Evolucijski ples ili kako je započela umjetnost

Ako ste ikad prisustvovali židovskom vjenčanju, onda znate da će prije ili kasnije odjeknuti zlokobne note Have Nagile te da će se od vas očekivati da zaplešete horu. Čak ako je uopće ne znate plesati, bit ćete prisiljeni primiti se za ruke zajedno s ostalima, spotičući se u krugu i nogama lagano udarajući druge, istodobno se pretvarajući da uživate, dok ćete zapravo cijelo vrijeme razmišljati postoji li na jidišu riječ koja znači “ona koja izbezumljeno gleda u pod jer još pokušava otkriti kako se pleše hora”.

Sretna sam i laknulo mi je što mogu objaviti da više ne mašem rukama. Ovoga mjeseca, na Sveučilištu u Michiganu održan je ležerni simpozij o evolucijskoj vrijednosti umjetnosti i o razlozima zašto mi, ljudi, trošimo toliko vremena na nju. Nekoliko govornika svoja je predstavljanja u PowerPointu nadopunjavalo pomažući si rukama. Nekim ljudima u auditoriju možda se svidjelo sklapanje origami kutija ili črčkanje poruka na podu, ali za mene je vrhunac bio kada nas je neurobiolog učio plesati horu. Osjećala sam se oslobođeno i stimulirano kada smo zajedno izvodili plesne korake u klezmeričkoj, školovanoj sinkroniji. Osjećala sam se kompetentno i voljeno. Imala sam potrebu zazvati majku. Osjećala sam se, čini se, upravo onako kako se tijelo koje pleše treba osjećati.

Umjetnost je zajednička stvar

Na glavnom predstavljanju na konferenciji, Ellen Dissanayake, profesorica na Sveučilištu u Washingtonu, govorila je o evoluciji umjetnosti vješto stapajući poznate teme s radikalno novima. Prema njezinu mišljenju umjetnički impuls je značajka koja je toliko drevna, univerzalna i trajna da je gotovo sigurno prirođena. Ali dok su neki znanstvenici tvrdili da se ono što naš čini umjetnicima pojavilo slučajno, kao nusprodukt naših velikih mozgova koji su se razvili kako bi riješili probleme, a to im je brzo dosadilo, Dissanayake tvrdi da kreativan poriv ima sve značajke koje potvrđuju da je i on oblik prilagodba. Za stvaranje umjetnosti potrebno je mnogo vremena i sredstava, rasipnost koju ne biste očekivali od evolucijske logike. Umjetnost nam također pruža užitak, dodaje Dissanayake, a aktivnosti koje prijaju imaju tendenciju postati onima koje evolucija smatra odveć značajnima da bi bile prepuštene slučaju.

Što bi mogla biti uvriježena svrha stvaranja umjetnosti? Geoffrey Miller i drugi teoretičari zaključili su da je umjetnost u službi seksualnog razmetanja; sredstvo šepirenja  palete gena. I opet, Dissanayake ima druge predodžbe. Suvremenim zapadnjacima, kazala je, može se činiti da je umjetnost odvojena od stvarnoga svijeta, poput elitne pozornice na kojoj se ponosni paunovi i stanoviti vizionari mogu natjecati za veći ulog. Ali u tradicionalnim kulturama i kroz veći dio ljudske povijesti, dodaje, umjetnost je bila i zajednička stvar -  tijekom žetvenih plesova, vjerskih procesija, okupljanja na kojima su žene šile štep deke, u strastvenim suparništvima gradova koja su nam podarila zvonike Chartresa, Reimsa i Amiensa.

Umjetnost se, tvrde Dissanayake i njezini kolege, nije pojavila kako bi istaknula pojedince, već upravo kako bi pozvala mnoštvo da se priključi paradi. Pjevanjem, plesanjem, slikanjem, pripovijedanjem bajki o neurotičnim gangsterima koji posjećuju psihijatra, i inače uključivanjem u ono što Dissanayake naziva artifying (stvaranje umjetnosti, primjena umjetničkih tehnika), ljude se, na njihovo oduševljenje, može brzo okupiti, a neznance nagovoriti da se jedni prema drugima odnose kao rod. Uz pomoć skladne čarolije umjetnosti, razmjernu slabost pojedinca može zamijeniti snaga mnoštva koja je dio socijalne jedinice spremne preuzeti svijet. Kako je kazao David Sloan, teoretičar evolucije na Sveučilištu u Binghamtonu, jedini socijalni eliksir usporedive snage je vjera, još jedan impuls koji zahvaća kulture i vrijeme.

Gospođa Dissanayake – vitka žena s frizurom paža koja govori tiho i koja ima jednog unuka i miješanog je podrijetla – školovana je pijanistica, ali se počela baviti biologijom i antropologijom kad je zajedno sa suprugom odselila na Šri Lanku kako bi proučavala slonove. Nije doktorirala, ali je mnogo objavljivala, a njezine se knjige – najnovija nosi naslov Art and Intimacy: How the Arts Began – smatraju klasicima, jednako vrijednima kao i knjige darvinističkih teoretičara i povjesničara umjetnosti.

Umjetnost izvire iz odnosa majke i djeteta

Možda je najradikalniji element evolucijskih načela Dissanayakeina rada njezina predodžba o tome kako je umjetnost započela. Ona tvrdi kako se mnogi od temeljnih umjetničkih fenomena mogu pripisati najiskonskijem od svih tajnih dogovora – intimnoj  interakciji majke i djeteta. Nakon što su stotine i stotine sati proučavali interakcije male djece i majki u mnogim različitim kulturama, Dissanayake i njezini suradnici prepoznali su univerzalne odnose koji obilježavaju vezu majka-dijete. To su vizualne, gestikulacijske i glasovne upute koje se između majki i djece pojavljuju spontano i nesvjesno, ali se one unatoč tome odvijaju prema formalnom kodu: zazivanja i odazivi, iznenadni zvonki zvukovi majčina glasa, širom otvorene oči, pretjerani smjeh, ponavljanja i varijacije, smijeh djeteta u susretu s majčinim emfatičnim pripjevima. Pravila sudjelovanja imaju tempo i skup očekivanih odgovora, a ako se prekrši pravilo, dokazano je da će nastupiti nesklad visine tona glasa, a ako su razmaci između gugutanja i odmahivanja glavom prekratki ili predugi, majka ili dijete moglo bi se uzrujati ili dosađivati.

Dissanayake smatra kako koreografija rituala koji povezuju majku i dijete u velikoj mjeri djeluje poput tehnika i konstrukcija koje su temelj većine umjetnosti. “Te operacije ritualizacije, ti povezani signali između majke i djeteta zapravo su ujedno estetske operacije”, kazala je ona u jednom razgovoru. “Umjetnici izvode estetske operacije. Svjesno ili nesvjesno, kada radite koreografiju za ples ili kada skladate nekakvo glazbeno djelo, vi formalizirate, pretjerujete, ponavljate, obrađujete očekivanja i dinamički varirate temu.” Koristite se sredstvima kojima se majke služe stotinama tisuća generacija.

U umjetnosti, kao i u ljubavi, kao i prilikom plesanja hore, ako ne poznajte pokrete, doista se ne možete pretvarati.

S engleskoga prevela Gioia-Ana Ulrich.

Objavljeno u The New York Timesu, 27. studenog 2007.