom - FIVET). Otada je u Hrvatskoj rođeno oko sedam tisuća djece uz pomoć MPO, a u zemljama EU rađa se oko 63 tisuće djece godišnje. To su samo neke od činjenica koje je važno znati u javnoj debati u perspektivi donošenja pravnog propisa kojim bi trebalo regulirati praksu. Upravo je sadržaj takvog propisa i najveća točka sporenja (jednima je prerestriktivan, drugima preliberalan).U Hrvatskoj je još u rujnu 2004. godine Vladi bio upućen prijedlog Nacrta Zakona o MPO (ali je vraćen na doradu; dorađen je, ali još ne ulazi u proceduru). S tim u vezi Tonči Matulić je istakao tri razine problema. Prva se tiče hrvatskog društva i njegovog inertnog odnosa prema zakonodavstvu, druga se tiče profesionalnoga i institucionalnoga odnosa prema tehničkim inovacijama u medicini i njihovim tehničkim primjenama (i odnosa liječnika prema pravu i moralu), a u trećoj je važan ekonomski činitelj; “a ondje gdje se obrće veliki novac stoji također i politika kao nezaobilazan faktor u donošenju zakona”. Svi se slažu da je društvena kontrola nužna, no, Matulić se  pita, ne predstavlja li ta nužnost u već spomenutom hrvatskom kontekstu (kojeg naziva “FIVET post festum”) upravo “nemoguću misiju”? Na okruglom stolu posve je izostao aspekt MPO iz perspektive ženskih prava a u Hrvatskoj bi svaki novi zakon trebao biti usklađen i sa Zakonom o ravnopravnosti spolova (2003.), a u ovom slučaju i sa Zakonom o istospolnim zajednicama (2003.). Zato podsjećam na pojam reproduktivnih prava kao na integralni dio ljudskih prava u što su uključene i spolne razlike. Podržavati reproduktivna prava znači podržavati ljudsku potrebu i želju za mehanizmima kontrole nad prirodom, biologijom i plodnošću, vjerujući da je to moralno. Imati reproduktivna prava nije ništa “prirodno”. Prirodno je što se seksualnost vezuje uz reprodukciju kako bi se ljudska vrsta nastavila.  Reproduktivna prava se odnose na odvajanje seksualnosti od reprodukcije kada mi to izaberemo. U slučaju neplodnosti (kad je često “prirodno” biti neplodan/na), reproduktivna prava se odnose na pronalaženje načina da se neplodnost nadiđe a ne samo da je se prihvati kao nešto neizbježno jer nema alternative (slično je i s umiranjem u trudnoći). Stoga se reproduktivna prava odnose na pronalaženje alternative i izricanju DA ili NE trudnoći kada mi to izaberemo.

Na pragu bioetičke epohe

Od prvog bioetičkog skupa, održanog 1998. godine u okviru Dana Frane Petrića, do samostalnih Lošinjskih dana, prevaljen je dug i složen put u bistrenju pojmova i u metodologiji bioetike. Središnja ideja oko Lošinjskih dana bio je tolerantan i objedinjujući pristup bioetičkim problemskim područjima, otvoren za višestruke perspektive različitih etičkih, filozofskih i svjetonazorskih pogleda. Takav je pristup rezultirao razvijanjem koncepta integrativne bioetike i pluriperspektivizma u teorijskoj artikulaciji dr. Ante Čovića, s uporištem u globalnoj bioetici ili u dosljednoj “etici života”. Taj je koncept prihvaćen i kao misaona podloga za Bioetički forum, pa bi se ubuduće oba skupa trebala razvijati i rasti zajedno, potvrđujući biopoetičku artikulaciju jednoga od sudionika da se “bioetika utjelovljuje na Malom Lošinju”!