Fasciniranost praznovjerjem i parapsihologijom

Kao znanost parapsihologija je relativno novijeg datuma, dok praznovjerje moramo smatrati drevnom pojavom u okviru ljudskoga ponašanja. Dok se parapsihologija bavi objektivnim istraživanjima, želeći razumjeti i svrstati fenomene u kategorije moderne znanosti, praznovjerju je svojstven subjektivan doživljajni karakter i temelji se na nepromišljenu i nerazmotrenu prihvaćanju iracionalnih veza i “natprirodnih” činjenica. Te se veze i činjenice djelomice podudaraju s parapsihološkim temama, samo što se praznovjerje izražava drugačijim jezikom i iziskuje drugačiju vrst formulacija: unutar praznovjerja nepoznate su prekognacije, to jest, izvančulna opažanja ili sposobnost da se unaprijed znaju buduća događanja, ali se prihvaćaju predosjećaji i predskazanja. Ljudi koji imaju dar vidovitosti imaju “drugo lice” ili “šesto čulo”, sinkroniciteti se shvaćaju kao predznaci, a tko hipnotizira, ima “zao pogled”; zatim, psihokineza se smatra čarolijom, medij se naziva vješticom, i tako dalje.

Praznovjerje i arhaički slojevi duše

Praznovjerje potječe iz arhaičkih slojeva duše, iz nesvjesnoga. Zbog toga se i javlja emotivna rezonancija kod praznovjernih reakcija i postupaka: sveukupno čovjekovo raspoloženje zahvaćeno je suosjećanjem – svejedno da li spram dobra ili spram zla.

Kao što parapsihologija zauzima mjesto takoreći “pokraj” psihologije (pará, grč. – uz, kod), tako je praznovjerje smješteno “pokraj”, ako ne i na sasvim suprotnoj strani priznatog religijskog vjerovanja. “Praznovjerje je vjera u djelovanje i mogućnost zamjećivanja sila koje nisu objašnjene prirodnim zakonima, ukoliko iste nisu utemeljene u sâmoj vjerskoj doktrini”, tako glasi definicija u Rječniku njemačkog praznovjerja (Handwörterbuch des Deutschen Aberglaubens, 1927, sv. I, str. 66), čijih nam deset svezaka pruža uvid u gotovo nepregledno mnoštvo praznovjernih pretpostavki i običaja.

Već se u Starom zavjetu više puta govori o praznovjernim običajima, koji su okarakterizirani kao primitivni i vjeri strani načini razmišljanja. (…)

Da sumnja spram takvih praznovjernih praksi nije tekovina moderne prosvijećenosti, dokazuje nam grčki prijevod Petoknjižja, Septuaginte (iz 3. st. pr. Kr.), u kojemu se umjesto riječi “prizivači duhova” često upotrebljava riječ “trbuhozborci”. Cijelim srednjim vijekom provlače se crkvene zabrane usmjerene protiv praznovjernih običaja pogana. Još su u 12. stoljeću papinske vlasti smatrale praznovjerje stvarnom opasnošću, koja se javlja kada čovjek nije dorastao duhovnom zahtjevu kršćanstva. Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.), pod vodstvom pape Ivana XXIII, kasnije pod vodstvom Pavla VI, iskazao je optimizam spram suvremene znanosti i tehnike jer “njihovo izoštreno poimanje pročišćava vjerski život od magijskog shvaćanja svijeta i od još prisutnih elemenata praznovjerja” (Kleines Konzilskompendium, Freiburg, 1966, str. 454).

Freud i okultno

“Okultnom se odazivaju mračne naklonosti”, napisao je Freud (Traum und Telepathie, Sabrana djela, XIII, 1922, str. 172), aludirajući riječju “mračno” na nesvjesno. Freudova formulacija bila je sve drugo osim teorijske spekulacije, jer je nastala na osnovi raznolika vlastitog iskustva. Usprkos sumnji i racionalizmu razvijenu do krajnjih granica, ni Freud nikada u potpunosti nije mogao izbjeći fascinaciju parapsihologijom i onime “okultnim”. Pokazivao je izričitu sklonost prema praznovjerju, a izgleda da ga je snažno, mračno nagnuće, zaobišavši svjesno htijenje, povezalo s “okultnim”. Ernest Jones, u poglavlju Okultizam svoje biografije o Freudu (Das Leben und Werk von Sigmund Freud, sv. I–III, Bern/Stuttgart, 1960. – 1962.; usp. i sv. III, str. 437-473), navodi za to neke primjere. Freud pokatkad nije oklijevao posegnuti za “magijskim” postupcima ne bi li odvratio nesreću koje se pribojavao: kada se njegova starija kći nakon teške operacije nalazila u životnoj opasnosti (1905.), razbio je malu mramornu Veneru iz svoje dragocjene zbirke – prema Ernestu Jonesu radilo se o postupku prinošenja žrtve kako bi se spasio djetetov život. Freud je zatim kao mladić nehotice slomio zaručnički prsten, poklon svoje zaručnice. Nakon toga ju je u pismu zamolio neka mu “časno i po savjesti kaže da li ga prethodnog utorka (prekjučer), između pola jedanaest i pola dvanaest, možda slučajno nije voljela” (Ibid., sv. III, str. 442). Slomljeni prsten shvatio je kao omen, predznak. Na temelju svog praznovjernog vjerovanja u brojeve bio je uvjeren da će umrijeti u 61. ili 62. godini. Kada se predviđanje nije ispunilo, napomenuo je u jednom pismu: “To pokazuje koliko malo povjerenja možemo imati u natprirodno” (Ibid., sv. III, str. 454). Zajedno s prijateljem Ferenczijem posjećivao je gatare i izvodio telepatske pokuse u kojima su sudjelovali njegova kći Anna i Sandor Ferenczi. (…)

Ovo nije mjesto na kojemu bismo izložili Freudove teorije i misli o parapsihologiji, već se radi o osobnom i ljudskom stavu prema okultnome, o sumnji koja je ustupila mjesto fascinaciji. Najprije je prevladavalo odbijanje: u jednom razgovoru Freud je pozvao Junga na podizanje bedema protiv “zlokobne bujice okultizma” (navod prema A. Jafeé: Geisterscheinungen und Vorzeichen. Eine psychologische Deutung. Olten, 1979., str. 155). No s vremenom je postao svjestan svoje fasciniranosti okultizmom, čemu su doprinijeli Ferenczi i Jung, pa se samo još pokatkad tužio “da su ga te stvari uvijek donekle zbunjivale” (E. Jones, str. 472). Srpnja 1921. pisao je parapsihologu H. Carringtonu: “Da se sad umjesto na kraju nalazim na početku znanstvene karijere, možda ne bih usprkos svim poteškoćama odabrao baš nijedno drugo područje rada”, to jest odabrao bi upravo “okultne fenomene” (E. Jones, ibid., str. 456). Kasnije je zaboravio na te riječi poričući da ih je ikada napisao (usp. E. Jones, sv. III). (…)

Jung i okultno

Stav C. G. Junga prema parapsihologiji, pa i prema praznovjerju bio je nedvosmislen, a njegova fasciniranost stalna i bez prekida. Za njega je vrijedilo geslo: “Naša slika svijeta odgovara stvarnosti samo onda ako u njoj svoje mjesto ima i ono nevjerojatno”, pri čemu je pod “nevjerojatnim” shvaćao ono što unutar statističkih istinitosti predstavlja neminovnu iznimku (C. G. Jung, Ein moderner Mythus von Dingen, die am Himmel gesehen werden, Sabrana djela, sv. 10, str. 429).

Već kao student Jung je pomno proučavao parapsihološku literaturu i priređivao spiritističke seanse sa svojom mladom sestričnom kao medijem. Analizu njezinih izjava u stanju transa objavio je u disertaciji pod naslovom O psihologiji i patologiji takozvanih okultnih fenomena (1902., Sabrana djela, sv. 1). Početkom dvadesetih godina s jednim medijem izveo je niz pokusa zajedno s poznatim parapsihologom grofom Albertom Schrenck-Notzingom i psihijatrom Eugenom Bleulerom. Ti pokusi odvijali su se u ciriškoj psihijatrijskoj klinici Burghölzli i Jung je iz vlastitog iskustva bio upoznat s materijalizacijama i psihokinetičkim fenomenima (usp. A. Jaffé, Parapsychologie, U: Aus C. G. Jungs letzten Jahren, Daimon, 1987.). Kada se medij nalazio u transu, zrakom su letjeli podmetači za pivske čaše premazani svjetlećom bojom i anđeli iz kartona. Kasnijih godina manje su ga zanimale spiritističke pojave, a više takozvani fenomeni sinkroniciteta. Pod sinkronicitetom je podrazumijevao princip objašnjenja koji se primjenjuje kod fenomena koji se ne mogu objasniti kauzalno. Tome pripadaju, recimo, proročanski snovi (budući događaji ne mogu kauzalno uzrokovati sadašnji san) i široko područje takozvanih “smislenih slučajeva”. Kod takvih slučajeva vanjski događaji nisu s unutrašnjim stanjem, s nekom mišlju ili osjećajem povezani kauzalno, nego putem smisla. Navedimo čest slučaj: pomislimo na nekog čovjeka i neposredno nakon toga od njega primimo pismo ili vijest. Kada su se takvi fenomeni pojavljivali u Jungovu životu, on se prema njima uvijek odnosio s udivljenjem, s vidljivom fascinacijom; štoviše, potakli su ga na njegovo najvažnije parapsihološko djelo (usp. Synchronizität als ein Prinzip akausaler Zusammenhänge, Sabrana djela, sv. 8, str. 475 i dalje). Astrologiju je shvaćao nadasve ozbiljno, a s drevnom kineskom proročanskom knjigom I Ching eksperimentirao je tijekom mnogih godina na nagovor prijatelja, sinologa Richarda Wilhelma. Godine 1950. napisao je predgovor engleskom izdanju te knjige. U osnovi Jungova stava prema I Chingu krila se istinska fasciniranost. Pa ipak ju je pokatkad odlagao. U veljači 1945. godine napisao je: “Nisam se njome (I Chingom) služio već više od dvije godine, osjećajući da čovjek mora naučiti hoditi u tmini ili isprobati (kao kod učenja plivanja) može li ga voda nositi” (C. G. Jung in Bild und Wort, Hg. A. Jaffé, ilustracija 18).

Goethe je praznovjerje nazvao “poezijom života”, a sukladan pozitivan stav možemo pronaći i u Junga. Boraveći u Istočnoj Africi kod plemena Elgonyi, promatrao je kako su njegovi pripadnici svakog mjeseca pozdravljali uzak srp mlađaka i svetkovali trenutak njegova izlaska: pružali su mu ususret ruke ovlažene pljuvačkom, čime su htjeli reći – nudim ti svoju dušu. Jung je preuzeo taj običaj – uvijek kada bi se na čistu nebu ukazao srp mlađaka, pozdravljao ga je poput pripadnika plemena Elgony. Za njega je to bila i igra i simbolička gesta, a ipak izraz štovanja veličine te moći koja nas okružuje na nepojmljiv način i jednako tako nepojmljivo u nama živi.

Visokorazvijena tehnika i okultno

Ne trebamo se čuditi što su i Freuda i Junga fascinirala “okultna” iskustva, kao i pitanja parapsihologije. Kao protagonisti dubinske psihologije nisu mogli a da se ne pozabave neobjašnjenim fenomenima koji su očito bili povezani s nesvjesnim. No u ovome članku ne bi trebalo biti riječi samo o fasciniranosti pojedinih znanstvenika parapsihologijom ili praznovjerjem, već i o činjenici da takva fasciniranost danas očito zahvaća velike mase ljudi. Uvijek se iznova ističe da praznovjerje u razdoblju tehnike predstavlja anakronizam. Pri točnijem promatranju ipak se ispostavlja da visokorazvijena tehnika na neočekivan način promiče praznovjerje: tehnika je, istina, čovjeku u ruke dala nezamislivu moć, istodobno mu prizvavši u sjećanje i opasnosti apokaliptičkih razmjera – uništenje okoliša, totalni rat uporabom nuklearnog ili kemijskog oružja, prenapučenost, genetsku manipulaciju i tako dalje. Na takvu mogućnost destrukcije duša reagira s više ili manje svjesnom uznemirenošću. Epoha tehnike potajice se preobrazila u razdoblje straha. A poznato je da razum u stanju emocionalnog straha ne može izdržati niti mu se može oduprijeti, već uzmiče prepuštajući čovjeka nadmoći iracionalnog mišljenja i djelovanja: čovjek počinje zapažati znakove ili predznake koji tobože “navješćuju” ono nadolazeće, proročanstva bi imala rasvijetliti sudbinu, simboličkim, a “magijskim” radnjama pokušava se odagnati ono nepredvidljivo ili odvratiti prijeteće zlo.

U kriznim situacijama našega vremena na površinu izranja primitivno mišljenje i ponašanje karakteristično za praznovjerje. Budući da razum i tehnika očito zakazuju, a ni crkve više ne pružaju dovoljnu zaštitu pred agresivnošću tehnike, čovjek traži utočište kod tajnih sila, očekujući od njih veću i djelotvorniju pomoć. Takav stav proizlazi iz instinktivna, kompenzacijskog otpora spram racionalnog mišljenja, na kojemu se temelji takozvani “napredak”. Mogli bismo, dakle, govoriti o regresiji na primitivne načine ponašanja i reagiranja. S psihologijskog gledišta to ne bi bilo ništa čudno jer je, kao što je formulirao Jung, “naša svekolika prošlost pohranjena u najdubljim slojevima naše racionalne svijesti” (C. G. Jung, Psihologija i alkemija, Naprijed, Zagreb 1984., str 37). I u takvoj situaciji lako može doći do odgovarajućeg abaissement du niveau mental, spuštanja duhovne razine.

Val okultizma

No za praznovjerje ipak ne možemo reći da je pojava koja u osobitoj mjeri karakterizira 20. stoljeće. Praznovjerja je bilo, kao što smo već spomenuli, još u najranijim razdobljima i u svim kulturama. Stoga bi s obzirom na našu temu bilo točnije odabrati drugi pojam. Jer ono što suvremenog čovjeka obuzima i fascinira, ono što se suprotstavlja racionalnom ili dogmatskom mišljenju daleko nadilazi ono što se u početku nazivalo praznovjerjem. Stoga se, u želji da se okarakterizira snažan pokret koji je zaokupio i opčinio velik broj ljudi, govori i o “valu okultizma”. Ponešto neodređeni pojmovi “okultizam” i “okultno” ne obuhvaćaju samo praznovjerje već podrazumijevaju i takozvane paranormalne fenomene poput micanja stola, spiritizma, pa sve do proročanskih snova, života nakon smrti, duhova, proricanja, magije, i tako dalje, pa ih se upotrebljava i kada je o tome riječ. Dodajmo tome da se pojmom “praznovjerje” često koristi u pejorativnom smislu: ono što postoji, ali se ne može racionalno objasniti, prebrzo se vrednuje kao praznovjerje. Međutim i kod parapsihologije se radi o prirodnim fenomenima koje prirodne znanosti nisu uspjele do danas objasniti. Stoga se misli da ih se svrstavanjem pod pojam “praznovjerja” može odbaciti, kao da je tom kvalifikacijom donesen o njima konačan sud.

S obzirom na temu o kojoj govorimo, potrebno je upozoriti da parapsihologija kao znanost ne pobuđuje fascinaciju, pa dakle ne može ni biti govora o djelovanju na mase. Parapsihološke metode za to su odviše trezvene ili prekomplicirane. Potajna, nesvjesna fascinacija u najboljem se slučaju može razabrati iz vrlo emotivnih polemika protiv tog područja istraživanja. Koliko se mnogo, to jest, koliko malo ljudi zanima za nebrojene statistike, recimo, J. B. Rhinesa i ostalih parapsihologa? Ili za mjerenja s encefalografom? Ili za sistematičan pristup paranormalnoj spoznaji? Tako i slično glase parapsihološke teme koje su na dnevnom redu usporedo s vrlo pomno provedenim istraživanjima pojedinačnih slučajeva i s vršenjem pokusa. Parapsihologija kao znanost ne izaziva fascinaciju i nema nikakve veze s praznovjerjem. Upravo suprotno, moglo bi je se smatrati prosvjetljujućim i djelotvornim oružjem protiv lakovjernosti i zastranjivanja koje nalazimo u okultizmu.

A pretjerivanja i zastranjivanja ustinu ima; naime, postoje slučajevi u kojima se od okultnih praksi očekuje povećanje osobne moći, pri kojima se istinska fasciniranost onim okultnim izokreće do neurotične ovisnosti, naposljetku i takvih kod kojih je presudna potreba za senzacijama. Navedimo primjer: nakon objavljivanja Jungove knjige o “letećim tanjurima” (usp. godišta Zeitschrift für Parapsychologie und Grenzgebiete der Psychologie od 1957. god.), u jednim američkim novinama objavljena je senzacionalna vijest da je C. G. Jung uvjeren u konkretno postojanje NLO-a. Taj dan telefon nije prestajao zvoniti u Jungovoj kući u Küsnachtu: javljali su se novinari i velike europske i druge novinske agencije htijući pobliže saznati o tome. A da nitko knjigu nije pročitao! (…)

U pojavu “vala okultnosti” valja ubrojiti i opsežnu literaturu posljednjih godina o smrti i o životu nakon smrti. Drugi simptom jest zapanjujući odjek koji je izazvala knjiga Egzorcist Williama Blattyja, bivšeg isusovačkog štićenika (kasnije snimljena i kao film) – u Americi je prodano više od 12 milijuna primjeraka. U to također spadaju milijunske naklade knjiga Ericha von Dänikena, koji je pokušavao dokazati postojanje i utjecaj izvanzemaljskih bića, kao i knjige Carlosa Castanede koje su vodile na listama bestselera (o tome kako je meksički indijanski šaman Don Juan uveo autora u magiju). (…)

Zaključno se postavlja pitanje kako čovjek doživljava neposrednu konfrontaciju s okultnim, pitanje koje se ne odnosi toliko na stručnjake paragnostike ili na medije, ni na eksperimentalnu situaciju, nego na anonimna pojedinca suočena s iskustvom natprirodnog ili nadiskustvenoga.

Jedno od istraživanja područjâ okultnoga (A. Jaffé, Geisterscheinungen und Vorzeichen. Eine psychologische Deutung, Olten, 1979.) pokazalo je da na primjer ljudi s darom prekognacije budućih događaja, bilo putem sna bilo putem naslućivanja ili posredovanjem “unutrašnjih lica”, pate zbog te sposobnosti kao pod teškim bremenom, i to osobito kada s određenom pravilnošću mogu predvidjeti nastojanja drugih ljudi. (…) I književnica Annete von Droste-Hülshoff (1797. – 1848.) spominjala je ljude s darom “drugog lica”, kojima je i sâma pripadala, kao “vrstu koja je izložena mukama”. Pa ipak ni u tim slučajevima ne možemo previdjeti fascinaciju onime “neprijatnim”, zloslutnim, koje životu dotičnih daje neobičnu dubinu.

Drukčije je opet kada prekognacija budućih događaja, vidovitost i slično, tvori jednokratno iskustvo; ono čovjeka obuzima svom snagom i ustinu duboko, tako da čak i prosvijećeni intelektualac ostaje pod dojmom i ne može se oduprijeti fascinaciji, makar naknadno bez obzira na to pripovijeda o “slučaju”. “Čovjek iz naroda” “okultna iskustva” poput proročanskih snova, telepatije i vidovitosti najčešće pripisuje djelovanju “viših sila”. Nastaje predosjećaj smislene povezanosti između osobnog života i neke nepoznate, nadosobne i natprirodne instance, pokatkad i uvjerenje da životom rukovodi nešto iznutra, nešto unutarnje. Takva smislena povezanost pretpostavlja se i kod proročanstava, astrologije, kao i kod pojava sinkroniciteta, te okultnim fenomenima daje karakter numinoznoga. I Sigmund Freud je, očito, osjećao isto: kada je skeptični Ernest Jones u jednom razgovoru primijetio da bi čovjek, vjeruje li u takve (okultne) stvari, naposljetku mogao vjerovati i u anđele, Freud je odgovorio: “Točno, štoviše, mogao bi vjerovati i u Boga.” Te riječi, izvještava Jones, nisu bile izrečene u šali; nešto tragajuće, istraživačko u Freudovu pogledu dalo je naslutiti da se iza svega krije “nešto ozbiljnije” (usp. E. Jones, Das Leben und Werk von Sigmund Freud, sv. III, str. 444).

Potraga za transcendentnim, za numinoznim

“Val okultizma” koji je zahvatio današnjeg čovjeka možemo shvatiti kao potragu za onim transcendentnim, kao potragu za numinoznim koje može poslužiti kao kompenzacija racionalno-tehničkog razmišljanja našega vremena. Kao da je fascinacija izazvana natprirodnim zauzela mjesto neispunjene religiozne čežnje. Pri tome se ne radi o vjeri, nego više o čovjekovu traganju za sigurnim mogućnostima pomoću kojih bi mogao transcendirati svijest i njezine granice i zakone, poteškoće i strahove. Ono što danas, kao i u sva vremena, ponajviše fascinira jest ono tajanstveno, ono nepoznato koje je od davnina mašti davalo krila, navodeći je na najveće duhovne napore i pustolovine. Tajanstveno i nepoznato je, kao neobjašnjivo i zagonetno, nerijetko okruženo atmosferom nečega stranoga i nelagode. Na jednak način djeluju i okultni fenomeni koji čovjeka konfrontiraju s nepoznatim, koji u mnogim slučajevima djeluju zastrašujuće i nelagodno. No to nimalo ne ublažava njihovo fascinantno djelovanje: gdje god se pojave, manifestira se njihova tamna privlačna snaga. Možda bi se moglo reći da fascinacija, ono što obuzima i opčinjuje – u našem slučaju ono neobjašnjivo – upravo počiva na sljedećoj proturječnosti: tamo gdje smo ranije nailazili na prividnu jednoznačnost i sigurnost, sada pronalazimo oslobađajuću širinu čuđenja i zabezeknutosti. (…)

S njemačkoga preveo Dubravko Torjanac

Ulomak poglavlja Fasciniranost praznovjerjem i parapsihologijom iz knjige Mistika i granice spoznaje (Mystik und Grenzen des Erkenntnis, Daimon, Zürich, 1988) Aniele Jaffé, koja će uskoro biti objavljena u prijevodu Dubravka Torjanca i izdanju Scarabeus-naklade (urednica Daniela Tkalec).

Oprema teksta redakcijska.

Ispričavamo se što je u prošlom broju Zareza pogrešno napisano ime Branke Paunović, prevoditeljice knjige Le livre des talismans et des amulettes/Knjiga talismana i amuleta (Editions Imago, Pariz, 2005) Claudea Lecouteuxa.