Etnografi na rubu živčanog sloma

U iščekivanju trenutka kada će se etnološke ili kulturnoantropološke studije početi prodavati kao kulinarske uspješnice, sustiglo nas je izdanje, glasine o pojavi kojeg su uzbuđivale znanstvene krugove već neko vrijeme. Kako se intelektualno-elitistička scena hrvatskih kulturnih antropologa, etnologa i kulturologa, ali i čitateljske javnosti može uzbuditi tek kakvim dobrim prijevodom do sada već kultne i uspješne knjige iz uzdaničkog zapadnog svijeta, očekivati da se manifestni potencijal jednog domaćeg knjiškog i znanstvenog uratka proširi scenom u prvih nekoliko mjeseci života jedne, naoko, strukovno-komorne knjige, zapravo je iluzorno. No, čitatelji po vokaciji, znatiželjnici, nadobudni i zalutali u područje etnologije i antropologije, studenti željni metodoloških instrukcija, znanstvenici željni provjere svojih i tuđih teza, ovim izdanjem nagrađeni su knjigom koju ne moraju čitati jedino u znanstvenom ključu. Njezina je snaga u žanrovskom hibridu, koji je iznjedrila postmoderna antropologija, učinivši pisanje etnografije i čitanje literarno uzbudljivom igrom koja se vodi zakonima suspensa. Čitanje spomenute knjige zato je preporučljivo u kodu svojevrsnog etnografskog dokumentarizma kojem je cilj pobuditi vlastito iskustvo istraživanja, gotovo dnevnički i ispovjedno izložiti osobnu naraciju. Znanstvene metode te sam teren ovom su knjigom problematizirani kao “mjesto iskušenja etnografa” – da se poslužim legendarnom izjavom Bronislawa Malinowskog, izrečenom dvadesetih godina 19. stoljeća, a potencijalni čitatelj svjedoči ispovijestima etnografa u suočavanju s bliskim svjetovima.

Autoetnografija

Knjiga Etnologija bliskoga. Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja hrvatski je prvijenac iz područja etnološke i kulturnoantropološke metodologije. Urednički trojac Jasna Čapo Žmegač, Valentina Gulin Zrnić, Goran Pavel Šantek tom su knjigom pokušali metodološki osvijestiti posljednjih nekoliko godina svojeg rada na terenu. Mjesto, lokus, fizički ili virtualni dodir sa stvarnošću, postavljanje etnologa u granice istraživane realnosti, izmicanje iz nje u svijet nove i konstruirane tekstualne realnosti ili reprezentacije, dvostruka odgovornost iznikla iz problema predstavljanja i zastupanja koja se vezuje za svaki etnografski tekst, samo su neka od pitanja dotaknuta u knjizi. Knjiga počinje koautorskim uredničkim tekstom koji je ujedno i naslov te iznosi osnovne probleme suvremenog etnološkog, ili kulturnoantropološkog pristupa kulturi i društvenosti. U tradiciji invokacije “terena i terenskog rada” kao počela etnografskog promišljanja ljudske društvene i kulturne proizvodnje, autori uvoda osvrnuli su se na nacionalnu etnološku tradiciju. Osvrtom na poimanje terena i terenskoga rada u hrvatskoj etnologiji 20. stoljeća, autori ističu heterodoksičnost teorijskih paradigmi i pripadajućih metodologija koje se razvijaju pod okriljem dviju institucionalno odvojenih etnoloških škola mišljenja i terenskih praksi – one Odsjeka za etnologiju i Instituta za etnologiju i folkloristiku. Imenovanjem Antuna Radića, poznatijeg kao brata Stjepana Radića, kreatorom najdugotrajnije etnološke paradigme u hrvatskoj etnologiji, urednici ga vrednuju i kao inovatora i kao autora snažne vizije, koji je potkraj 19. stoljeća hrvatsku etnologiju osmislio kao etnografiju “vlastitog”, doduše, ruralnog dijela naroda, s jasno oblikovanim zahtjevom samo-reprezentativnosti. Posebnost njegove etnografske vizure ili vizije, smatraju autori, ogleda se u legitimiranju “emskog referentnog sustava”, posredovanog u etnografskom tekstu načinom bliskim proučavanim skupinama, dijalektalnim jezičnim izričajem i samozastupanjem. Radićeva ideja, prema kojoj su etnografiju kvalificirano mogli pisati samo narodni etnografi, “sudionici kulture” i njezini “neposredni promatrači”, navijestila je preteču antropološkog hibrida, danas poznatog pod nazivom autoetnografija ili nativna antropologija ili, jednostavno, domorodačka i domaća antropologija. Ta je antropologija izvlastila vanjske interpretatore kulturne i društvene zajednice i posvojila interpretativnu moć za same nositelje kulture u priči političke i znanstvene emancipacije.

“Etnografija bliskoga”

Paradigmatska promjena događa se sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada se u okrilju Instituta za etnologiju i folkloristiku inicirala hrabra spoznajno-metodološka revolucija, koja je idealnotipskom supostavila realno i ostvareno, atemporalnom – vremenski situirano, generalnom – konkretno, selu – grad, a prošlosti – sadašnjost.

Daljnji razvoj hrvatske etnološke paradigme u devedesetim godinama prošloga stoljeća određen je ratnom svakodnevicom. Uronjenost hrvatskih etnografa u ratni kontekst u tome je trenutku iznjedrila probleme zastupanja, sudioništva, refleksije, dijeljenja, pisanja o bliskome, te pozicioniranosti autorskoga glasa kao oblika razumljive i znanstveno prihvatljive identitetne spoznajne politike.

Ugnijezdivši svoj etnološki interes u domaći suvremeni prostor autori se osvrću na europsku praksu “etnografije bliskoga”, koja je pratila i svjetski antropološki trend repatrijacije antropologije u zemljopisne granice vlastite kulture ili njezinih nositelja. Poželi li tko zaviriti u suvremene antropološke svjetove koji su se odrekli prostorne egzotičnosti istraživanja, te objektno autoegzoticirali hrvatsku stvarnost, pojasniti si položaj etnologa, odgovoriti na pitanje što je to predmet etnologije ili kulturne antropologije, poželi li itko proniknuti u disciplinu koja je godinama prozivana kao struka utonula o etničko apokrifje, ne može to učiniti na bolji način nego da pročita ovu knjigu ikonoklastičkih promišljanja.

Za Gorana Pavela Šanteka, antropološko istraživanje religijskog pokreta je pitanje autobiografiziranja dvojbe o “sudjelovateljska subjektivnosti” i “znanstvene vjerodostojnosti”.

Valentina Gulin Zrnić također, istraživanje svakodnevice u novozagrebačkom naselju pretvara u autoetnografiju, u kojoj se “ukida prostorna i kognitivna udaljenost između onih koje istražujemo i nas kao istraživača”, a autoreferencijalnost postaje integralnim dijelom metodološke i spoznajne orijentacije.

Sanja Puljar D’Alessio bavi se recepcijom televizijskog kviza Tko želi biti milijunaš? u Petraiou u Napulju i Studentskom gradu u Zagrebu, koristeći se svojom transkulturnom situiranosti u oba lokaliteta.

Ive Pleše etnografski teren premješta iz svijeta fizičke u svijet virtualne internetske komunikacije, a društvenost istražuje u dosad nevidljivu etnografskom prostoru.

Vraćanje etnografije u fizički prostor cilj je Kirsti Mathiesen Hjemdahl i Neveni Škrbić Alempijević te upućivanje na izvedbene prakse sjećanja na proslavi Titova rođendana u Kumrovcu.

Prilog Tvrtka Zebeca otvara dio knjige posvećen etičkim dvojbama i propitivanju položaja etno(koreo)loga kao “čuvara istine” koji sustavno sudjeluje u arbitražnim rekonstrukcijama tradicije, te podmirivanju potreba suvremenih svjetova za “iskonskim uporištima”.

Iva Niemčić istraživanjem rodnih aspekta moreške upozorava na probleme “lokalne recenzije” koja djeluje kao regulativni interpretativni režim istine.

Jasna Čapo Žmegač istražuje naracije o prisilnim migracijama srijemskih Hrvata tijekom raspada Jugoslavije. Pozicionirana u dvojnosti bivanja analitičarom i empatičnim “etnografskim” odvjetnikom autorica propituje akademske slobode te učinke autocenzure.

Ivan Lozica u autopoloemičkoj igri razmišlja o supostavljenim trendovima utemeljenja etnološkog pisanja, onome, kojem je teren viđen kao zemljopisna lokacija, koja se može omirisati, dodirnuti – mana znanstvena i onome kojem je teren sve i svugdje, pa makar bio i 3D, virtualan i tekstualan.

Ispisivanje terena u tekst

Knjiga Etnologija bliskoga. Poetika i politika suvremenih terenskih istraživanja završava engleskim prijevodom uvodnoga teksta i željom za širenjem recepcije u anglofoni svijet. Tim se djelom ipak u prvome redu obogaćuju hrvatska etnološka i kulturnoantropološka metodologija. Iako nije riječ o priručniku ili metodskom naputku u obliku “korak po korak” od “terena do teksta”, kojim bi se stručna publika i “etnološki” novaci na terenu upućivali u otajstva struke, knjiga je ipak izvanredno metodičko pomagalo u studiju etnologije. Ne ponudivši regulativne principe, nego skup individualnih metodoloških opredjeljenja u pristupu suvremenim terenima, knjiga nudi autorska razmišljanja o najvažnijim trenucima terenskoga rada u prostoru “bliskog” i ispisivanju terena u tekst. Etnografija je to terenskog rada, zbirka naracija, svjedočanstava koja se nudi kao mjesto provjere vlastitih metodoloških zabluda, i promašaja, nada i uspjeha, to jest etnografski refleksivno i meditativno štivo koje “humanizira instanciju etnografa”.