Fatalne strategije politike zavođenja

Vrhunac ovogodišnjega Riječkog karnevala – omiljene fešte svih pravih i “simuliranih” gradskih otaca – te after-razdoblje između toga periodičnog polit-populističko-ugostiteljskog džumbusa i objave smrti Jeana Baudrillarda, jest vrijeme najave i izvedbe dviju multimedijalnih “predstava” u režiji riječkog MMC-a Palacha: Džada i Gradonačelnik. Obje povezuje nešto što odlikuje “duh terorizma” ili ironični performersko-akcionistički komentar “fatalne strategije” populističke ideologije, idiosinkrazije, hipokrizije prikazane u masovnim “zabavnim” spektaklima kojima se mobilizira “glasačko tijelo” financijskim sredstvima regrediranoga građanstva iliti puka. “Fatalnom” igrom slučaja i sudbine u tekst najave performansa Džada Krešo Kovačiček je na istaknuto mjesto stavio jedan citat iz Baudrillardova djela Fatalne strategije – danima uoči dana izvedbe najavljene Džade u Galeriji O.K. kada se u medijima pojavila vijest dana za obožavatelje J.B-ove: UMRO JE BAUDRILLARD! A u Novom listu su se u povodu filozofove smrti spominjala i njegova djela, pa tako i Fatalne strategije i esej Duh terorizma! “Viša sila” je zato, na neki način, pružila skrivenu “logističku potporu” tim MMC-ovim akcionističkim ad hoc-ujdurmama. A u slučaju Džade, u čijoj je pozadini “sigurno” Al Q..., pardon, AL JEZEERA, jasno se za stvar zauzeo sam Allah (akbar!). Glavom je platio baš Baudrillard, mislitelj simulacije i guru za tolike umjetnike – simulacioniste iz 80-ih i 90-ih.

Politička “umjetnost” zavođenja

U oba performansa ili happeninga – u slučaju “Gipsy Kinga” Čarlija kao “Gradonačelnika” – samozvanca – praćenog  Kočani orkestrom i cijelom rijekom rasplesanih i nabrijanih sljedbenika! – metoda SIMULACIJE preobraća se u metodu subverzije simulirane “stvarnosti” na temelju “prava” na građanski posluh ili neposluh. Tako da se i figura Terorista i figura Gradonačelnika utjelovljena u istoj “personality” osobnosti markantnog riječkog “direktora-performera” Damira Čargonje, svima znanog pod nadimkom Čarli, a kojega – osim plejade aktera iz RI PERFORMANCE SYNDICATE-a – prati na Korzu, u središtu grada, na znakovitu večer (oko ponoći) glavnog, završnog dana Karnevala – u smjeru zgrade Poglavarstva Grada Rijeke i više od dvije do tri stotine što namjerno a što spontano okupljenih “pristaša”: potencijalnih glasača na uvijek iznova – skorim Izborima. Time je Čarli kao uvijek kontraverzni “ali” i karizmatični “MMC d.o.o. – Poduzetnik u Kulturi” veoma zorno, spektakularno, pa, paradoksalno? – i duhovito pokazao da je I ON dorastao političkoj “umjetnosti” zavođenja pučanstva u svrhu pridobivanja “vox populi” (“la voce del popolo”). Sve je gotovo “u realnom vremenu” zabilježeno u obliku jedva režiranog i montiranog video dokumentarca Gradonačelnik – koji kao da se polako odvija “u jednom kadru”, pri čemu kao na ciganskom derneku na Đurđevdan ili na karnevalskom populističkom “tulumu na otvorenom” potmulo, ležerno, opojno raste intenzitet transa i “prijeteće” neobuzdane veselosti, poticane zvucima truba kao da smo u Kočanima ili pak u famoznoj Guchi (ibid. film Brede Beban!). Čarli, tako, “diskretno”, neeksplicirano “ozbiljnim riječima” a opet poprilično izravno – daje “znak” lokalnoj polit-eliti da raspolaže popriličnom energijom i sposobnošću mobiliziranja “kritične mase” iz redova riječke populacije, a i šire – prema potrebi! A to na plesače, pratnju, a ne manje i na publiku dok gleda “nevjerojatan” prizor, djeluje poput katarze, ne baš aristotelovske, ali da “palachovske”!

Mega-Teror državetine U.S.A.

Džada je koncipirana i izvedena u Galeriji O.K. kao multimedijalni performans koji na (barem) dvije razine izvedbe i percepcije ujedno simulira i persiflira, karnevalizira već odavno kodificirano i globalno medijsko posredovanje “terora” koji kako “Al Jazeera” tako i CIA, CNN, te sve televizije i internet prakticiraju na svijesti čovječanstva – već “uvježbanog”, naviknutog, putem stalnog drila, na TO o čemu je Baudrillard lucidno pisao “davnih” ranih 80-ih u Fatalnim strategijama. Gard Apsoluta, apsolutne dominacije i kontrole, oličen u službenom držanju državetine U.S.A., nužno uspostavlja “kontrareakciju” u svakome “normalnom” stanovniku planeta – automatski proizvedenog u Terorista i – istodobno – žrtvu tog Mega-Terora. Na zid iza “otetih” talaca “terorista” projicira se prvo bajna 3D animacija tropskih marina kroz koje (kao u “Žalu” ili pak u Huellebecqovoj Platformi) bludi naš začarani turistički pogled. Ispod toga svezani i folijom omotani otupjeli, stondirani ili pak izluđeni “oteti” turisti – suočeni s veoma vjerojatnom i skorom smrću – izvode svašta ili pak ništa – zureći u publiku poleglu poput azilanata u kakvom “Ježevu” po Galeriji OK. “Izbezumljeni” Kovačiček, primjerice, psuje opako najgadnijim psovkama “tehniku” da smjesta ugasi glazbu koja ga očito izbezumljuje do nepodnošljivosti. Nakon zavodljive, zanosne reklamne turističke 3D animacije na zidu se pojavljuje “TV-screen”, to jest ekran s općepoznatim znacima “Al Jazzere” na kojemu od “šefa” Čargonje (“Gradonačelnika” – Glavnog Terorista, povežemo li taj topos s onim Gipsy King-happeningom!) koji deklarativno izlaže fundamentalnu ideologiju, ciljeve i tako dalje cijele operacije (kao, recimo, “Živjela Nezavisna Bosna”, Alah je velik, nije bitno točno “što” je posrijedi već je bitan položaj i gard Terora, moći Izvršenja “volje božje”, Pravde, Istine, Osvete, Kazne, Naravoučenija, Univerzalnog Ćudoređa, Kategoričkog Imperativa i svih takvih reperkusija nad “otetima”, taocima Tour-Terora ) – do posljednjeg terorista i njihovih talaca – svaki ima svojih “5-15 min” da kaže što “hoće” ili što je u stanju reći/izvesti u formi talk-show performansa. Na kraju priče, Egzekutor Čarli upada u realni prostor sa sputanim taocima izvodeći “stvarni” brutalni čin “davljenja” tih nesretnika folijom, sve dok ne nastane strka i panika među njima i publikom, te se svi napokon refleksno nastoje iskobeljati i pobjeći od nastalog belaja (Džada!). Na plakatu – isprintanom, nehotice, dan uoči još medijski neobjavljene Baudrillardove Smrti – publici i medijima dan je sljedeći tekst, bez potpisa tekstopisca, anoniman: “Nekoliko otetih osoba (glupi turisti npr.) zatiču se u situaciji slanja posljednjih poruka za svoje bližnje ili nadležnima kako bi apelirali za svoje oslobođenje i ujedno služili kao PR za neimenovanu skupinu terorista i njihove ciljeve. Ipak, nada se pojavljuje: samo će jedna osoba biti pošteđena…” Već sasvim uobičajeni scenarij iz života, ali i neodredive realnosti VJEŽBI SIMULIRANJA TALAČKIH KRIZA. Plus sljedeći citat iz Baudrillardova djela Fatalne strategije: “Terorizam samo operira konceptom koji se negira u svojoj samoj realizaciji – onom neograničenom, neodređenom odgovornošću (svatko je odgovoran za sve u bilo kojem trenutku ).”