I kako ga razuditi
GDJE JE BLAGUŠA?
Blaguša, selo u Sesvetskome prigorju, svega je tridesetak kilometara udaljeno od Zagreba. Usađeno je u dolinu uz potok Blagušinu, podno jugoistočnih padina Medvednice. Zasigurno vrlo malo Zagrepčana zna za Blagušu koja bi dogodine trebala proslaviti 800. godišnjicu prvoga pisanog spomena!
To se, naime, danas neznatno naselje spominje u povijesnim poveljama još 1217. kao terra Cassina et Blagussa, a zatim i kao castrum Blagusa u posjedu zagrebačkoga biskupa.
Od spomenute utvrde preostao je toponim Gradišće sjeverno nad selom. Najnovija istraživanja i 3D lasersko skeniranje terena, koje su proveli arheolozi Muzeja Prigorja u Sesvetama (hvala Damiru Fofiću, kustosu Muzeja Prigorja na ustupljenim podacima), potvrdili su postojanje zemljane utvrde, obrambene kule i ostataka staroga sela podno te uzvisine.
Jugoistočna strana Medvednice krije (i otkriva) tisućljetne slojeve različitih kultura. U kasnoj antici na te se obronke vjerojatno sklanja domicilno stanovništvo u nemirnim vremenima pred dolaskom novih etničkih skupina.
Kulturološka stratigrafija ne očitava se lako, no dosadašnja istraživanja ukazuju na nekoliko izuzetnih arheoloških lokaliteta u blizini Blaguše: Kastrum Kuzelin – keltska, rimska i potom kasnoantička utvrda; nekoliko vila rustica u njegovoj okolici; a sa zapadne strane kašinske doline – kojom je prolazila antička i srednjovjekovna prometnica Via exercitualia preko (Vražjeg) Laza prema Zagorju i dalje prema Noriku – tu su još neistražena područja oko Vugrovca, Planine Gornje, Planine Donje, Tepčine Špice,Vražje Peči…
Potvrđeno je i postojanje (rano)srednjovjekovne plemenske župe Moravče i Glavnice koju su nastanjivali slobodnjaci – jobagiones, zasigurno zadržavajući i pretkršćanske zasade u vremenima – i prostorima za koja znamo da su (formalno) bili kršćanski.
Što je i u kojim supstancama u tim preslojavanjima o(p)stalo?
Što od toga izviruje iz obreda koji se ponavljaju do u danas? Kojim metodama možemo doprijeti do tih saznanja? Što nam ti ostaci poručuju danas?
Zapretena u recentne i naoko prepoznatljive običaje koji se svakoga Fašenka ponavljaju u Blaguši, proviruje arhaika koju se možda može (djelomično) iščitati.
U BLAGUŠU NA FAŠINEK!
Uska cesta skreće od Kašine prema Adamovcu, a zatim prema pošumljenim obroncima istočne Medvednice.
Puste livade i vrbici prošarani su krpicama još neotopljenoga snijega.
Cestu pretrčava crveni fazan baršunaste zelene glave. Pejzaž nadlijeću dva jastreba. U jarku čuči kokoš.
Lijevo na uzvisini na ulazu u selo postavljeno je raspelo okićeno vijencem ružičastoga plastičnog cvijeća, desno je mala zidana kapelica. Nju su podigli tek prije desetak godina.
Pred selom, obješen iznad mosta, dočekuje nas rukom pisani transparent “Dobro došli na blaguški fašinek!”
Preko mosta počinje zapravo selo. Potok mu je zaštita – voda odjeljuje, brani, posvećuje, pere, donosi i odnosi.
S ove strane svakoga potoka je ovostranost, s one, pak, onostranost.
Most je spoj, razdjelnica, kušnja, ljestve, položeno stablo života. Preko njega prelaze tijela i duše – ako smiju. Preko njega se ponekad može samo u jednome smjeru.
BUMO GA HITILI H POTEK!
U središtu sela je, naravno, vatrogasni dom, a sa svake strane ceste po jedna gostiona. Selo je tiho, gotovo ništa se ne miče. Čak i psi šute.
No iz dvorišta, poput tamnih sjena, počinju u grupicama izlaziti maskirani muški likovi.
Polako se skupljaju ljudi. Dolaze i svirači s bajsom, harmonikom i gitarom.
Ima i djece – malih maškara, ali u Blaguši se za Fašinek maskiraju većinom muškarci.
“Je, negda se ja nisem ufala iti glet Fašenka, otec me ni pustil, a pokle niti muž. Prije su bile larfe od papera. Pri nas v Blaguše navek su Fašenka nesli tu do potoka i onda su ga razdrapali, rastrgali i hitili v potek. I posipali su okoli po ljudem s perjem i slamom. To je jake stare tu pri nas – morti od prije sto let”, kazuje nam bistra i nasmiješena osamdesetdevetgodišnjakinja. Otkad je udovica, svake godine zdušno prati u povorci, zajedno s ostalim stanovnicima Blaguše Fašenka na njegovom putu do stratišta, niz potok do mosta – mitskoga mjesta susreta dvaju svjetova – ovog koji jest i onog koji također jest.
Oblikuje se povorka, neodoljivo nalik pogrebnoj i vijuga cestom nizvodno, uz potok. I mužikaši, premda sviraju veselo, nalikuju na svojevrsne pogrebnike.
Povorci se nenametljivo priključuje mala skupina maskiranih žena u starinskim opravama – njihove cvjetne suknje ljeskaju se na suncu. Svaka nosi drvenu batinu. “To je kljuka – ž njom se moremo braniti”, smije se ispod čipkane maske s prorezom za oči postarija žena širokih bokova. “Vište kakve gače imame”, zadiže suknju i podsuknju i pokazuje na tren bijela bedra. “Negda ženske nisu gače nosile, nije ih bile, pak je bile lakše!”
Ženska se skupina drži postrance i šuti, mirno i bez akcije prati glavna zbivanja koja provode muškarci. “Mi sme babe. Mi sme se složile i otpravile da ideme i mi na Fašinek.”
Neki muškarci su preobučeni u (nezgrapne) žene, neki zamaskirani strašnim i ružnim suvremenim (kupljenim) maskama.
Maskirani muškarci odvoze Fašenka s obješenim crvenim falusom na rasklimanim kolicima i prijete mu, viču na njega i zalijevaju sebe i njega gemištima. Fašinek je živ, klatari udovima i nevoljko se opire. (Ispod njega se nazire obredna lutka ispunjena slamom).
RAZUDITI MU UDOVE
Na mostu povorka staje. Zavlada tišina. Sudac koji prati osuđenika, dodjeljuje mu posljednji obrok: “Zadnja mu je želja da mu dame zelja. I komad bunceka.”
Započinje komešanje. Odjednom se uskovitla klupko – ne zna se tko koga hvata, baca, trga, kida, udovi se prepliću, perje leti, udovi se rauzuđuju, Fašenkova krpena glava u nekom se času zakotrlja i jedan je dječak šutne u potok, na granje vrbe iznad potoka doleti Fašenkova cokula, iz raskomadanoga trupla šiklja slama, muškarci je bacaju po ženama koje vire iz dvorišta, borba ne sustaje. Psi laju, djeca ciče. Trganje se nastavlja i živi se hvataju u žestoki koštac s onim(a) drugim(a), s onim onostranim koje valja razdrijeti na međi prije no što to nešto ne razdere nas…
Brza voda potoka odnosi rastrgane komade i komadiće, neki dio Fašenkova tijela zapne za granje i ostaje kao lagano zaljuljana slika.
Kad se boj stiša, netko se od maskiranih nenadano opet zalijeće na ostatke trupla i bijes se raspiruje, klupko se opet zameće…
Jedna žena viče: “Tonček, daj naj, pazi na se!” – očito Tonček, koji je ostao bez hlača i valja se u perju po asfaltu u dugim gaćama s ostalima u kovitlacu, ima namjeru skočiti u ledeni potok.
“Je, jedne lete su se si hitili v potek, ove lete morti nisu tak pijani!”, komentiraju iz gledališta uz cestu.
Sudac zaključuje, gledajući niz potok: “I da mu se seme zatre tam daleke, prek vu drugomu selu…”
Maskirani muškarci sad trgaju stare jastučnice s perjem i posipaju uokolo stojeću (žensku) publiku. “Naj tu pri nas, do bu to počistil, mi več imamo male dijete pri hiži!”, smije se mlada žena iz dvorišta i dobiva na to oblak perja u kosu.
Na tlu dvorišta, među perjem i slamom, uz staru metlu – razuđeni ud. A u potoku – testisi.
Društvo se razilazi, uz jedno dvorište još se drže na okupu muškarci i mužikaši, domaćin ih časti vinom.
Na večer je velika zabava u vatrogasnom domu. “Dojdeju prek z drugih sela, z Prepuštovca, z Glavnice. Oni z Glavnice i Moravča opasni su. I si se napijeju. Je, ideju i žejnske, ali ja nejdem. Negda su išli mačkaraši i v gosti. Je, i tam su se znali potuči, kusture su nosili ze sobom. Znale je biti i krvi. Jeden je zapiknul sekiru v gredu od hiže i onda je bile po njihovem. To su bili oni prek, z Glavnice, z Moravča i z Adamovca!”
ZAŠTO U POTOK?
Zašto u Blaguši komadaju pokladnu lutku i bacaju joj dijelove tijela po dvorištima, nabadaju na ograde i hitavaju v potek (dok je drugi, “pristojni” svijet najčešće spaljuje)?
Taj obred, upotpunjen perjem i slamom, arhetipskim rekvizitima, sačuvao se ovdje do danas, sve do u 21. stoljeće.
Tu nema turista, nema istraživača ni novinara. Ovdje selo obnaša obred samo za sebe. Štiti se obručem obreda.
“Do drugoga leta. Ali sake lete ima nas se manje… negda je sele živele za taj den.”
ZADNJA MU JE ŽELJA DA MU DAMO ZELJA
Na Fašinek se do danas zadržao i rašireni običaj spremanja i obilnog blagovanja obrednih jela – obredna gozba, koja se prekida u ponoć, na Pepelnicu, obrednim postom. I obrednom šutnjom (nakon fašničke buke): naime, na Pepelnicu su nekada kuće obilazile ženske maske – u bijelom, ponegdje s krpenom lutkom, bebom u naručju, ali – bijele su žene šutjele. Nijeme ophodnice, koje su se najezdom suvremenog doba izgubile. Povukle u onostrano?
“Morale su se pri hiže sesti, da bi kokoši bolje nesle!”
Fašnički jelovnik je obredno propisan. Negdje je to obavezna crna kokoš, negdje suha svinjska rebra, buncek, poznati kraflini, koji su mlađa varijacija starijih obrednih jela od jaja i sala / masla, a kuhano kiselo zelje i voda od zelja – rasol – imaju veliku magijsku moć.
“S tom juvom od kiseloga zelja – nama deci je babica na Fašinek oprala ruke i noge i vusnice – rekla je da nam onda nebu kača vlijezla v zube. Kad su mala djeca bila na polju i spavala u hladu, dok su odrasli radili na polju, prijetila je opasnost da zmija uđe djetetu u usta”, objašnjava nam napola u prigorskom dijalektu, napola književnim govorom, Branka Roginić, kašinska snaha, rođena u nedalekome Cerju.
“Je, i s tom vodom se zaliju vugli od hiže da nebu došla kača i sikakva druga nesnaga”, nadovezuje se jedna od maskiranih žena.
“Mi sad ideme dalje, još na jedne meste”, šapne mi jedna od baba. “Morame iti k župniku! Ideme mu čestitati Fašinek!” Zamahuje kljukom i predvodi svoju žensku skupinu preko mosta, nizvodno, prema izlazu iz Blaguše, put Kašine