Intervju s Kathi Weeks napravljen u sklopu devete godišnje konferencije časopisa Historical Materialism
Spoznatom kanadskom feministkinjom Kathi Weeks razgovarale smo u sklopu devete godišnje konferencije časopisa Historical Materialism pod nazivom Weighs like a nightmare, održane u studenom 2012. godine na londonskom SOAS-u. Weeks je na završnoj plenarnoj sesiji održala predavanje “Feminist Politics, Social Reproduction, and Life after Work”.
Rodna distribucija kućanskog rada
Istraživanja pokazuju da mjere štednje najviše utječu na žensku populaciju. Budući da su žene mahom zaposlene u javnom sektoru, deindustrijalizacija, deregulacija, privatizacija, rezovi direktno se tiču njihovih moderno-stečenih modusa života u kojima su izborile konkretna materijalna prava. Koje su po Vama osnovne razlike utjecaja mjera štednje na muškarce i žene?
Kako bismo posljedice koje mjere štednje direktno i indirektno imaju na našu svakodnevicu učinili vidljivima, potrebna nam je rodna analiza. U različitim feminističkim istraživanjima od osamdesetih godina naovamo možemo pronaći dubinske i sustavne analize utjecaja politika strukturnih prilagodbi na živote žena diljem svijeta koje nameću MMF i Svjetska banka. Ipak, često se mnogim učincima mjera štednje gubi svaki trag u trenutku kada se teret krize prebacuje s “javne” sfere, odnosno s političkih i ekonomskih institucija, na “privatnu”, dakle obiteljsku sferu, pri čemu rodna distribucija kućanskog rada uvjetuje dodatno opterećenje žena. Uz to, kada se smanjuju nadnice i povećava nezaposlenost, žene su te koje moraju spajati kraj s krajem pa dolazi do porasta takozvanog neformalnog rada. Rodna distribucija kućanskog rada također uključuje i ono što neki nazivaju – “kin work”. Pod tom sintagmom podrazumijevam održavanje odnosa s primarnim društvenim mrežama, rodbinskim ili ne, gdje bližnjima, ponovno najčešće žene, pružaju materijalnu i emocionalnu pomoć.
Kad je riječ o metodologiji, pojmovnom instrumentariju i nekim eksplanatornim modelima za razumijevanje mjera štednji, možemo li ih analizirati iz materijalističko-feminističke perspektive?
Specifična feministička kritika mjera štednje uključivala bi rodnu analizu koje sam se dotaknula u prethodnom pitanju. Ipak, trebali bismo otići korak dalje i razmisliti kako nam povijest i analize feminističkih tradicija mogu pomoći u stvaranju novih perspektiva za promišljanje pitanja krize.
Na primjer, kako nam u raspravama može koristiti feministička kritika podjele na “javno” i “privatno”? Kako nam analiza rastuće stope prekarizacije ženskog rada i feminizacije uslužnih djelatnosti može pomoći ne samo kod analize bujanja prekarnih poslova i njihovog utjecaja na sve veći broj ljudi, već i u promišljanju i stvaranju različitih strategija otpora?
Feminizam i marksizam
Koje je Vaše mišljenje o poziciji feminizma unutar akademskog marksizma? Na koji se način suvremena marksistička teorija bavi “ženskim pitanjem”?
S jedne strane, odnos između feminizma i marksizma danas je mnogo produktivniji i zanimljiviji nego što je to bio sedamdesetih godina kada je bila aktualna metafora “nesretnog braka” – neki su predlagali i razvod kao najbolju soluciju rješavanja nagomilanih problema.
Od toga vremena feministkinje su na izrazito kreativne načine koristile marksističke koncepte u političkim i ekonomskim analizama rodne distribucije rada. Naznačila bih dva razloga radi kojih je feminizam postao vidljivijim unutar marksističkih krugova, jedan je praktični, a drugi teorijski.
Prvi razlog je utjecaj feminizma na alterglobalizacijske pokrete i Occupy pokret, odnosno na njihovo direktnodemokratsko djelovanje i nehijerarhijske modele organiziranja. S druge strane, smatram da je globalni kapitalizam utjecao na veću vidljivost feminizma unutar marksističke teorije – pod tim mislim na teme poput: sve veće svjesnosti važnosti neproduktivnog i neplaćenog rada u kojem veći dio radne snage čine žene, teme o porastu broja zaposlenih u uslužnom sektoru u postindustrijskim ekonomijama, nestajanje tradicionalnog koncepta stabilnog zaposlenja koji je pripadao muškarcima kao “glavama kuće” i teme o širenju prekarnih oblika rada, koji su u prošlosti u većoj mjeri pripadali ženama. Smatram da su feminističke analize različitih oblika “ženskog rada” unutar fordizma danas važne za sve veći broj radnika u uvjetima globalizacije i postindustrijskog postfordizma.
Ipak, i dalje možemo naići na marksističke radove u kojima se isključivo nadnički rad smatra radom, a revolucionarni subjekti su još uvijek isključivo proleteri koji rade u industrijskoj proizvodnji.
Kao primjer, spomenula bih da se tijekom rasprave na konferenciji Historical Materialism činom razdvajanja feminističkih i marksističkih panela potvrdilo da se marksizam mora konstantno nanovo preispitivati i nadograđivati ukoliko želi nastaviti doprinositi razvoju antikapitalističkih teorija i praksi koje bi odgovarale na današnje izazove te da mora uključivati i marksističko-feminističke teorije i prakse, što može predstavljati problem ortodoksnim marksistima među nama.
Zašto je problematika ne-rada i ne-obitelji važna za heterodoksnu političku ekonomiju u kontekstu trenutačne krize?
U trenutku u kojem modeli klasičnog sistema nadničkog rada i institucija obitelji više ne funkcioniraju, vrijeme je za njihovu iscrpnu kritiku te promišljanje mogućih alternativa.
Država pokušava legitimirati svoj odgovor na krizu afirmirajući koncept tobožnje moralnosti štednje – trebali bismo željeti, sanjati i brinuti manje, a više raditi i žrtvovati se. Ta je teza ključna unutar diskursa o radnoj etici i obiteljskim vrijednostima. Neke od relevantnih kritika današnjeg stanja možemo pronaći upravo u feminističkoj literaturi koja analizira suvremene strukture i ideologiju obitelji. Ono što je zasigurno teže od same kritike jest kreativno i maštovito promišljati ne-rad i ne-obitelj, s obzirom da smo još uvijek vezani upravo uz te spomenute instutucije i teško nam je zamisliti što bismo uistinu bili ako ne bismo bili radnici. O ne-radu i ne-obitelji trebamo promišljati kao o novim prilikama koje bi mogle bitno utjecati na bogatstvo novih oblika i potreba za užitkom, njegovanjem naših aktivnosti, emocija, strasti i želja koje nas oslobađaju zastarjelih institucija – poput obitelji i rada – čije nam tradicionalne i nevažeće vrijednosti, napose uslijed mjera štednje, spomenute užitke više ne mogu pružiti.
Slažete li se sa zahtjevom za univerzalnim temeljnim dohotkom? Biste li taj zahtjev mogli usporediti s kampanjom “nadnice za kućanski rad“?
Iako snaga nekog političkog zahtjeva uvelike ovisi o lokalnim uvjetima, oni koje smatram najzanimljivijima zasigurno sadrže utopijsku dimenziju – s jedne strane mogu dovesti do pozitivnih reformi, ali im je svrha i da otvore nove horizonte unutar kojih promišljamo moguće alternative.
Kritika nadničkog sistema
Mislim da iz feminističkih zahtjeva o nadnicama za kućanski rad iz sedamdesetih godina možemo mnogo naučiti – kolektivni politički zahtjevi nas često školuju pa nas je tako ovaj educirao kako prepoznati “kućanski rad” kao privatizirani rad koji uključuje mnogo više od same reprodukcije radne snage na dnevnoj i generacijskoj bazi – to je također i oblik socioekonomske produktivnosti, oblik društveno potrebnog rada bez kojeg ekonomija nadničkog rada ne bi mogla funkcionirati. Da bi sam slogan “nadnice za kućanski rad” imao smisla, moramo stvoriti vezu između kućanstva i sustava nadnica, institucija obitelji i rada. Po mom mišljenju, zahtjev je bolje funkcionirao kao analitička perspektiva i politička provokacija koja je u određenom vremenskom periodu poticala javne rasprave i feminističko organiziranje, nego kao stvarna reforma s obzirom da postoji mogućnost da bi jednom kada postane usvojen, zapravo perpetuirao a ne dokinuo rodnu distribuciju kućanskog reproduktivnog rada.
Smatram da zahtjev za univerzalnim temeljnim dohotkom u ovom trenutku ima ogroman potencijal kao kritika nadničkog sistema i poticaj za promjenu i djelovanje, ali također i kao konkretna reforma s potencijalom da u nekoj mjeri smanji ovisnost o nadničkom radu. Također, zahtjev bi mogao povećati vidljivost različitih oblika neformalnog rada. Dakako, zahtjev za UTD-om uključuje i neke rizike. Na primjer, postoji mogućnost da će u nekoj zemlji on biti toliko nizak da će samo minimalno doprinijeti kvaliteti života uz prekarni rad, a neće, primjerice, omogućiti podnošenje otkaza i/ili traženje boljeg radnog mjesta. Druga opasnost je vidljiva u tomu da ukoliko se UTD uvede samo u nekim zemljama, ono bi moglo povećati isključujuće prakse i antiimigrantske sentimente. Konačno, UTD ne jamči promjenu rodne distribucije kućanskog rada. Unatoč ovim potencijalnim problemima, smatram da važnost “nadnica za kućanski rad”, a pogotovo kad je riječ o zahtjevu za UTD-om, ne ovisi samo o uspjehu provedenih reformi, već da ovi zahtjevi imaju širi učinak na organizacijske forme, kolektivnu moć, da utječu na javno mnijenje te stvaraju prostore i mogućnosti za neke buduće zahtjeve.