Euroskepticizam je nužna hrvatska politička upravljenost

Pretenciozni političari i publicisti neke ključne povijesno-filozofske pojmove upotrebom u iskrivljenom značenju izobličili su u toj mjeri da se oni – prema “semantičkom diferencijalu” – doživljavaju suprotnima onome što su u svojem iskonu. Zloupotrebljava se, prije svega, pojam građansko društvo, u poistovjećivanju s konkretnim funkcioniranjem “zapadnih” država, čija se ustoličena politika promiče kao summum bonum, koji je vrijedno imitirati. Pokornost međunarodnim institucijama, umjesto mjerodavne kritike, rječito svjedoči o sustajanju kolonijalnoga mentaliteta. Moguće je, u mišljenju, suprotstaviti se toj restituciji feudalnoga vazalstva “fenomenološkom redukcijom” onoga što se vriježi kao tobožnja istina i upravljenošću na samu bit. Što se tiče pojma građansko društvo bitno je samo ono što je, u nastupu građanskoga svijeta, o njemu razmišljala plejada eminentnih europskih filozofa (od Hobbesa i Lockea do Spinoze i Rousseaua, od Kanta i Fichtea do Hegela i Marxa). Pojam građansko društvo je misaona konstrukcija koja nadilazi svaku realnost, svakako, i onu koja nam se postavlja kao neprijeporna vrijednost. U osnovi je toga pojma pravo građanskoga subjekta, to jest čovjeka kao čovjeka, koji, u uspostavljanju čovječnosti, nadilazi svaku “konkretnu” (konfesionalnu, nacionalnu, klasnu…) posebnost. Građansko društvo podrazumijeva suodnos među građanskim subjektima u ozbiljavanju samih sebe kao autonomnih bića.

Euroskepticizam kao opreka eurodogmatizmu

Najgrotesknije je dijaboliziranje komunizma koji se poistovjećuje s najgorim vidovima staljinističkog političkog utilitarizma. Nigdje više nema ni riječi o tome kako je komunizam ekspliciran u Marxovu mišljenju o kongruenciji čovjeka i prirode ili o tvrdnji koju je s Engelsom istaknuo, naime, da je sloboda pojedinca bitan uvjet slobode društva. Podrijetlo je komunizma u bitnim zahtjevima građanskoga društva? Nužno je zapodjenuti raspravu o tome zbog opasnosti da se u tumačenju komunizma definitivno nametne kao istina ono što mu proturječi. Osjeća se pejorativan prizvuk u izražaju pojma euroskepticizam. On se doživljava kao protivljenje europskom integriranju, dapače, pozitivnim europskim vrijednostima, odnosno kao zadržavanje u svojim kampanilističkim okvirima. Zbog čega bi javnost morala prihvatiti to značenje koje je promovirano inkompetentnim tumačenjem? Ono je očito u neodgovarajućim pojmovnim opozicijama. Da bi se uvelo reda, valja istaknuti da je eurooptimizmu oprečan europesimizam. Isto je tako kontraran eurorealizmu pojam euroidealizam (bez obzira na to što se u pojedinom slučaju misli pod realizmom i idealizmom). Zato i euroskepticizmu treba, radi njegove samospoznajne refleksije, odrediti ono što mu je suprotno: eurodogmatizam! Ako se dogmatizam očituje u neprijepornom prihvaćanju određenoga stajališta, onda bi inzistiranje na njegovoj suprotnosti bila težnja da se razmišlja o nečemu u njegovim antitezama. Istina, dogmatizmu je oprečan i kriticizam, pa je, stoga, on imanentan skepticizmu. Zbog toga euroskepticizam pretpostavlja kritiku, kao metodu, u istraživanju onoga što jest istinito, a što jest neistinito, u međusobnom sučeljavanju relevantnih stajališta. Nasuprot “teologiji” europskih vrijednosti trebalo bi prihvatiti kritiku kao mjerodavan pristup svakom svojem objektu. Radi toga bi trebalo afirmirati iskonsko značenje pojma euroskepticizma.

Skepticizam proširuje horizont budućnosti

Izjašnjavanje većine birača u Francuskoj i Nizozemskoj da ne prihvati Ustav Europske unije nije nikakva tragedija, nije ni, kako stanoviti hrvatski politolozi misle, demagogija (krajnje) ljevice, nego, zapravo, nešto što bi mogao biti motiv preispitivanja proklamiranih vrijednosti. To je protivljenje čak vrlo poželjno da se ne uobičaji neupitnim ono što jest. Nisu se francuski i nizozemski birači tim svojim glasovanjem usprotivili ideji europskoga povezivanja, nego su, štoviše, proširili vidokrug njegovih mogućnosti i iskušenja. To je prilika za manje zemlje, osobito one koje (još) nisu u tom sastavu, kao što je Hrvatska, pogotovo zbog toga što je na distanciji od Europske unije i s intencijom da joj se pridruži, promišljaju to što je ona i po kojim modalitetima ima smisli biti u njoj. Ali, nasuprot tome, etabliranjem njezine aktualne politike, bez obzira na njezine nakane, ukida mogućnost svake kritike. Korelacija skepticizma, kao teorije, i kritike, kao metode, neizravno dokazuje to da je ozloglašavanje euroskepticizma možda podsvjesno odbacivanje svake kritike politike Europske unije odnosno njezino prihvaćanje kao svojevrsne dogme. I sama hrvatska ministrica europskih integracija Kolinda Grabar-Kitarović više je puta istaknula kako bi trebalo razuvjeriti euroskeptične građane. Podrazumijeva se, dakle, da je euroskepticizam pogubna orijentacija. Nasuprot toj uvriježenosti bilo bi potrebno radi ustanovljavanja istinskoga značenja euroskepticizma respektirati filozofski smisao skepticizma i razumjeti njegov doseg. Nije li s obzirom na povijesno značenje skepticizma i sam euroskepticizam nešto drugo nego li se obično misli? Izlaganje značenja, koje bi trebalo uspostavljati prema logičkim i povijesnim načelima, temeljni je filozofski problem. Razumijevanje pojma moguće je u tom sklopu, u kojem se, uostalom, korijeni razlika između istine i privida. Problematičnost je paradigma skepticizma. Riječ je o tome da se ništa ne prihvaća apodiktički: da sve bude nužno onako kako je bilo i kako se nameće, nego da sve treba postaviti ispred sebe kao nešto što treba istražiti i donijeti mjerodavnu odluku prema samosvjesnom uvidu. Apodiktičnost je paradigma dogmatizma. Protivno njegovu okamenjivanju prošlosti, skepticizam proširuje horizont budućnosti. Kako se nastojanjem na problematičnosti skepticizam suprotstavlja dogmatizmu, razmjerni su tome, u alternativi: euroskepticizam i eurodogmatizam.

Može li se uopće govoriti o hrvatskoj suverenosti?

Više se puta potvrdilo kako skepticizam prethodi racionalističkim stajalištima. Sofisti su posumnjali u neprijepornu opstojnost bilo čega isticanjem da se ni o čemu ništa ne može pouzdano spoznati. Njihov zahtjev za nadilaženjem dvojbenosti (skepticizam) u inzistiranju na granici između istine i privida doveo je do konzekvencije Sokrat izvođenjem da je um (racionalizam) mogućnost njezina nadilaženja i otkrivanja njezina smisla. Platon i Aristotel konstituiraju svoju misao na toj osnovi. Bi li ona bila moguća mimo sumnje kao spoznajnoga polazišta (skepticizma)? Skepticizam se eksplicitno potvrdio u filozofiji nakon Aristotela razlučivanjem onoga što jest i onoga što nije, naime, u postavljanju mogućnosti da nešto bude drukčije naspram postojećega. U moderno doba Descartes je inaugurirao racionalizam inzistirajući na vrijednosti osebujnoga skepticizma kao metode bezuvjetne u nadilaženju dogmatske tradicije. Nije li i Hume, kojem Kant zahvaljuje kako ga je probudio iz dogmatske učmalosti, isticao vrijednosti skepticizma? Skepticizam je, sve u svemu, predvorje racionalizma! Nije li s obzirom na to i euroskepticizam predvorje euroracionalizma, naime, tendencije vlastitoga postavljanja u europski kontekst na racionalan način? Inzistiranje na tome ima više razloga. Izvjesno je iskušenje mnogih hrvatskih političara da aktualni politički i ekonomski koncept Europske unije prihvate kao neprijepornu vrijednost u koju se naprosto mora vjerovati i koju je nužno imitirati. Razumljivo je da pritom iščezava kritika kao motiv i metoda autonomnoga odlučivanja. Može li stoga biti riječi o hrvatskoj suverenosti?

Prije tridesetak godina bilo je teoretičara koji su istaknuli da su istočnoeuropske političke birokracije objektivno najveći saveznici svojih najreakcionarnijih zapadnih ‘’neprijatelja’’. Ono što je tada bilo implicitno izbilo je na vidjelo devedesetih godina. Tranzicija je, u posljednjoj liniji, proces u kojem su multinacionalni centri politoekonomske i vojne moći odredili za svrhu stavljanje pod vlastitu kontrolu, radi efikasne reprodukcije svojeg kapitala, sve potencijale “novodemokratskih” zemalja. Riječ je o kolonijalizmu prekrivenoga demokratskom frazeologijom.

Strani kapital je domaći otuđeni rad

Redukcijom društvenoga vlasništva na državno, kao osnove privatiziranja (svođenja vlasničkih ingerencija svih na samo nečije), sukladnim odstranjivanjem samoupravljanja, formalnopravno su i politički razbaštinjeni radnici. Pozamašni dug uz masovnu nezaposlenost i egzodus visokoobrazovanih ljudi te, prije svega, rasprodaja opredmećenoga rada «vlastitog» naroda, dokazuju da je racionalnost investicija i proizvodnost rada zadnja briga novopečenoj vlasničkoj ‘’eliti’’, koja se pritom, objektivno, potvrđuje kao kompradorska birokracija. Mogu li se na toj osnovi, zamagljivanjem toga da je strani kapital, u biti, domaći otuđeni rad, voditi prihvatljivi pregovori o integraciji Hrvatske u bilo koje multinacionalne zajednice? Ne bi li cilj tih pregovora bila potvrda aktualnoga stanja nasuprot mogućnosti njezina nadilaženja? Nisu li štrajkovi radnika u njemačkoj automobilskoj industriji dovoljna indikacija globalizacijskih proturječnosti koje se reflektiraju u klasnim odnosima između vlasničkih struktura i radnika u “postindustrijaliziranim” zemljama? Nisu li takvi odnosi egzistentni u odnosima između pojedinih zemalja, štoviše, između pojedinih dijelova svijeta? Nesumnjivo jesu, pa, nije li onda Hrvatska očiti objekt u tim relacijama? Prosvjede protiv postojećega oblika globalizacije i proklamiranje alternativnog povezivanja svijeta ne bi se smjelo ignorirati. Knjige mnogih teoretičara, od Noama Chomskog do Jeana Zieglera, svjedočanstva su postojećih iskušenja spram kojih bi hrvatski intelektualci i političari trebali promišljati mogućnosti (nacionalne) budućnosti. Problematiziranjem vlastitoga mjesta u svijetu moguće je barem postaviti apstraktni zahtjev za izlaz iz postojeće nepovoljnosti. Nisu li vanjskopolitički dužnosnici u Europskoj uniji i oni pojedinci koji “sole” pamet diljem južnoslavenskoga područja po kojem su, jamačno, u ime nečije političke pragme, na čelu najsnažnije militarističke korporacije, rasijavali projektile s “osiromašenim” uranom? Polaze li oni sa stajališta platonovske “idealne zajednice” ili je njihova uloga, ipak, prozaična (kao artikulacija nečijih egoističnih interesa postavljenih na rang principa)? Očekuju li se pregovori između Hrvatske i Europske unije kao intersubjektivan odnos ili je, pak, riječ o nastojanju objekta da bude promoviran, ali od drugoga, kao subjekt potvrđivanjem svega onoga po čemu on može samo ostati ono što jest?

Balkan je eminentno europski

Da je riječ o možebitnoj vrtnji u začaranom krugu oslikava uvriježena dilema: Europa ili Balkan, odnosno naklapanje o “bijegu” s balkanskoga područja. Prostor je statična kategorija, pa nikakav “bijeg” nije ni moguć, a Balkan je, štoviše, eminentno europski. Uostalom, ako bi se Balkan razumijevao po onom najgorem, onda bi i “Europu”, logično, trebalo razumijevati po tome. Ne bi li bilo ironično što bi se, stoga, razni oblici kolonijalizma, fašizam i nacizam, ispostavili kao paradigme “zapadne civilizacije”? Ako bi se Europa razumjela prema svojim pozitivnim domašajima, onda bi po njima trebalo cijeniti i Balkan. Ako bi se, pak, izuzela stara Grčka, kao korijen sveukupne zapadne kulture, nije li kodifikacija rimskoga prava u doba cara Justinijana, i kulturna misija Ćirila i Metodija, te dolazak na firentinska učilišta bizantskih filozofa da promiču Platonovu filozofiju kao renesansno nadahnuće, kulturna legitimacija balkanskoga područja u kojem je sklopu, jamačno, i Hrvatska? U manipulativnom “sukobu civilizacija” podcjenjuje se islam, ali, nije li i on nastao u putanji judaizma i kršćanstva, kao specifičnost te tradicije? Nije li i on prožimao kulturu koja je na pomolu novoga vijeka obogatila zapadnu kulturu osebujnim aristotelizmom i znanstvenim postignućima? Tradicionalno se u nas tumačila otomanska vlast u najzlozvučnijim tonovima, međutim, nisu se, nasuprot tome, gledale pozitivne vrijednosti njihovog utjecaja. Obescjenjivanje tih vrijednosti nužno vodi u paternalizam odnosno legitimaciju kolonijalizma ekonomski, politički i vojno moćnijega nad “inferiornima” koje treba “civilizirati”. Nije li u takvom iskušenju Hrvatska koja je prinuđena da bude vazalno ponizna pred svim institucijama svjetske političke, ekonomske, militarističke, ali i juridičke moći? Činjenica što je klasični njemački idealizam bio (jest i danas), razumljivo i njemačka klasična glazba, najviši stupanj europske kulture u doba kada Njemačka nije bila osobito, u industriji, razvijena zemlja, kao ni Rusija u doba realističke književnosti i muzike “velike petorice”, dokazuje, protivno uobičajenom mnijenju, kako kultura nije nužno simetrična privrednoj razvijenosti. Njihov su razmjer, upravo u spomenutim zemljama, do paroksizma doveli nacizam odnosno staljinizam, u doba kojih je, nasuprot kulturi, u okolnostima tehnološkog uspona, dehumanizacija promaknuta u načelo svega. Nije li ekonomija smislena samo u emanaciji kulturnih vrijednosti? Kultura, ako se ona shvati kao bitna odrednica politike, moguća je samo u transcendenciji postojećega stanja odnosno u mogućnosti da ono bude uspostavljeno na čovjekovu bivstvovanju primjerenijim temeljima.

Hrvatska kao kolektivni proleter

Poželjnost hrvatske (kulturne) politike: principijelnost kao jamstvo autonomije – logično zahtijeva (misaono) nadilaženje svakoga imprimatura. I onoga “tranzicijskoga”, jer, uostalom, zašto bi Hrvatska morala prelaziti iz nečega u nešto “linearno”, po nečijim neupitnim mjerilima? Pritom se misli i na imperative Europske unije, koja, u skladu s njezinim proklamacijama, treba, svakako, biti predmet kritike. Rječit je za to jedan prozaičan slučaj, naime, čak prije pedesetak godina, boraveći u Zagrebu, filozof Erich Fromm, uočivši da gotovo u svemu oponašamo Ameriku (danas bi mislio i na Europsku uniju), upozorio je kako bi trebalo kritički promisliti o dosegu spomenutog, inače problematičnog, čina i potom raskrčiti autentičan povijesni put. Nesumnjivo je Fromm tada mislio na to da kapital, kao apsolut, apstrahira svaku posebnost. Konstatacija koja je memento pogotovo danas. Narod kojima drugi oblikuju povijest nije povijestan narod. Nije li onda, kada Hrvatska samu sebe osuđuje na to da bude u međunarodnim relacijama “kolektivni proleter”, čak i lumpenproleter, koji bi prihvatio poslove najnižega kvalifikacijskog stupnja, na nominalno svojem, ali otuđenom, teritoriju, i bio vojni poligon za nečije imperijalističke pohode, skepticizam, kao misaona opozicija postojećim okolnostima, relevantna (politička) metoda u otkrivanju mogućnosti vlastita emancipiranja? Nema ničega u svjetskom povijesnom inventaru hrvatskoj inteligenciji nepoznatoga po kojem ne bi mogla oblikovati vlastitu povijesnu upravljenost (određivanje svojega povijesnog mjesta u svijetu). Aktualna nepovoljnost može biti samo snažan motiv u tome nastojanju. Nasuprot imitiranju postojećih “europskih standarda”, pri čemu se obnavlja ona “slavna” (staljinistička) teorija odraza, hrvatska bi inteligencija već sad, bez provincijalnih kompleksa, trebala postaviti na dnevni red sudbinu svijeta kao cjeline i mjesto Europske unije te Hrvatske kao njezine posebnosti i pojedinačnosti! Principijelno stajalište (političkog subjekta) podrazumijeva u dijalogu o vlastitim integracijama kritiku njezinih koncepcija odnosno, kao metodu moralnoga i intelektualnoga postavljanja – skepticizam – koji je, uostalom, bitno metodološko obilježje autonomnoga političkog djelovanja. Euroskepticizam je, štoviše, nužna hrvatska politička upravljenost!