Biserka Cvjetičanin  

Europska kulturna suradnja

kolumna

Europska kulturna fondacija ove godine slavi pedeset godina djelovanja (1954.-2004.). Osnovao ju je u Ženevi 1954. Denis de Rougemont, promicatelj europske ideje i dijaloga kultura, a šest godina kasnije fondacija je za sjedište odabrala Amsterdam, gdje se razvila u “jednu od najfantastičnijih radionica europske kulturne suradnje” (Anne-Marie Autissier, 50 Years , 2004.). Kao i sam grad Amsterdam, mjesto susreta različitih europskih i međunarodnih kulturnih mreža, tako i ova fondacija predstavlja raskrižje Europske unije, velike Europe, južne obale Mediterana, transatlantske dimenzije. Tri su njezina osnovna obilježja: fleksibilnost, otvorenost i neovisnost.

Povijest Europske kulturne fondacije mogla bi se podijeliti u četiri razdoblja: utemeljenje u europskom kulturnom krajoliku (1954.-1967.), poticanje različitih oblika suradnje (1968.-1989.), potpora umjetnicima i kulturnim djelatnicima u najširem smislu (1990.-2001.), te razvoj europske kulturne politike (od 2002. do danas).

Doista je impresivan opseg rada i rezultata te fondacije u proteklih pedeset godina, osobito stoga što je uvijek znala “prethoditi” događajima, pa je, na primjer, u vrijeme pada Berlinskog zida već imala značajnu suradnju sa zemljama Središnje i Istočne Europe u mnogim područjima (knjiga i prijevodi, mediji, kazalište, glazba – osnivanje Concorde East-West Orchestra, itd.), a suradnja s južnom obalom Mediterana pokazala je dragocjenost dijaloga između europskih i arapskih intelektualaca. Program Policies for Culture za Jugoistočnu Europu također je otvorio nove mogućnosti suradnje u našoj regiji. Fondacija je pomogla više projekata u Hrvatskoj, među ostalim i održavanje konferencije Međunarodne mreže za kulturnu raznolikost u Opatiji u listopadu prošle godine o ulozi civilnog društva. Zato, da ovdje samo spomenem, mogu čuditi komentari Vesne Kusin u Vjesniku (od 7. lipnja 2004.) da se “poticanje kulturne suradnje, financirano iz međunarodnih zaklada, hegemonistički projicira iz središta bivše Jugoslavije”, te da je “bolje ostvarivati međunarodnu suradnju sa zemljama s kojima je Hrvatska kulturološki i umjetnički uvijek bila prisno povezana”. Takvi stavovi ili ukazuju na nerazumijevanje međunarodne suradnje ili nas vraćaju u rane devedesete.

Dinamika i jačanje interkulturnog dijaloga

Europska kulturna fondacija uvijek je isticala nezamjenjivu ulogu mreža kao inicijatora europske dinamike i jačanja interkulturnog dijaloga. U najnovijem razdoblju, od 2002., fondacija se usmjerava prema europskoj kulturnoj politici u kojoj su mreže nužan akter. To je doba dubokih promjena u Europi, njezina proširenja, novih susjeda, rasprava oko prvog ustava. Uloga kulture u tim promjenama još je podcijenjena. Uspon europskog društva zahtijeva kulturnu politiku koja će promicati kulturnu raznolikost, vrijednosti participacije i razvojnih napora, otvorenosti i suradnje sa susjednim i drugim regijama svijeta. Stoga se Fondacija zalaže za formuliranje europske vanjske kulturne politike, te je predložila projekt Laboratorij europske kulturne suradnje ( LAB ) koji se zasniva na novim oblicima suradnje i partnerstva između javnih i privatnih institucija.

O tom projektu raspravljat će se sljedeći mjesec na konferenciji u Rotterdamu, kada će se postaviti i pitanje “treba li Europi vanjska kulturna politika?”. To pitanje odraz je razvojnog puta kulturnih politika europskih zemalja od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada se međunarodna dimenzija u njima najčešće nije ni spominjala (primjer francuske, švedske i nekih drugih kulturnih politika) do danas, kada sve kulturne/umjetničke aktivnosti i djelatnosti ulaze u obzor međunarodne suradnje, odnosno vanjske kulturne politike. Granice između vanjske i unutarnje kulturne politike sve su manje raspoznatljive. I to stoga, ističe filozof Bernard Stiegler u lipanjskom broju Le Monde diplomatiquea , što je “kulturno pitanje samo srce/središte politike”. Politika bi prije svega trebala biti kulturna politika, a vanjska politika u kulturi ne znači stvaranje predodžbe i širenje slike o nekoj zemlji (premda i za to ima mjesta), nego prije svega razvijanje novih oblika komunikacije u svijetu koji se mijenja, svijetu suočenom s izazovima na koje je u potrazi za odgovorom. Na primjer, pitanje o tome tko može biti nositelj vanjske kulturne politike: ona nije državni monopol, nego se treba odvijati uz sudjelovanje najrazličitijih aktera, odnosno kao što predlaže LAB , putem partnerstva različitih institucija.

Europska vanjska kulturna politika

Europska vanjska kulturna politika ne nadomješta vanjske kulturne politike europskih zemalja, ali u suočavanju sa svim, pozitivnim i negativnim aspektima procesa globalizacije, mogla bi i morala snažnije poticati dijalog među kulturama koji bi svakoj zemlji omogućio spoznavanje vlastitih vrijednosti u usporedbi s drugima. A pri tome se valja sjetiti riječi Romana Herzoga da “dijalog između kultura počinje zapažanjem razlika unutar samih kultura”.

Na neka pitanja dijaloga i komuniciranja nastoji odgovoriti nedavno objavljena knjiga posvećena “jeziku našeg vremena”, to jest mrežama, Network Logic . Who governs in an interconnected world? , (urednici Helen McCarthy, Paul Miller i Paul Skidmore, Demos, 2004.), koja se lagano (besplatno) može skinuti s www.demos.co.uk , pokazujući zorno i na taj način na promjene kojih smo svjedoci. Naše institucije nisu programirane da ih razumiju, tvrde autori ove knjige.