Đurđica Čilić Škeljo  

Fabrika kulture za siromašne

Iztapalapa je istočno predgrađe golemog devetmilijunskog Mexico Cityja, u kojem broj stanovnika munjevito raste, a poznato je po vandalizmu, pljačkama, trgovini drogom, obiteljskom i uličnom nasilju. U toj suburbiji meksičkog glavnog grada, od centra udaljenoj sat i pol vremena vožnje metroom, veći dio stanovništva nema tekuću vodu, uzdržava se od trampe, milostinje, krađe ili obavljanjem pomoćnih poslova i u prosjeku je vrlo nisko obrazovan. Na raskrižjima ulica i uz trošne kuće podignuti su oltarići posvećeni Svetom Judi Tadeju, zaštitniku očajnika, koji kod vjernika visoko kotira jer je među najbržima u uslišavanju molitava, odmah iza Sv. Ante. Unatoč tome, više od dva milijuna stanovnika Iztapalape, njih preko 80%, živi u ekstremnoj bijedi. Do početka 2000. godine kriminal je bio u stalnom porastu.

Lampa istoka U lipnju 2000. godine gradske su vlasti bivše smetlište i monumentalni ali nedovršeni objekt u središtu Iztapalape, koje je projektirao meksički arhitekt Alberto Kalach, namijenile lokalnom stanovništvu prepustivši zgradu na upravljanje i korištenje kulturnoj instituciji FARO de Oriente. FARO je kratica od Fábrica de Artes y Oficios (Tvornica umjetnosti i obrta), a španjolska riječ faro znači lampa. Naziv je institucije dakle Lampa istoka, te je FARO zapravo, u odnosu na centar meksičke metropole, njegova istočna svjetiljka. FARO je vrlo brzo postao iznimno uspješan projekt koji je podigao ne samo kulturnu, nego i obrazovnu i ekonomsku razinu lokalnog stanovništva.  

Naime, fenomen FARO-a i njegovih dobrih rezultata počiva na osiguravanju uvjeta za samorazvoj i stjecanje, a potom i usavršavanje zanatskih i umjetničkih vještina ljudi, koji su u svom svakodnevnom životu izloženi bijedi, nezaposlenosti, nasilju. A ključ uspjeha projekta valja tražiti u specifičnom konceptu kulture koji on predstavlja,  zagovara i provodi. Taj koncept podrazumijeva osvještavanje uloge i potreba korisnika kulture, njezine konzumente vidi i kao potencijalne kulturne proizvođače. Naime, sudionici u radionicama, tečajevima i kulturnim procesima istovremeno su i korisnici i kreatori. A sadržaj, izvedba, cijeli kulturni ili podučavateljski proces odgovara potrebama svojih adresata, odnosno proizlazi iz njihovih zahtjeva ili im se barem prilagođava. Ta kultura nije njihova duhovna nadgradnja nakon što su svi materijalni preduvjeti zadovoljeni (jer nisu). Ona ne upotpunjuje njihove profesionalne ili stručne interese ili poslove (kojih također gotovo ni nema). Njezin cilj nije da zabavi, uspokoji, kompenzira, nego da osvijetli, dakle omogući vidljivost tom simbolički, kulturno i ekonomski isključenom društvenom sloju. To je koncept kulture u kojem je sklopljen pakt između rada i umjetnosti,  u kojem svaki pojedinac sebe oblikuje uz druge ili zajedno s njima, u kojem se individualna autoekspresija ostvaruje istodobno kad i iskustvo djelovanja u zajednici. Pokazalo se da je to jedini smislen i uspješan način da se na takvo mjesto ljudi privuku i zadrže. Već dvanaest godina zaredom, otkako postoji i djeluje Fabrika, kroz njezine radionice, izložbe, tečajeve i ostale programe godišnje prođe oko 300 tisuća korisnika, među kojima ima i djece rane školske dobi, adolescenata, odraslih, ali i ljudi koji su u trećoj životnoj dobi.

Strukturna intervencija u zajednicu Danas je FARO smješten u trima objektima. Centralnu zgradu nalik brodu (grad leži na nekadašnjem prirodnom jezeru Texcoco) zauzima ju administracija, radionica za dizajn, tiskara, kantina, odlično opremljena knjižnica, dvorana za televizijske i radijske timove, te sportska dvorana u kojoj se uz tjelovježbu održavaju i plesni tečajevi. U Fabrici se proizvodi i emitira radio i tv-program, održavaju se informatički tečajevi, podučava se sviranje desetak glazbenih instrumenata, tiska časopis, održavaju se tečajevi stranih jezika itd, ali je u njoj moguće i okupati se, odmoriti, pojesti objed. 

Ukratko, u  kompleksu se paralelno organizira i izvodi preko 50 različitih radnih, obrazovnih i kreativnih procesa, od slikanja, crtanja stripova i murala, preko animacije, dizajna, izrade stolarije, drvenog i metalnog namještaja, krojenja, šivanja, klesanja, kiparenja, glume, sviranja, skladanja pa sve do održavanja književnih promocija, slikarskih i fotografskih izložbi i masovnih koncerata.

FARO je svojim predanim djelovanjem Kalachovu impresivnu zgradu i njezinu okolicu spasio od zadnjih desetljeća intenzivne gentrifikacije, kojoj nisu uspjele umaći mnoge američke i europske siromašne četvrti. Umjesto da postane japijevski kvart, kreativno urbano središte i/ili šarmantno stambeno gnijezdo ignoranata iz srednjeg sloja koji će siromašne izgurati dalje prema rubu periferije ili preko njega, u što manji prostor i što dalje od svoga vidokruga, Iztapalapa je u svom središtu stvorila mjesto na kojem njezini stanovnici sami podižu kvalitetu svog života, dobivaju korisnu edukaciju i poboljšavaju strukturu svoje zajednice ne niječući njezinu tešku socijalnu, ekonomsku i kulturnu sliku. Ljudi iz i oko FARO-a su strukturno intervenirali u zajednicu, omogućivši njezinim pripadnicima da sami poboljšaju kakvoću svoga života kroz naobrazbu, rad i kreativno djelovanje. Do prije nešto više od desetljeća, Iztapalapa je imala neprekidan porast kriminala, a izlazak na ulicu poslije 4 sata popodne mogao je biti vrlo riskantan. Već neko vrijeme stopa kriminala opada, što se dovodi u izravnu vezu s Fabrikom i njezinim radom.

Dovoljno razloga za ostanak Useljavanje FARO-a u zgradu-brod inicijalno je bilo projektom meksičkih vlasti, s idejom da se kultura “uvede” u niže slojeve društva i uspostavi lakša kontrola nad njima. S vremenom je dio učitelja, instruktora i voditelja radionica, koje je vlast dovela, odustala zbog manjka financijske potpore. Njihovu su ulogu preuzeli njihovi učenici i polaznici tečajeva, koji su potom u FARO ucjepljivali zajedništvo, solidarnost i dobru volju koja je lišena prizemnih interesnih motiva.

Polaznici raznovrsnih edukacijskih i kulturnih programa u Fabrici svoj rad i sudjelovanje ne doživljavaju isključivo kao mjesto za samoostvarenje kroz autoekspresiju u nekoj od umjetnosti ili kroz stjecanje novih obrtničkih ili umjetničkih vještina. Za njih je to najprije mjesto alternativnog stila življenja. Osim što je FARO mjesto kulture, umjetnosti i obrazovanja, ono je i oblik kolektivnog života, solidarnog i dinamičnog supostojanja pripadnika ekonomski i politički ugrožene zajednice.

Jedna od izložbi grafita u Fabrici nosila je naziv Without falling in love, što bi moglo biti i neformalno ime-apozicija cijelog FARO-a i njegova karaktera koji je dijametralno suprotan rasprostranjenoj japizaciji i gentrifikaciji gradskih četvrti. Nije dakle riječ o fantastičnoj transformaciji čudovišnog u bajkovito, niti o preinaci ojađenog urbanog dna u oku ugodan okrug, u čiji se šarm i estetiku zaljubljujemo zagledavši se u fantazmu a zažmirivši na realno. Ovdje je na djelu trezveni, solidarni trud da mjesta poput Iztapalape ne negirajući ono što jesu to i nastave biti, ali da nitko iz njih više ne želi pobjeći jer ima dovoljno dobrih razloga za ostanak, bilo to onih 50 radionica ili onih 300 tisuća ljudi. Godišnje.