Fantastičan putopis

The Beach Boys se uvijek spominju kada se govori o Panda Bearu, i to ne samo zato što on s njima dijeli sklonost određenim melodijskim zahvatima – kada dopusti da mu reverb uljepša glas, Noah Lennox, čovjek koji stoji iza Panda Beara, može zvučati nevjerojatno nalik na Briana Wilsona. Ta melodičnost daje albumu Person Pitch privlačnost koja nadilazi krug obožavatelja Animal Collectivea, Lennoxova matičnog benda, ali način na koji su pjesme napisane daje im i dašak neobičnosti. Veći dio albuma sastoji se od zanimljivo konstruiranih, višeslojnih, izrazito repetitivnih loopova uz koje Lennox pjeva neobično poznate i dirljive melodije. Ali, unatoč polaznoj točki koju ima u gitarističkom popu, Person Pitch ne možete pobrkati s radom benda. Album zvuči poput onoga što zapravo i jest: djelo čovjeka koji sam u svojoj spavaćoj sobi prčka po glazbenoj povijesti, bira i izabire njezine dijelove kako bi stvorio nešto izrazito osobno i vlastito.

Repetitivnost glazbe na tom albumu, iako ju je najvjerojatnije stvorilo računalo, ima čudnu kakvoću analognog zvuka. Pjesma Take Pills ponovo donosi zvuk defa i twang gitare u sporijem uvodu, a industrial semplovi zvuče poput prolaska autodijelova kroz traku za sklapanje i ispunjavaju golemi prostor. Snimke iz prirode donose vodeni zaokret u drugom dijelu pjesme, kada Lennox uzima akustičnu gitaru i zabavu seli na plažu, pjevajući tekst I don’t want for us to take pills anymore, uz bezbrižnu melodijsku liniju, nalik na one koje su nekada izražavale misli poput da doo ron ron.

Još nisam ništa rekao o dvanaestominutnoj pjesmi Bros, zapanjujućoj skladbi koja ima glavno mjesto na albumu. U njoj repetitivnost albuma Person Pitch i DJ-ov smisao za tempiranje dolaze najviše do izražaja, a Lennoxov način skladanja dolazi do vrhunca. Nekoliko prvih taktova oslanja se na zlatno doba radija šezdesetih i sedamdesetih godina, uz nešto zveckavih udaraljki otkrhnutih sa Zvučnog zida Phila Spectora i na skladnu akustičnu gitaru koja je mogla biti preuzeta iz melodije Girl Don’t Tell Me Beach Boysa. Ali kako se loopovi izmjenjuju u pjesmi, počinje ona nalikovati na fantastičan putopis, putovanje na kojem se usput mogu vidjeti svi glazbeni utjecaji: braća Wilson u svojim prugastim košuljama, mijenjanje faza i nasumični zvučni efekti – zvukovi podzemne željeznice, ljudi u vlaku u lunaparku, dječji plač – karakteristični za Leeja “Scratcha” Perryja. Kada Panda počne pjevušiti na polovici pjesme, čujemo odzvanjanje njegova matičnog benda, a kada se uključi neo-latino klavir tijekom posljednjeg dijela pjesme, transformirajući je od interno fokusirane meditacije u otvorenu isijavajuću svetkovinu, pomišljamo na klasičnu techno himnu Strings of Life Derricka Maya kako se ubacuje u DJ-ov nastup kako bi svi poludjeli.

Person Pitch u cjelini – a pjesma Bros posebice – podsjeća na obasjanost suncem Lennoxova novog portugalskog doma, Lisabona. Ali riječ je o onoj vrsti svjetlosti koju se najbolje može doživjeti zatvorenih očiju – kada zrake filtrirane kroz kapke pretvaraju svijet u različite nijanse narančaste boje. Možete osjetiti kako toplina izlazi iz glazbe i vidjeti apstraktne oblike njezine inspiracije kako bez prestanka ponovo kruže oko nje.

S engleskoga prevela Lada Furlan.

Objavljeno na web-stranici www.pitcforkmedia.com/articla/record_review/41826-person-pitch. Oprema teksta redakcijska