Razgovor s predstavnicama organizacijskoga odbora 12. kongresa Međunarodnoga udruženja etnologa i folklorista u Zagrebu (SIEF) koji se održao u Zagrebu krajem lipnja na temu Utopije, stvarnosti i baštine: etnografije za 21. stoljeće
Evo, sada već kao retrospektivno: nakon ovako velikoga skupa, pri čemu smo mogli čuti da je zagrebački kongres etnologa i folklorista najveći u pedeset godina postojanja SIEF-a, s čak 109 prihvaćenih sekcija, više od 900 humanističkih i društvenih znanstvenika iz 57 zemalja svijeta (ponajviše iz Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva, skandinavskih zemalja, Italije, Austrije, SAD-a, Kanade i susjednih zemalja), jeste li kao Lokalni organizacijski odbor uspjeli realizirati sva svoja očekivanja, u okviru utopije, želja i stvarnosti?
J. Č. Ako stvarnost ocjenjujemo brojkama koje su iskazane o kongresu, onda doista ne možemo a da nismo zadovoljni jer odaziv na kongres i posjećenost kongresa govori i o tome da smo dobro odabrali tema kongresa, da je tema aktualna u disciplinarnom smislu. Koncem prošle godine postalo je jasno da kongres neće biti srednje veličine, već će okupiti za naše prilike i za naše znanosti ogroman broj sekcija i izlagača. U jednome trenutku bilo je prijavljeno oko 1100 izlagača, koji vjerojatno zbog ekonomskih poteškoća nisu mogli realizirati dolazak. Premda se činilo kao utopija da je moguće organizirati, i to vrlo uspješno, kongres ovakvih razmjera, to smo ipak uspjeli, uz svesrdnu podršku kako Sveučilišta u Zagrebu, tako i Filozofskoga fakulteta, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te Grada Zagreba. Turistička zajednica Zagreba također je uvidjela značaj kongresa i dala svoj doprinos. Na Filozofskom fakultetu lokalni je tim predvodila Nevena Škrbić Alempijević, pročelnica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju. Njoj, i svim drugim članovima Lokalnog odbora, Marijani Belaj, Naili Ceribašić, Valentini Gulin Zrnić, Petri Kelemen, Sanji Potkonjak, Tihani Rubić i Tvrtku Zebecu od srca zahvaljujem i ovom prilikom na predanom angažmanu.
PLENARNI PUT S KOVČEGOM
Što se tiče plenarnih izlaganja – a mogli smo, dakle, čuti – Orvara Löfgrena sa Sveučilišta Lund u Švedskoj, Deborah Kapchan sa Sveučilišta u New Yorku, Bernharda Tschofena sa Sveučilišta u Zürichu i Jasnu Čapo kao predstavnicu domaćina – koje biste predavanje posebno istaknuli što se tiče njegova odnosa prema učinku realnoga u okviru naslovne teme kongresa Utopije, stvarnosti, baštine: etnografije za 21. stoljeće, kojom ste, kao što ste istaknuli, željeli pridonijeti promišljanjima gorućih problemskih, a ponekad i katastrofičnih pitanja današnjice.
J. Č. Plenarna su izlaganja bila vrlo različita, po sadržaju, teoretizaciji, načinu prezentacije, poruci, što je i očekivano na kongresu ovakvih razmjera i široko postavljene teme. Tako nas je u svojem šarmantnom izlaganju na otvorenju kongresa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, Orvar Löfgren poveo na put s kovčegom, tim naoko nevažnim i beznačajnim predmetom koji u svakodnevnom životu ne izaziva posebnu pažnju. Löfgren je govorio o kovčegu kao kontejneru naših prošlosti, sadašnjosti i budućnosti i u tome smislu predmetu u kojemu se susreću i isprepleću naše utopije, prošle i buduće, s našom stvarnošću. O putovanjima, i to onima utopijskima, govorila sam i ja, tematizirajući povratak hrvatskih migranata u domovinu. Ustvrdila sam kako u emigraciji sanjani povratak ostaje utopija i jednom kad je realiziran jer je stvarnost povratka za dio migranata posve drugačija od njegove vizije njegovane tijekom desetljeća života u egzilu. U tome smislu je moje predavanje promišljalo pitanja identiteta, pripadanja, doma, mobilnosti i slično. U izlaganju koje je bilo svojevrsni performans teme, Deborah Kapchan se možda najizravnije dotaknula jednog danas iznimno aktualnog pitanja: odnosa prema religijskome Drugome u suvremenoj Europi. Naravno, riječ je o muslimanima i posebice sufizmu. Kapchan je sugestivno analizirala praksu dubokoga slušanja u sufističkom ritualu zalažući se za praksu “sporoga aktivizma” kroz etnografiju slušanja kao temeljnu metodu svakoga etnografskoga pristupa. Svojim je predavanjem podcrtala činjenicu da je specifičnost etnologije i kulturne antropologije u bliskom susretu s Drugim, u kojemu se konstituira etnografsko znanje.
ETNOLOŠKI WILDE
Samu ste temu otvorili utopijskim citatom Oscara Wildea: "Karta svijeta na kojoj nema Utopije nije vrijedna ni pogleda, jer Utopija je jedina zemlja na kojoj se čovječanstvo neprestano iskrcava. Kad god se iskrca na nju, gleda dalje i čim primijeti još bolju zemlju, ponovo razapinje jedra. Napredak je ostvarivanje niza utopija." Kako promišljati današnji politički sustav kada nam se politički i u glavnim medijima kapitalizam nudi kao jedina opcija, bez ikakve alternative, kada navodna demokracija postoji izmjenjivanjem istih ljudi – republikanci vs. demokrati, HDZ vs. SDP, kada nažalost nema mentalnoga prostora i za treću opciju?
J. Č. Članica našega tima, Sanja Potkonjak, iznašla je taj sjajan Wildeov citat iz kojega je slijedila razrada teme kongresa koja je iznimno zahtjevna jer pretpostavlja propitivanje prepletanja vremenskih ritmova, prošlog, sadašnjeg i budućeg u neposrednom trenutku. Sudionici su propitivali koji su to danas utopijski označitelji i gdje im je mjesto u zamislima baštine te kako baština i utopijski diskursi utječu na našu dnevnu stvarnost. Ako se ideja modernističkog napretka shvati kao ostvarenje utopija, prošlo je stoljeće pokopalo mnoge vizije budućnosti. Veliki projekti modernizma i ideja linearnog napretka sami su po sebi mrtvi, a nakon demisije socijalizma u Europi i prestanka hladnog rata i ideja kapitalizma dovedena je u pitanje, a demokracija dobiva nove oblike (npr. izravna demokracija). Neke su sekcije tematizirale i ta pitanja. Primjerice, organizatori sekcije Living at the edge of capitalism: voluntary and involuntary exile postavili su pitanje organizacije života izvan postojećih državnih kapitalističkih struktura, u svojevrsnom unutarnjem egzilu, kakav je poznat u raznim političkim i ideološkim kontekstima. Ostalo je otvoreno pridonose li takvi utopijski primjeri otpora kapitalizmu i iznalaženja trećega puta njegovu nagrizanju ili ga čak nenamjerno jačaju. Dakle, odgovarajući na Vaše pitanje, da, naravno da postoje treće mogućnosti, no pitanje je njihova krajnjega učinka na društvo.
EKOLOŠKE PERSPEKTIVE U KULTURNOANTROPOLOŠKIM ISTRAŽIVANJIMA
U programu ste istaknuli sljedeće: “Javna očaranost baštinom posljednjih godina može se tumačiti u kontekstu vremenskih zamisli: pokapanjem različitih vizija budućnosti mi iskapamo mnogostruke vizije iz prošlosti. Baština podrazumijeva predviđenu budućnost zbog koje je moramo čuvati, za buduće generacije o kojima trebamo skrbiti.” Recite, koliko je bilo sekcija posvećeno i prirodnoj baštini (natural heritage) te zbog čega još uvijek postoji antropocentrična dihotomija između prirode i kulture, odnosno u ovom konkretnom slučaju između prirodne i kulturne baštine?
V.G.Z. Razdvojenost kulture i prirode je u samim temeljima discipline; američka kulturna i britanska socijalna antropologija utemeljene su na toj dihotomiji koja određuje disciplinarni predmet istraživanja – kulturu. Međutim, vrlo brzo se uočilo da priroda, okoliš, iznimno utječe na oblikovanje kulture. S jedne strane, okoliš nudi određene prirodne resurse kojima zajednica osigurava materijalno u svojoj kulturi (stanovanje, prehranu, odijevanje), a s druge strane na prirodu i okoliš je svaka zajednica reagirala vjerovanjima i obrascima ponašanja koji su je stavljale u određeni odnos prema okolišu. Pitanja adaptacije na prirodni okoliš prisutna su u mnogim pristupima, primjerice, u američkoj kulturnoj ekologiji pedesetih godina ili u hrvatskoj etnologiji u okviru dugo vremena dominantnog pristupa istraživanju kulturnih areala. U sljedećim desetljećima ta je dihotomija između kulture i prirode uzeta i kao ishodište teoretiziranja rodnih pitanja. Naše viđenje prirode, krajolika, okoliša, socijalno-kulturno je konstruirano te upućuje na multiplicitet odnosa koji se danas istražuju posebice unutar ekološke ili okolišne antropologije. Mnoga znanja o prirodi koja smo u doba proklamiranog progresa u 20. stoljeću zanemarili kao zastarjela i predmoderna, odbačena su kao nepotrebna, a danas se mnoga revaloriziraju u okviru šamanskih znanja ili lokalnih znanja zajednice i drugo. Ta su znanja zanimljiva i kao tradicijsko-turistički proizvod. Od devedesetih godina ekološka kriza je posebice senzibilizirala etnologe i kulturne antropologe za istraživanje ekosustava i alternativnih mogućnosti djelovanja. Istaknutije uvođenje ekološke perspektive u kulturnoantropološka istraživanja neki od sudionika prepoznali su kao važan doprinos kongresa, a ta se perspektiva u širokom smislu odnosi na propitivanje održivosti, na nove percepcije okoliša, na aktivistički potencijal ekološke osviještenosti, na zelenu “tranziciju” čiji je, primjerice, jedan vid i sve prisutnije urbano vrtlarenje. Rekla bih da su tu i naznake paradigmatskog “post-human” zaokreta, odnosno, bolje reći post-antropocentričkog zaokreta koji izmješta čovjeka kao središte analize i interpretacije te uključuje životinje i biljke kao protagoniste naših stvarnosti.
UTOPIJE ZAPOŠLJAVANJA
Za mlađe istraživače/ice i znanstvenike/ice možda bi bilo zanimljivo spomenuti zanimljivu sekciju Learning our trade: how to become a scholar at your institution? koja je okupila mlade znanstvenike "inkulturirane" u vlastite discipline koji su bili voljni ispričati svoj razvojni put od završetka studija do zaposlenja na nekoj od institucija koje prepoznaju vrijednost seta vještina i korpusa znanja koja su stekli. Kakva je situacija s mladim istraživačima i znanstvenicima u Hrvatskoj? Kolika je utopija očekivati da će pronaći zaposlenja u željenim institucijama nakon završetka studija društveno-humanističkih disciplina?
J. Č. Kongres je okupio veliki broj mladih, gotovo bi se moglo reći da su mladi kolege dominirali! SIEF snažno podupire članstvo mladih znanstvenika i doktoranada, koji unutar SIEF-a djeluju u okviru posebne radne skupine, a dodjeljuje i nagradu za najbolji objavljeni članak u godini koja je prethodila kongresu. Ove je godine tu nagradu dobila izvrsna mlada znanstvenica Čarna Brković, trenutno na postdoktorskoj poziciji na Sveučilištu u Regensburgu. Na završnom okrugom stolu na koji su plenarni izlagači pozvali kao svoje goste mlade znanstvenike, kao i u okviru sekcije koju spominjete, upoznali smo se s njihovim poteškoćama. Čini mi se da je među mladima prisutno nastojanje da uz usko akademska radna mjesta iznađu druge niše za zapošljavanje. Situacija mladih istraživača i znanstvenika u Hrvatskoj nije ni bolja ni lošija nego drugdje. Glede utopije zapošljavanja u očekivanim institucijama, u Hrvatskoj je oduvijek bilo teško pronaći posao kao etnolog ili folklorist. Nekadašnje su mogućnosti u nas bile daleko skučenije, postojao je samo jedan sveučilišni odsjek i jedno znanstveno-istraživačko središte, sada ih ima nekoliko; također sredstava je bilo manje, a bile su i daleko manje mogućnosti za akademsku mobilnost. Znanost se odvijala u parohijalnom nacionalnom okruženju. Danas takva znanost i djelovanje nisu održivi. Završni je okrugli stol pokazao da je mobilnost ključ uspješnosti i zapošljavanja za suvremene znanstvenike.
DIHOTOMIJE MOĆI
Uvodna riječ predsjednika SIEF-a, Valdimara Tr. Hafsteina, spominje neke ključne koncepte (popularno-svakodnevno, lokalno-translokalno, nacionalno-transnacionalno, difuzija-migracija, isto-drugačije, narativno-materijalno, tradicija-kreativnost) koji su obilježili panele ovog SIEF-a, i prethodnih kongresa, ali i "zaokrete" koji se unutar naših (etnoloških, folklorističkih, antropoloških) polja događaju. Koji su to "zaokreti" najbolje obrađeni kroz sekcije ovog izdanja Kongresa i naziru li se neki novi, na temelju aktualnih interesnih sfera istraživača i znanstvenika koje je ovogodišnji SIEF okupio?
V.G.Z. Iako još uvijek često govorimo u konceptualnim opozicijskim parovima, oni su, prije svega, heurističke naravi, a odatle i redukcionističke, jer su pod njima supsumirani različiti procesi i fenomeni koji se nalaze "u-između". Termin Homija Bhabhe, i uopće postkolonijalna teorija, kojom su bila inspirirana i izlaganja i interpretacije na Kongresu, upućuje na propitivanje svake dihotomije koja ne samo da ukida kompleksnost, nego i biva obojena implicitnim odnosima moći koji se prenose kroz akademske krugove i politike znanja. Još jedan "zaokret" koji je bio evidentan i obilježio je mnoge kongresne sekcije, bavljenje je tijelom, utjelovljenošću i emocijama u kontekstu kulturnih praksi i življenog iskustva. Neke od tema bile su tijelo u raznim životnim fazama, u bolesti, u političkim i socijalnim pokretima, performativnost tijela, manipulativnost osjećajima u raznim sferama kulture i politike, hiperestezijski postindustrijski okoliš. Nadalje, prepoznatljiv je bio i "materijalni zaokret" koji se fokusira na materijalnu kulturu. Ona je, naime, bila prilično zanemarena tijekom osamdesetih i devedesetih godina kada je u središtu discipline bio diskurzivan ili narativni zaokret. Primjerice, za razliku od analize identiteta kroz diskurzivno (govor pojedinca), zanimljive uvide daje i istraživanje identiteta kroz prizmu materijalne kulture kao prenositelja značenja, o čemu je, uostalom, na gotovo banalnom primjeru stvari koje pospremamo u kovčeg, govorio i jedan od plenarnih izlagača, Orvar Löfgren.
ANGAŽMAN I ODGOVORNOST ZNANOSTI
U novijoj literaturi (posebice onoj filozofskoj) sve se češće govori o "empirijski odgovornoj znanosti" i "angažiranoj" znanosti. Može li se etnologija angažirati i na praktičan način pokušati riješiti neke suvremene probleme poput osnaživanja europske krajnje desnice, potrebe da u nikad snažnije fluktuirajućem svijetu (što se kretanja ljudi tiče) održimo vlastite identitete, potrebe da u svijetu sve siromašnije bioraznolikosti očuvamo životinjske i biljne vrste, potrebe da na human način zbrinemo migrante koji u sve većim brojkama pristižu na otoke poput Lampeduze u potrebi za boljom budućnošću?
J. Č. Etnologija i kulturna antropologija na određeni su način uvijek jednim svojim dijelom bile angažirane znanosti. Angažiranost nije uvijek bila "odgovorna" u smislu humanizma i univerzalizma pa su kulturna antropologija i socijalna joj inačica u Ujedinjenom Kraljevstvu bile tijesno povezane s kolonijalnim projektima u prošlosti; dok je etnologija nerijetko bila u službi nacionalnih pokreta u Europi. No, bilo je i onih odvjetaka znanosti koji su se angažirali, primjerice protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici ili represije u Kini i drugdje. Pitanje angažiranosti znanstvenika, aktivizma ili kako god ćemo nazvati takvo djelovanje, pitanje je odabira, no u nekim temama malo koji znanstvenik može ostati neangažiran. Već sâm odabir istraživačke teme neizravno pozicionira znanstvenika. Bilo je to vidljivo iz brojnih sekcija kongresa koje su tematizirale izbjegličke krize i migracijska kretanja u svijetu. Sekcije i izlaganja govorili su o ambivalentnim slikama Europe potencijalnih (sjeverno)afričkih i bliskoistočnih imigranata, o smrtonosnim graničnim područjima između Afrike i Europe, o europskom upravljanju migracijskim valovima, zatvaranju granica i deportaciji neželjenih imigranata, o mobilnosti visokokvalificiranih stručnjaka kao novom obliku društvene moći, o migracijama vezanima uz brigu o starijim osobama... Tematske okosnice svih studija slučaja bile su kontrola granica, isključivanje izvjesnih, a promicanje imigracije visokokvalificiranih imigranata, ranjivost jednih i pozicija moći drugih, ideologije, imaginacije i realnosti imigracije i remigracije itd.
Koliko su antropolozi i etnolozi, folkloristi prisutni u medijima i koliko se često njihovo mišljenje traži, poštuje i uvažava kad su u pitanju neke od tema (politički sustavi današnjice, položaji i identiteti lokalnih zajednica, kritička promišljanja ekonomija, politika i globalizacije), koje su obrađivane i na ovom kongresu u sklopu panela poput Heritage as a European product, A Threat to Unification? Europe’s nationalizing states and the UNESCO convention on intangible heritage i sl.?
J. Č. Naši su kolege relativno slabo prisutni u medijima, a pitanja koja navodite kao moguće polje njihove ekspertize rijetko im se postavljaju. Naime, ne prepoznaje ih se kao sugovornike s relevantnim mišljenjem i razumijevanjem tih tema jer se navodno bave tradicijskim, prošlim, politički i društveno nezanimljivim kulturnim pitanjima. To je potpuno krivo i proizlazi iz nerazumijevanja da znanstveni interes naših disciplina, premda se bave naoko običnim aspektima života, može dati relevantne komentare na suvremenost i politička pitanja. Spomenute sekcije u nizu su od čak četrnaest s preko stotinu izlaganja što govori o velikom interesu za teme koje kritički promišljaju baštinu. Kako je u kraćem osvrtu na "baštinske teme" na kongresu ustvrdio Tvrtko Zebec, jedan od članova Lokalnoga organizacijskog odbora i sâm istraživač baštine te utemeljitelj Referentnog centra za nematerijalnu kulturu pri Institutu za etnologiju i folkloristiku, popisivanje nematerijalne kulturne baštine može se tumačiti kao novu utopiju jer se u tim procesima registracije na nacionalnim razinama, kao i na UNESCO-ovoj, može uočiti niz paradoksa. S jedne strane, nastoji se očuvati ionako živu baštinu koja ne bi bila predmetom interesa da je do danas generacije nisu uspješno prenosile, a s druge, kako je i raspravljano na jednoj sekciji na kongresu, postoji strah od unificiranja baštine pod utjecajem UNESCO-ove Konvencije. Često su baš prijeporne teme iz područja baštine razlog pojavljivanja stručnjaka u medijima – na pitanja svojatanja pojedinih kulturnih praksi ili na provedbu mjera očuvanja, uz lokalnu zajednicu koja može imati svoje interese, stručnjaci nastoje naći odgovore sukladno etičkom kodeksu i odgovornosti struke, neovisno o pritiscima politike. Dio izlaganja proširio je usko shvaćanje baštine te pokazao da se pojavu trgovine "iz druge ruke" može tumačiti kao re-baštinizaciju, odnosno, novi život "robe s poviješću". Konstatiralo se i kako se povijesni ili suvremeni sukobi mogu tumačiti kao kulturna baština te da se valja baviti i baštinom utišanih sjećanja koja mogu otkriti važna pitanja kolektivnoga identiteta, ali mogu biti i poligon za analizu ideoloških borbi za političku moć. Široki je to dijapazon tema kojima naši znanstvenici, podjednako s europskima, promišljaju o utopijama i stvarnosti baštine.
ISTRAŽIVAČKI ZAMAŠNJACI PREMA URBANOM
Etnografija se već odavna preselila i u urbane sredine, a "egzotični grmovi" postali su gradski parkovi i vrtovi na ivicama velegradova. Etnološka problematika proširila se na sve povezano s kulturom i kulturnom proizvodnjom, pitanjem identiteta, aktivizma i brojnim drugim širokim temama.
V.G.Z. Danas su urbana istraživanja integralni dio kulturnoantropoloških i folklorističkih studija, već je prošlo gotovo pola stoljeća od kada se grad u tim disciplinama počeo afirmirati kao istraživačka lokacija, zalet je dobio i sve intenzivnijim okretanjem kulturnih antropologa prema istraživanju vlastitoga društva, a danas je grad, kao čvorište globalnih političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih tijekova, neizostavni kontekst razumijevanja suvremenih življenih praksi. Na kongresu je bilo osam sekcija i preko 70 izlaganja koja su se bavila gradskim temama, a i mnoga druga izlaganja implicitno su doticala različite gradske kontekste. Iako je prošlo desetljeće bilo obilježeno političko-ekonomskim pristupima istraživanju grada, kulturnoantropološka metodologija i interpretacija koja zahvaća u iskustva i intersubjektivnosti sve je važnija prizma. Osim toga, u središtu interesa nisu "globalni gradovi" (N.B. Saskia Sassen je bila plenarnih govornica na jednom ranijem SIEF kongresu), nego tzv. "obični gradovi" (J. Robertson), koncept koji inspiriran postkolonijalnim teorijama dokida akademsku hijerarhizaciju gradova i istražuje sve gradove u njihovoj kompleksnosti, različitosti i posebnosti, a što i jest inherentno kulturnoantropološkom pristupu. U tom smislu je i kongres u Zagrebu obogatio naša znanja i razumijevanje različitih situacija i procesa u gradovima kao što su protesti, kulturne memorije, kozmopolitizam, etnički podijeljeni gradovi, gentrifikacija, heritigisation, urbano vrtlarenje, djelovanje kulturne industrije, turistifikacija i kompetitivnost gradova (posebice u kontekstu EU) i dr. Otvorile su se i teme stvaranja novih oblika političkog građanskog subjektiviteta, a zanimljive su jer progovaraju o sinkronosti dva pola, jednog gotovo distopijskog – neoliberalnog i gotovo klijentelističkog koji dokida pojedinca kao aktera, i drugog, gotovo utopijskog – koji stvara angažiranog i solidarnog građanina kao pokretača promjena. Izlaganja su bila zanimljiva i u smislu propitivanja metodologije, od "šetajućih" do "vozećih" urbanih etnografija te inoviranja "kvanlitativne" metodologije koja bi premrežila kvantitativne i kvalitativne metode i začinila ih upotrebom suvremene tehnologije.
I završno, zbog čega međunarodna udruga (SIEF) ispred koje ste organizirali kongres još uvijek u svome naslovu ne uključuju antropologiju, pored dijade etnologija i folkloristika? U kontekstu navedenoga, molim Vas, komentirajte i nedavnu izjavu znanstvenoga savjetnika Balkanološkog instituta SANU-a Ljubinka Radenkovića: "Svuda se uvukla čarobna reč antropologija. Stiče se utisak, ako ne stavite u naslov da je nešto o čemu pišete antropološko, vi niste u trendu. A, u stvari, reč je i tu o poraznim rezultatima globalizma na svim planovima."
J.Č. Odgovor na to pitanje djelomično se nalazi u tradicijama i epistemologijama tih disciplina u Europi za razliku od onih u drugim zemljama, napose SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu u kojima se rabi naziv antropologija, bilo socijalna bilo kulturna. Ne mislim da je riječ ni o kakvoj "trendovskoj" antropologizaciji etnologije kako navodi Radenković, o čemu se diskutiralo i na posebnoj sekciji koju je organizirao World Council of Anthropological Associations pod naslovom Is there a Sense of Community Uniting Anthropology, Ethnology and Folklore Today?. Povijest tih disciplina u Europi nije bila ujednačena. Nema, naime, jedinstvene europske etnologije, nego postoji niz nacionalnih disciplina, s različitim nazivima, koje bismo na hrvatski mogli prevesti kao etnologija, folkloristika, ponekad i kulturna antropologija. Svima je zajedničko da se bave vlastitim terenom, tj. da istražuju "kod kuće". U nekim je europskim zemljama, primjerice skandinavskim i baltičkim kao i balkanskim, još vrlo jaka folkloristička tradicija, dok su u zemljama s povijesno naveliko prisutnom etnologijom i folkloristikom domaćega terena, primjerice, u Njemačkoj, obje discipline postale antropologija "kod kuće" u anglosaksonskom smislu i prave razlike prema antropologiji "egzotičnoga" su se izgubile. To se vidjelo i na ovom kongresu: bilo je mnoštvo izlaganja koja su po odabiru terena ("domaći" ili "strani"), tematici (folklor, nematerijalna kulturna baština, izbjeglička problematika, migracije općenito, hrana itd.), epistemologiji i teoriji potpuno izbrisale povijesno nastalu razliku između etnologije i antropologije u kontinentalnoj Europi. Mene takav razvoj veseli.