Đurđa Knežević otvoreno napada suvremeni akademski feminizam, koji je izgubio svaku vezu sa svojom ženskom bazom i koji, zaokupljen teorijom, zaboravlja praksu.
Relativno česta pojava da novinari (poglavito kritičari i kolumnisti) ukoričuju zbirke svojih tekstova u mnogim je slučajevima sama sebi svrhom – knjiga je ipak više fancy od novina, donosi dodatni honorar za tekstove koji su već jednom (valjda) naplaćeni, a i godi egu autora ili autorice. Pritom se uglavnom zanemaruje neizbježan problem dekontekstualizacije (ili barem rekontekstualizacije) tekstova koji su nastali unutar jednog vremenskog i medijskog okvira, koji je u novom vremenu i novom mediju knjige najčešće nemoguće ponoviti, premda ga se može (iako se to rijetko uistinu i čini) re-kreirati. Stoga bismo mogli postaviti i pitanje što nam uopće treba još jedna takva knjiga – konkretno, Feminizam i kako ga steći Đurđe Knežević. Pitanje je posve legitimno – koga zanima kolumnistički opus te autorice, može ga redovito pratiti u nekolicini domaćih što dnevnih novina, što časopisa; koga zanima vladanje Đurđe Knežević većim pisačkim formama, može čitati njene romane. Ukratko, moglo bi se naprečac zaključiti kako je ovdje riječ o knjizi koja ne treba ama baš nikome – pa čak ni samoj autorici.
(Raz)otkrivanje patrijarhata Ako, međutim, Feminizam i kako ga steći i jest svojevrstan kompendij (da ne kažemo hrestomatija) tekstova Đurđe Knežević, zamke postavljene dekontekstualizacijom višestruko su kompenzirane upravo u ovom formatu pokazanom sustavnošću njene feminističke i – još bitnije – aktivističke misli. Bilo bi, doduše, u najmanju ruku korektno da su uz pojedine tekstove, osim godine objavljivanja pojedinačnih naslova, navedeni i mediji u kojima su oni izvorno objavljeni – to, u krajnjoj liniji, ne samo da ne bi “ugrozilo” cjelovitost ove knjige nego bi, naprotiv, samo potcrtalo iznenađujuće pozitivne učinke njihovog naknadnog objedinjavanja.
Spomenuta sustavnost očituje se prije svega u dosljednom (i lucidnom) analiziranju, pa čak i dekonstruiranju uistinu raznovrsnih elemenata suvremenog hrvatskog (pa i globalnog) društva, pri čemu autorica (raz)otkriva elemente patrijarhata/heteronormativnosti čak i ondje gdje ih uistinu ne bismo očekivali (primjerice, na popisu najspješnijih poslovnih žena). Na istoj liniji, ali s druge strane, Knežević pronalazi feminističke elemente i u odlukama institucija koje se ne doživljavava feminističkima – poput, recimo, Ustavnoga suda.
Odbijanje pristojnosti Autorica pritom odbija biti pristojna. Dapače, otvoreno napada suvremeni akademski feminizam, koji je izgubio svaku vezu sa svojom ženskom bazom i koji, zaokupljen teorijom, zaboravlja praksu. Đurđa Knežević jest vrlo temeljito teorijski potkovana i to svom čitatelju/ici s vremena na vrijeme daje do znanje – ne da bi se pravila važna, nego prije kako bi se legitimirala (i) pred suprotstavljenim (?) taborom institucional(izira)nog feminizma. No, znakovit je pritom izbor njenih idol(kinj)a – prije svega Simone de Beauvoir, koja je ne samo ishodištem suvremenog feminizma, nego i simbol radikalizma koji je je feminizam 21. stoljeća, čini se, preolako zaboravio. Slijedeći prijelomnu tezu te autorice da se ženom ne rađa, nego postaje, Đurđa Knežević kao da zagovara tezu i da se feministkinjom ne rađa nego postaje – uz njen vlastiti, jednako bitan dodatak – da feministkinjom (kao i ženom) treba znati, htjeti i moći ostati.
U tom smislu valja shvatiti i naslov njene knjige, i ponovno s odmakom ili barem dodatkom – nije pitanje samo kako feminizam steći, nego kako ga i zadržati. A, prema Đurđi Knežević, to se može samo stalnim aktivističkim angažmanom – jer, za svaku se slobodu, pa i feminističku treba sustavno boriti. Pa makar i “samo” novinarskim perom.