“Izložba Božene Končić Badurine prva je u ciklusu izložbi Galerije Forum koji započinje njezino novo vodstvo. Također, svojim karakterom ova izložba naglašava tu startnu poziciju, odnosno predstavlja neku vrst paradigme nastojanja da se Galerija regenerira kao živo mjesto interakcije sa svojim užim i širim urbanim i kulturnim kontekstom te boljim dijelom vlastite tradicije.”
Ovom, pomalo manifestnom informacijom novi voditelj Galerije Forum Antun Maračić najavljuje prvu izložbu koja kao temu uzima upravo Galeriju Forum i na taj je način čini dvostruko programatskom. Prilikom obraćanja na otvorenju izložbe Maračić izdvaja još jednu poveznicu odnosno razlog odabira Božene Končić Badurine – naime izložba te umjetnice bila je posljednja izložba u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik pod Maračićevim vodstvom. Ne ulazeći u okolnosti vrlo neugodnih, a javnosti itekako dobro poznatih, nedavnih dubrovačkih događaja, izdvojio bih upravo tu dimenziju kao konkretizaciju spomenute “interaktivnosti” stoga što otvara programsku djelatnost galerije uključivanjem ili komentarom recentnih zbivanja na kulturnoj sceni, ali i najavljuje nastavak očito jasne vizije Maračićeva dosadašnjeg rada.
Brza ulica i nepomičnost galerije Vodič kroz galeriju uvodi nas u obilazak serijom crteža pod nazivom Sugestije. Nacrtani olovkom na papiru, manjeg formata, no brižno, po galerijskim standardima, uokvireni i prezentirani, crteži prikazuju posjetitelja markirajući mu kretanje odnosno mirovanje na određenim pozicijama u galeriji ili pak općenito ideju ponašanja koja isključuje žurbu i sugerira kontemplativnost. Predlažući boravak, a ne mimohodno razgledavanje, autorica prostor galerije identificira kao mjesto pogodno za promjenu ritma. I tu promjenu naznačuje gotovo kao uvjet, s obzirom da crteže smješta odmah kraj ulaza. Ulazak unutra prepoznat je, dakle, i formalno i mentalno. Uobičajeni ubrzani tempo ulice što obiluje šarenom vizualnom ponudom zamjenjuje galerijska nepomičnost s vrlo diskretnim, gotovo jedva vidljivim akromatskim crtežima koji pozivaju na zaustavljanje. Pa bi se moglo reći da ono što “Vodič”, kao alter ego autorice, zapravo sugerira jest doživljaj galerije kao meditativne mogućnosti, svojevrsne kratke pauze, malog ili velikog odmora u pretrpanom dnevnom rasporedu sati, gdje moguća dividenda, odnosno eventualni konkretan dobitak neće proizaći iz letimična pregleda izložbene ponude, nego će tek promijenjeno stanje svijesti omogućiti istinsku komunikaciju sa sadržajem.
Druga serija crteža, također olovkom na papiru, smještena je u dubini galerijskog prostora i naslovljena Richter. Tom serijom “Vodič” otvara sljedeću, povijesno arhitektonsku razinu prezentacije Galerije Forum. Crteži predstavljaju dijelove interijera koji je u potpunosti osmislio Vjenceslav Richter. U tu didaktičku dimenziju ubrojio bih i crtež na zidu na prvom katu pod imenom Ured i istoimeni audio rad. Crtež flomasterom u omjeru 1:1 “rendgenski” prikazuje unutrašnjost ureda voditelja što se nalazi s druge strane zida. Nadalje, “Vodič” putem audio zapisa precizno nabraja elemente namještaja, ali i informira o povijesti tog dijela prostora – vodstvo je galerije na početku njezina djelovanja bilo prepušteno umjetnicima koji su tada, na mjestu sadašnjeg ureda, na raspolaganju imali i skromni atelijer/radionu s priručnim strojem za sitotisak.
Dodir teksta sa stvarnošću Sadržaj audio zapisa Marija posjetitelj dobiva kad na uši stavi slušalice što se nalaze kraj radnog stola Marije, čuvarice galerije. Dakle, gledajući ispred sebe Mariju koja sjedi za svojim stolom, posjetitelj prati priču o njoj. Tekst sadrži njezine osnovne biografske podatke, uključuje njezina općenita razmišljanja i dojmove preuzima formu klasične pripovjedne proze što je dodatno naglašeno staloženim glasom profesionalne spikerice. Svojevrstan eksces s obzirom na, bojom glasa te intonacijom teksta, osvojenu uobičajenost narativne forme proizlazi ponajprije iz iznenadnog utjelovljenja osobnosti inače servisne galerijske figure, a još više uspostavom ili preciznije materijalizacijom trenutka dodira teksta sa stvarnošću. Odgovornost za taj eksces, logično, na sebe preuzima “Vodič” koji je ne samo sveznajući nego i temporalan, jer portretira i trenutnu reakciju mlade dame koja se lagano zacrveni znajući da upravo slušamo pojedinosti o njoj odnosno o trenutku kad se ona lagano zacrvenila.
Taj portret, međutim, fabularizirani je fragment realnosti i ni jednog časa nije indiskretan, ne zalazi u sferu njezine privatnosti, nego tek poetskim izričajem postiže atmosferu intimnosti. Ta se, pak, intimnost odvija u prostoru što se otvara između nas, od svijeta odvojenih slušalicama, Marije, njezine fizičke prisutnosti i njezina literarizirana lika, glasa spikerice koja čita tekst, a u kontekstu – sad je to već potpuno jasno, sve su karte na stolu – konceptualiziranog obilaska galerije.
Sok iz glavice maka Drugi audio zapis Ulica nastavlja širiti taj isti prostor. Slušamo ga sjedeći tik uz prozorsko staklo koje odvaja galeriju od Masarykove ulice. I ponovo je upravo ta pozicija, reklo bi se, čak i sadržaj teksta. Naročito ta prozirna opna što odvaja unutrašnjost od onoga vani. Tekst prelazi nevidljivu pregradu oslikavajući isprva ono vani što se s te pozicije vidi, prozore na kojima su uvijek spuštene zavjese, socijalnu strukturu posjetitelja fast food restorana na prvom katu zgrade nasuprot… Da bi potom preuzeo drugo, suprotno očište i oslikao unutrašnjost onako kako je izvana vide. S druge strane ulice, primjerice, iz pozicije prodavačice butika nasuprot galeriji. Tekst otkriva i jedan performativni detalj, uzgred spominjući mladića s crvenim šalom koji šetka po suprotnom pločniku. Taj je mladić uvijek tamo i uvijek šetka baš kad mi slušamo taj dio teksta.
Ulica je posljednja stanica “Vodičeva” itinerera. Ostavlja nas blizu mjesta na kojem je obilazak započeo. Krug, međutim, nije zatvoren, mi se nismo uistinu vratili van na ulicu, iako je gotovo dodirujemo. Unutra smo, gledamo van i još jednom slušamo nabrajanje onoga što se vani nalazi, onoga na što, bez obzira na svakodnevni prolazak, nismo obratili pozornost, detalja koji se jedan po jedan upisuju u naše pamćenje. Tanka, fina prašina što se po nama tijekom boravka prosipala omogućuje da te, naizgled, beznačajnosti na njoj ostave trag. Po izlasku van, ulični će vjetar po svoj prilici odnijeti taj fini sloj, metamorfoza je privremena i nježna, ne odolijeva. Pa ni taj se mladić sa crvenim šalom više ne šetka po suprotnom pločniku, sve je bio privid, sok iz glavice maka, fatamorgana.
Prisna i topla oaza galerije Prevođenje ili promoviranje mjesta izložbe u njezin sadržaj, pritom zadržavajući sve atribute koje galerijski nastup, pa čak i u klasičnijem smislu, u sebi sadrži možda i nije Boženina inovacija. Međutim, predloženi koncept čija je osnovna izražajna poluga upravo personifikacija same galerije u obličju “Vodiča” kao njezina glasnogovornika, autoričin prijevod čini posve autentičnim i to ne samo na prigodnoj, nego i univerzalnijoj razini. Takav dojam univerzalnosti temelji se na strukturiranom načelu koje naoko nevažne pojedinosti isprepliće s intimnim doživljajem tih pojedinosti gradeći osebujan i uvjerljiv autorski govor, i to do te mjere da taj primjer, gotovo apsurdno konkretiziran, ali istodobno i poetski interpretiran, postaje simbol. Uronjena u svakodnevnicu svog okruženja, potkrijepljena osobnošću svoje djelatnice, oslikana vizualnim i auditivnim detaljima vlastita interijera, Galerija ne samo da se “regenerira kao živo mjesto interakcije”, nego prisvaja i auru prisne i tople oaze kakva bi galerija kao naročita točka u urbanitetu u idealnom smislu i trebala biti.