Ex-vojarna Karlo Rojc kao hotel s ludičkom zvjezdicom

Započnimo s jednim od festivalskih oduševljenja. Okupljene pratioce PUF-a ponovno je osvojio PUF-ov plakat Bojana Šumonje, koji se ovaj put odlučio za fotografiju političkoga i naravno PUF-ova zaštitnoga mačjeg tijela - druga Tita u igri s malim leopardom na željeznom lancu, aplicirajući ironijski paracitat: “Narod koji ima ovakav teatar ne treba brinuti za svoju budućnost.” Nastavimo s jednim festivalskim razočaranjem. Dakle, jedno od razočaranja na ovogodišnjem PUF-u ponudila je, inače iznimna, nizozemska trupa Silo Theatre s uličnim događanjem Kros&Cris, a kojim je jednim dijelom isprovocirala pojedine ulične namjernike (riječ je o sekvenci u kojoj je jedan od izvođača, odjeven u kostim duševne patnje onih kojih se, nažalost, neki uglavnom klone, puzao na betonskom pločniku Flanatičke ulice), jednim dijelom razveselila (izvođačica kostimirana kao divlja mačka, vjerojatno kao leopard s PUF-ova plakata, četveronoške je pratila u stopu pojedine dobronamjernike), a jednim dijelom animirala uvijek radoznalu djecu (klaun-kipar zelenom je glinom na vlastitom licu modelirao i kreirao raznolika lica kreatura dostojna srednjovjekovnih bestijarija), jednim dijelom muzički razveseljavala okupljene (dadaistički je lik s maštovito sklepanim glazbenim kolicima i anagramskom konstrukcijom, koja istovremeno funkcionira i kao slušalica i kao mikrofon, pokušavao spojiti nepoznate došljake) i jednim dijelom okrijepila okupljene (dvije djevojke s plastičnim crvenim kacigama na tezgi prepunoj rajčica spravljale su koktel Bloody Mary i dijelile ga okupljenima, da bi potom ispisale ludički letak Bloody Me Mary). Uglavnom, vrlo malo od one manirističnosti koju smo upijali na prijašnjim nastupima Silo Theatrea na PUF-u. Podsjećam samo na šator njihove predstave PLANETarium Silo izvedene na 7. PUF-u, koji je oblikovan kao podzemni vremenski spremnik, dvanaesterokutna željezna konstrukcija širine 16 i visine 7 metara.

Peepshow Kate Marilyn

Ovogodišnji PUF izvedbeno je okupio sljedeće zemlje: Češka (Teatr Novogo Fronta, češko-ruska trupa osnovana u St. Peterburgu 1993. godine, s uličnim performansom Phantomysteria, kojim su u okviru estetike uličnoga kazališta, suvremenoga plesa, pirotehnike i akrobatike upozorili na globalnu apokalipsu vječnoga rata), Hrvatska (Vili Matula s Točkom, Slaven Tolj s performansom Performance, D. B. Indoš i House of extreme music theatre s Vilovanjem, domaćin Dr. Inat s festivalskim međunarodnim projektom Anno Domini 2006), Izrael (Buffon Arma Theatre s najavljenom radionicom fizičkog kazališta), Libija (članovi kazališta Sveučilišta Garyounis s predstavom Smrt nebitnog čovjeka), Nizozemska (Silo Theatre sa spomenutim festivalskim međunarodnim projektom te uličnim događanjem Kros&Cris), Norveška (britanska umjetnica Kate Pendry, koja već dulje vrijeme živi i djeluje u Oslu, s performansom-predstavom Peepshow Marilyn: gospoda preferiraju mrtve plavuše), Njemačka (The Arson Art Assc s pirotehničkim demonstracijama), Poljska (Teatr Cinema s predstavom Sanjao sam, posvećenom Kurosawinu filmu Snovi), Slovenija (koncert grupe Matice te Fourklor i Fourmore kvartet s predstavom Zahrđale trube) i Srbija (Sonja Savić s projekcijom eksperimentalnoga filma Čekajući God-A te Boban Mijin i Sonja Vukićević s performansom Pukotine i pratećom izložbom). Pritom nagrada Oblak pripala je trupi The Arson Art Assc (riječ je o prošlogodišnjoj trojci iz postave trupe Free International Radicals Etc) za pirotehnički performans Vatreni tuš i instalaciju 23rd Inferno, nagrada Vjetar nizozemsko-hrvatskom festivalskom projektu Anno Domini 2006, što su ga osmislili Silo Theatre i Dr. Inat, a nagradu Kaplja podijelili su Vili Matula za Točku (moram pripomenuti da se Vili odlično sučelio s mladom i anarhoidnom pulskom publikom te pritom hrabro podnio otvorene kritike na račun Točke) i libijski glumac Ahmad El Essawi za glavnu ulogu u predstavi Smrt nebitnog čovjeka, predstavi o vječno ponavljajućim ratničkim lokalnim apokalipsama. Nažalost, kao i prošle godine, od žirija je potpuno ostala nezamijećena izvrsna performerica, glumica, spisateljica, feministica Kate Pendry, što je samo dokaz o potrebi, nužnosti čak, kako je predložila kazališna kritičarka Dubravka Lampalov, da se od sljedeće PUF-ove godine uvede i nagrada publike, jer očito je da je Kate i ove godine ostala miljenicom pulske, inače vrlo kritične publike.

Ukratko o Kate Pendry, koja je izvela ambijentalan performans-predstavu Peepshow Marilyn: gospoda preferiraju mrtve plavuše u hotelskoj sobi br. 307 hotela Riviera. Odjevni kôd ikoničke bijele haljine legendarne Marilyn Monroe Kate Pendry je “kaznila” upadom rana na rukama u koje je imala ubodenih šesnaest udica a koje su bile pričvršćene metalnim lančićima o haljinu, točnije o volančiće haljine, a “omamljenim” je glasom interpretirala posljednje sate života seks ikone. U predstavi-performansu, koji je trajao od 17 do 23 sata, izvođačica je prosjedila na francuskom krevetu s neizostavnim parfemom Chanel n°5 na noćnom stoliću, a pritom (ponavljam - u šestosatnoj izvedbi) ne jede, ne pije, ne odlazi u toalet. Kada bi započinjala novu priču o životu MM, uvijek bi pogledala kroz prozor (duljinom odsutnosti potencira traumu sljedeće biografske sekvence); a kada bi netko ušao u njezinu prostoriju intimne smrti (valja napomenuti kako je publika mogla doći i otići po želji), navedeno je popratila dubokim uzdahom i pomalo, čini mi se, preplašenim pogledom. Pored bolnih priča iz MM-ina životopisa, Kate je podijelila i nekoliko ironijskih MM-savjeta djevojkama: primjerice, kako se grudi ne bi neizbježno ovjesile, potrebno je uvijek nositi grudnjak i spavati na leđima ili ako žele postići nezaboravan MM-hod, potrebno je nositi, naravno, visoke potpetice i pritom jednu potpeticu odrezati otprilike pola ili jedan centimetar, čime će se postići zamamno zabacivanje, okretanje punašne stražnjice.

Ex-YU: kazalište SHS

Zanimljivo je da su iz bivše YU države selektirani izvođači iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. Svakako na prvom mjestu valja spomenuti eksperimentalni film Čekajući God-A Sonje Savić i Petra Jakonića, koji je snimljen prema istoimenoj kazališnoj predstavi u režiji Sonje Savić iz 1998. godine, a koji je, kako je autorica istaknula, vjerojatno prvi film u kojemu Beckettove likove iz drame apsurda Čekajući Godota glume žene. Ujedno, Sonja Savić povodom navedene predstave i filma ističe kako široj javnosti nije dovoljno poznato da je Beckett, nekoliko mjeseci prije smrti, javno izrazio protivljenje ideji da likove u toj njegovoj drami glume žene. Inače, ovaj PUF ostat će mi, između ostaloga, u sjećanju i po tome što je bilo nevjerojatno toplo gledati Sonju Savić u gledalištu kako pomno promatra Indoševu novu produkciju, očito se prisjećajući Kugla glumišta. Podsjećam kako su se osamdesetih godina Vladica Milosavljević i Sonja Savić imenovale beogradskim dijelom Kugla glumišta pod nazivom Kozačinski. Inače, sama publika bila je, nažalost, nemilosrdna prema Indoševu Vilovanju te kako se predstava bližila kraju, od krcate dvorane Kazališta Dr. Inat u Rojcu ostalo nas je (grubo procjenjujem) dvadesetak. Ipak, svi oni koji su gledali zagrebačku izvedbu žalili su što na ovoj PUF-ovoj izvedbi Vilovanja nije bio glazbenik Henning Frimann, koji je sjajno muzički skicirao Indoševu “zasluženu temu”.

Balerina, koreografkinja i kazališna redateljica Sonja Vukićević zajedno sa Slobodanom (Bobanom) Mijinom izvela je performans Pukotine, koji je funkcionirao kao desetominutni “energetski” uvod u njihovu prodajnu izložbu. Riječ je o zanimljivo konstruiranoj sceni; naime, u pozadini njihova performansa, pri čemu je Sonja Vukićević bila odjevena u crvenu haljinu, a Boban Mijin u crnu (i pritom je doista po svemu nalikovao na žensko), nalazi se mnoštvo figurina-lica u terakoti položenih jednih iznad drugih. Pritom crveni ženski lik izgovara tekst, ispisan na njezinoj haljini, o transformaciji umjetničke energije u materiju upućujući na izložbu Warning, I want orgasm, u čijem su izložbenom prostoru smješteni gledatelji. Naravno, radi se o slikama velikih formata koje centriraju žensko tijelo u trenutku orgazma sa zalijepljenim nezaobilaznim falusom, a na engleskom je ispisana poruka: Ako se dick odlijepi, zalijepite ga super ljepilom, koje je isto tako aplicirano na falusoidnim instalacijama. Osim toga, odlična rodna transformacija Bobana Mijina u primamljivo žensko dodatno navedeni performans, recimo to tako, približava transfomer performansima.

Slovenski Fourklor i Fourmore kvartet predstavili su se akrobatsko-plesnom predstavom Zahrđale trube u režiji Branka Potočana, koja konceptom cirkus po mjeri čovjeka subvertira same zamisli akrobatike tako da, primjerice, scenska instalacija, koju čine vodoravne međusobno povezane dugačke metalne cijevi, služi kao kulisa po kojoj se izvođači “strmoglavljuju”, “padaju” u bezdan ili pak na njoj grade kulu od ljudskih tijela.

VIVA LA POLA!

Završno o festivalskom projektu koji se igra samo jednom i nikad više. Nažalost, ovogodišnja hrvatsko-nizozemska koprodukcija Anno Domini 2006. - Hotel s četiri zvjezdice (napominjem kako su naziv projekta, s obzirom na označene ikonograme, neki čitali kao hotel s jednom ili pak četiri zvjezdice, pa čak, eto, i pet zvjezdica), kojom se otvara svako festivalsko izdanje PUF-a, iako odlično zamišljena, ipak nije dostigla izvedbene domete, primjerice, hrvatsko-njemačke koprodukcije Anno Domini 2004. – Room Service u režiji Gregora Webera. Ovogodišnji festivalski projekt bivšu vojarnu Rojc - čije su hodnike i prostorije kulturno zaposjele pojedine udruge, društva, radionice i Kazalište Dr. Inat, ali, nažalost, bez dostatne pomoći Grada u oblikovanju dugo najavljivanoga multimedijalnog centra - prepoznala je kao hotel s nedostajućom zvjezdicom, i time ponovno upozorila kako je potreban poklič VIVA LA POLA kako bi se razbili upozoravajući stihovi ADDIO POLA Francija Blaškovića, a koji su funkcionirali kao odlična glazbena kulisa apotropejskoga happeninga Prsten oko bivše vojarne Karlo Rojc kojim je otvoren osmi PUF 2002. godine.