16.6.2005.

Tevž Logar  

Fantazije o suživotu vrsta

Malena iskra često prouzroči veliki plamen – latinska je izreka koja govori mnogo toga o rođenju i samom projektu Animal Tour. Mnogo umjetničkih projekata rodi se na podlozi prijateljskih povezivanja, zajedničkog razvijanja ideja, međusobne komunikacije i, ne na kraju, uz čašu rujnog vina. Tako je nastao i ovaj projekt, koji krasi to što pruža šansu neafirmiranim stvaraocima bez obzira na etničnost, preporuke ili moć institucije. Poziv Željka Jermana da izvan granica Slovenije predstavim mlade slovenske likovne stvaraoce i organizaciju u okviru koje djelujem, bio je povod za projekt Animal Tour kao nadogradnju bazičnog projekta Galapagos, što su ga u listopadu 2004. umjetnici Damijan Kracina i Vladimir Leben izveli u ljubljanskoj galeriji Alcatraz u Metelkovoj, a što znači da je projekt već u početku imao kvalitetnu likovnu i konceptualnu osnovu. Projekt povezuje simbolične forme znanosti i umjetnosti, koje se po definiciji međusobno isključuju, što svakako daje novu osobinu hibridu koji nastane iz oba. Svakako je potrebno naglasiti da se projekt više bavi polemiziranjem sa sadržajem, a ne s formom umjetničkog djela, kao što to rade takozvana genetska i bio-umjetnost. Projekt Animal Tour, uz predstavljanje umjetničkog stvaranja mlađih slovenskih vizualnih umjetnika uspostavlja i proces povezivanja dvaju gradova i njihovih tradicija, što je iznimno važno za umjetnike same i institucije unutar kojih djeluju. Izložbe su intermedijskog sadržaja, jer umjetnici Damijan Kracina i Vladimir Leben za sredstvo izražavanja koriste klasične medije slike i skulpture, ali i nove medije, i to medije videa, fotografije i glazbe. Umjetnici na duhovit način gledatelju predstavljaju priču o ugroženosti svijeta u kojemu živimo, pa bilo to kroz Lebenovu antropomorfozu životinja u tisuću nijansa boje bilo kroz Kracinovu viziju budućnosti, koja potiče maštu i dopušta mogućnost gledatelju osobnu likovnu i sadržajnu interpretaciju. Ljudske kulture i umjetnost stalno su podržavali hibridne oblike bića (kentauri, fauni, sirene…). Spomenute izložbe nastavljaju priču stvaranja svijeta, koji umjetnicima predstavlja bijeg iz svakidašnjice, bez-osobnog i neljudskog odnosa prema drugim ljudima i okolišu.

Umjetnost Damijana Kracine i Vladimira Lebena želi prije svega upozoriti na gramzljivost Čovjeka i njegovo ravnanje prirodom i živim bićima. Poruka umjetnika je sasvim jasna i istodobno zbog svoje istine strašna. Što nas čeka u budućnosti i kakav će biti put evolucije, ako se nastavi odnos Velikog konstruktora (konstrukcijom Veliki konstruktor želim prikazati superiorni odnos čovjeka prema prirode i riječ je zapravo o igri riječi, koja se odnosi na film Charlesa Chaplina Veliki diktator iz 1940.) prema prirodi i životinjama kao gospodara? Koliko živih bića bi zbog volje Čovjeka i njegova opstanka završilo tako kao prva i nevjerojatna Dolly (ovca je bila prvi klonirani sisavac uspavan radi raka pluća u dobi od šest godina. Njeno tijelo je od tada izloženo u Museum of Scotland u Edinburghu)? Koliko “eksponata” još trebamo? Činjenica je da vrste mutiraju po prirodnom ciklusu ili na podlozi procesa reprodukcije, ili zbog određenoga geografskog utjecaja i/li izolacije, ali naputak umjetnika je – neka se priroda sama pobrine za to, a ne Čovjek sa svojim velikim planom.

Je li Darwin bio u pravu?

Ne, ovaj put Darwinova teorija evolucije (O postanku vrsta s prirodnim izborom ili očuvanje boljih pasmina u borbi za opstanak) nije udarila u visoki zid, koja brani zagovornike kreacionizma (učenja koje govori da je bio svijet stvoren takav kakvim je danas, a da se ne mijenja i razvija, i katolička doktrina koja kaže da pri kreaciji pojedinog čovjeka Bog odvojeno stvori dušu), ili je riječ o skrivenoj viziji evolucijske teorije sa stajališta umjetnosti, koja kao simbolična forma stvari ne racionalizira nego ih komplicira. Ako je Darwinova teorija utemeljena na istraživanjima prošlosti i sadašnjosti, Damijan Kracina i Vladimir Leben pokušavaju ispostaviti komponentu budućnosti. I kao što je već napisala kustosica izložbe u galeriji Alcatraz Jadranka Ljubičič, otočje Galapagos asocira na Darwinovu teoriju evolucije i činjenicu da sve vrste moraju mutirati da bi nastale nove, zato “uspostavljam proces mutacije i ja, jer je riječ o jednom od temeljnih komponenata u umjetničkim djelima”. Dakle, bez mutacija i modifikacija nema novih vrsta. Damijan Kracina i Vladimir Leben prikazuju stalni razvoj životinjskih vrsta, ali ako zaronimo još dublje u njihovu umjetnost možemo osjetiti i latentnu poruku koja kaže da se i umjetnost neprestano razvija, mijenja, adaptira i time omogućava odličnu platformu za kritiku društva i njegova pogleda. Možda je upravo zbog te činjenice ta vrsta umjetnosti potisnuta na sami rub javnog diskursa kao što su uvijek bile potisnute sve opasne stvari.

Nebrojeno je mitova o nastanku svijeta i vrsta. Nebrojeno je objašnjenja za prirodne pojave i isto toliko odgovora koji ih niječu. Povijest neprestano piše o strastvenim, emocionalnim i iracionalnim bitkama ideologija. Pa bila to ragvetska himna o nastanku svijeta, skandinavski mit, mit tibetanskih budista, Hesiodova Teogonija ili riječi u Genezi koje kažu da je u početku Bog stvorio nebo i zemlju. Zatim se je 1859. pojavio Charles Darwin sa svojom teorijom evolucije i postavio nove temelje za doktrinu o nastanku vrsta. U trenutku nastupa Darwinove “agitacijske brošure”, mit o nastanku svijeta i vrsta postao je borba između religije i ateizma. Bitka je trajala dok 1950. papa Pio XII. u Humani generis nije napravio prvi korak i počeo s procesom usklađivanja Kršćanske vjere i teorije evolucije (na Drugom vatikanskom koncilu 1962. –1965. započeta je velika i vrlo intenzivna rasprava o evoluciji i Crkvi, i to na osnovi papinske enciklike koja nalaže da moramo razlikovati dokazane činjenice i hipoteze, više ili manje vjerodostojne). Sljedeći korak u procesu usklađivanja je 1986. napravio papa Ivan Pavao II. govorom na Trgu svetog Petra u kojem je pokušao uže povezati kršćanstvo i teoriju evolucije. Konačni rezultat je po očekivanju ostao u okvirima i interesima Vatikana. Svakako ne želim podgrijavati prošle bitke i ispostavljati povijesne i religijske činjenice o nastanku svijeta i vrsta, ali želim na podlozi istih uspostaviti činjenicu da je to bila tema kojom se bave umjetnici, kojom se bavilo čovječanstvo.

Umjetnost i utopija

Tajna Velikog praska ili banalno pitanje o jajetu i kokoši, koje stoji sasvim na pravom mjestu. Za čovječanstvo tako tajnovito, kao što je tajnovita legenda o Sireni Partenopi (legenda o toj sireni kaže da se njezino tijelo nasukalo na obalu u Napuljskom zaljevu, gdje su je pronašli tamošnji ljudi. Pitanja o njezinu porijeklu, unatoč sveopćoj radoznalosti, ostala su bez odgovora. Dakle, mit je metafora za stvari koje nikad nismo i nećemo znati). Vizija umjetnika, koja se izražava kroz umjetnička djela, ima dakle odličnu platformu za uspostavljanje novog mita, ali ovaj put bez kompleksa evolucionizma čiju ideju simpatizira. Umjetnici spretno plove među dogmama, teorijama, mitovima i doktrinama, ne odbijaju ih i ne obaziru se na njih, gradeći svoj svijet u koji je moguće pobjeći i tako uspostaviti vlastite komponente vremena i prostora.

Dakle, je li umjetnost taj trenutak, kada isprazniš um od svih briga, predrasuda, uvjerenja i predstavljanja i pustiš je da govori? Zatim počekaš, da zazvone zvona i da se zatrese tlo pod nogama. Bilo kada se usredotočimo na proučavanje umjetnosti ili u nju ugrađene intimne komponente, pa bili to zvuk, boja, pokretna slika ili skulptura, tako izdvojenoj cjelini uvijek odgovara posebno stanje. Riječ je o stanju osjećajnosti i najdublje kontemplacije, koje pruža estetsku katarzu. Ipak, riječ “lijepo” nije uvijek bila jednako vrijedna i nije uvijek značila isto. Sloboda već odavno nije uvjet za umjetničko nadahnuće i upravo tako ni povijesne mogućnosti nisu bile uvijek predmet umjetnosti. Zato nam suvremena vizualna, likovna produkcija omogućuje stalno nova značenja istine prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Odnos s Drugima

Sigurno je umjetnost najbolji medij za argumentiranje svog položaja, još više, Damijan Kracina i Vladimir Leben stvaranjem vlastita svijeta i njegova ekosustava projiciraju svoju modificiranu realnost. Težnja k uspostavljanju novog svijeta povezuje se s težnjom modernog društva, koje sve više bježi u neke fiktivne konstrukte koji predstavljaju bolji svijet, ali im način života to ne dopušta. S umjetnošću bijeg je moguć, barem privremeno. Unatoč tome što umjetnici izražavaju razočaranje nad ponašanjem Čovjeka, u zajedničkom jeziku što ga stvaraju umjetnici istinski je moguće osjetiti optimizam.

Što je, prema tome, ona prava priroda našeg odnosa prema drugim bićima? Svijet Damijana Kracine i Vladimira Lebena nudi nam odgovor. Kod Kracina nije riječ o jednoj od teratologija (učenje o prirođenim manjkavostima, greškama, nakazama i nepravilnim tvorbama u biljnom svijetu), nego o priči o genetski savršenoj vrsti, koja živi u pustim mutacijskim okolišima. S druge strane, Lebenov slikarski svijet ispunjavaju životinje koje nas doslovno nagovaraju, pokušavaju nam otvoriti nove puteve u našoj mašti. Svijet umjetnika nudi mogućnost novim poboljšanim vrstama i kao što kaže Sigrid Schade: U tijelima se zadržavamo. Ali tijela idu dalje. Čovjek će uvijek kada je sam, u svojoj egzistencijalnoj ugroženosti i razočaranju, na svjesnoj razini početi stvarati vlastite konstrukcije na višoj razini, pripisati im ontološki dignitet i tako na minimalnoj razini uspostaviti životnu ravnotežu. Je li to, prema tome, ravnoteža za sve? Riječ je o svjesnoj težnji prema boljem. Umjetnici nam posreduju divnu fantaziju o suživotu vrsta, životinjskih i ljudskih, koji u postojećem svijetu već dugo ne postoji, ili, kao što bi rekao Men Zel, reproducira istinu.

Prava umjetnost je uvijek ta koja je najviše iskrena prema sebi samoj i tako se može rugati u lice svim učenjima, znanostima, povijesti, velikim ideologijama i njihovim aparatima, jer neovisno o njima može voditi svoje bitke… Umjetnost izvire iz traženja za ljepotom, znanost iz traženja za istinom(Lytton). Što onda tražiš Čovječe?