Zbirka priča koja donosi osvježenje i funkcionira kao znak razlike u domaćem književnom polju zasićenom "stvarnosnim" poetikama
Asja Bakić, Mars, Sandorf, 2015.
Znanstvena fantastika, ona dobra, oduvijek je uvažavala stvarnost, tj. svijet i vrijeme u kojemu nastaje i probleme i izazove koje pred čovjeka, pojedinca ili čovječanstvo, stavljaju nove tehnologije i ideološko-politička previranja, te je sadašnji civilizacijski trenutak nastojala dovesti do krajnjih konzekvenci, u konačnici često nimalo utopističkih. Moglo bi se reći da svaki pravi SF čitatelj na neki način, manje ili više očito, upozorava, opominje, odnosno, kako je rekao Ray Bradbury, znanstvena fantastika budućnost uglavnom ne nastoji predvidjeti, nego spriječiti.
Dakle, znanstvena fantastika nije uvijek eskapizam ili avanturistički treš, već upravo suprotno – zbog svoje tematske preokupacije bližom budućnošću izrazito je podatna za analizu i kritiku zatečenog stanja, što su mnogo puta primijetili i iskoristili pisci tzv. ozbiljne književnosti, poigravajući se sa zakonitostima pa i klišejima žanra. Neki od najpogodnijih podžanrova SF-a za takve postupke svakako su hard sci-fi, antiutopija, alternativna povijest, cyberpunk, biopunk, transhumanizam.
Bakić kakvu znamo
S ovim se žanrovima u svojoj prvoj proznoj knjizi vješto poigrala književnica i feministkinja Asja Bakić (Tuzla, 1982.). Kada vam u ruke dođe knjiga priča naslova Mars, s ovitkom u crvenoj marsovskoj boji, a s njezinim potpisom, tada doista ne znate što možete očekivati, osim da će biti riječ o nesvakidašnjoj prozi. Prvo čitanje to i potvrđuje.
No, unatoč naslovu, proze Asje Bakić nisu "čisti" SF: u nizu priča autorica se poigrava raznim oblicima žanra ne bi li problematiku kojom se zaokuplja izoštrila do grubih crta, a da pritom ne izgubi na estetskom nivou. Zbirka sadrži deset priča, promišljeno raspoređenih i ujednačenih u opsegu (10-20 stranica svaka). Tematski, one su zaokupljene poglavito feminističkom i LBTQ problematikom, rodnim ideologijama i patrijarhatom, te manje uočljivo, ali ipak značajno, kolonijalizmom i kapitalizmom. I dakako, umjetnošću, književnošću, pisanjem.
Kako i priliči proznom prvijencu, zbirku otvara autopoetička priča Izlet na Durmitor u kojoj je dakako riječ o smrti autorice; no da ne bi sve završilo (tj. započelo) s abecedom (post)strukturalizma, Bakić svoju protagonisticu odvodi u vrlo neobičan zagrobni život. Ondje započinje s pisanjem, premišlja o temama, porivima za pisanjem, smislom književnosti. Tako saznajemo da za nju književnost ipak ima određenu moć, da pisanje dijeli na ono "koje skuplja prašinu protiv pisanja koje vraća iz mrtvih", da u prozi preferira konvencionalno pripovijedanje s likovima, dijalozima i razvojem radnje te da će ipak pisati o sebi (iako shvaća da je to pomodno), ali ne sladunjavo: "Pisala sam onako kako sam mislila, a mislila sam eksplozivno."
Već ta uvodna priča najavljuje Asju kakvu znamo iz eseja, polemika i s društvenih mreža: provokativna je, (auto)ironična, duhovita, polemična i beskompromisna. Riskirajući s još jednim malim spoilerom, recimo i to da završava usporedbom pisaca sa zombijima – kako i zašto – pročitajte. Izlet na Durmitor bajkoviti je autoričin manifest i kao takav logično se pozicionirao na početak knjige.
Kroz optiku pobunjenih
Zapravo, na tragu znanstvene fantastike tek je pet priča, od kojih svaka komunicira s ponekim subžanrom, ali s tematikom snažno usredištenom u trenutne, goruće feminističke i političke probleme vremena i prostora u kojima živimo. Abby je transhumanistička priča o androidnoj ženskoj osobi čije pamćenje traje jedva pet minuta, kako bi to njezinom muškom partneru odgovaralo. Poput mehaničke igračke ili računala, ona se neprekidno resetira, ispranog je mozga i programirana, bez pamćenja i sebstva, seksualna igračka zatočena u stanu: "Činilo se da po njemu nikada neću biti zdrava. Nikada neću moći raditi ili izaći van." Na tragu te priče i po(r)uke koju ona nosi je autoričina razorna kritika SF-trilera Ex Machina (Alex Garland, 2015.) objavljena na feminističkom portalu Muf ("Muška fantazija, artificijelna žena", muf.com.hr, 2. 7. 2015.). U filmu je riječ o gotovo identičnoj situaciji: muškarac stvara, drži u zatočeništvu i seksualno iskorištava umjetnu, programiranu ženu-robota (odnosno više njih) koja je "klupko muških predrasuda o tome što i kako žene misle". Očito je da su proze Asje Bakić usko vezane uz njezin feministički angažman te bi ih bilo izrazito zanimljivo čitati paralelno s esejima i kritikama, jednom kad budu ukoričeni. U ovom slučaju, ona kroz priču nudi ženski, feministički pogled, pa i rješenje, na situaciju kakvu smo u filmu vidjeli iz perspektive glavnih muških likova (dakako, uz napomenu da je riječ o obradi slične teme; za razliku od kritike, priča nije nastala kao odgovor na film, već mu prethodi). Slično tome, kao link u fusnotu priče Izlet na Durmitor mogao bi se staviti esej Smrt dopadljivosti!, autoričin književni manifest objavljen na blogu U carstvu melanholije (21. 8. 2015.)
Asja 5.0 varira sličnu tematiku, ali kroz optiku biopunka, što će reći: muškarac zvani Kreanga u svojemu dvorcu u postapokaliptičnom svijetu uništenom ratom i siromaštvom klonirao je junakinju priče, također kao seksualnu robinju. U sjećanje na život s Kreangom Asja 5.0 izravno i nedvosmisleno (a jedino tako je moguće i prihvatljivo) upisuje kritiku patrijarhata: "Već sam tada znala da u njegovoj želji nema mjesta za novitete: Kreanga voli ono što je volio njegov otac, ono što su voljeli njegov djed i pradjed, ja sam tu samo da te afinitete potvrdim, da učvrstim njegov fetiš." Završetak, koji je ujedno i pohvala masturbaciji, tj. seksualnom zadovoljstvu bez muškarca, svakako bi mogao dignuti živac (ako ništa drugo) malograđanskim čistuncima, ako bi im kojim slučajem ta knjiga došla u ruke (u što se ne bismo kladili).
Gost je neobičan postapokaliptični, distopijski fantasy koji se u konačnici čita kao metapoetička pohvala umjetnosti, kreativnosti i stvaralaštvu, odnosno izoliranom usamljeničkom životu koji su si umjetnici sami odabrali (kao i protagonistkinja priče), a za koji nisu sigurni, kako je rekla u uvodnoj priči, "je li raj ili pakao".
Umjetnička nadgradnja životnih stavova
Na tragu joj je i završna priča zbirke Donji svijet, koja kroz temu kolonizacije Crvenog planeta progovara o književnoj hiperprodukciji, (auto)cenzuri, konfliktu umjetnika sa svijetom i vremenom u kojemu žive. To je ironična, blago humorna priča o Marsu kao deponiji za beletristiku i pisce izgnane sa Zemlje, o crnom tržištu i dilanju knjiga i dobrovoljnom pristanku pisaca na život na pustinjskom planetu. Iz te priče zasigurno potječe i naslov knjige, mada se ovaj svakako poigrava i s imenom boga rata, odnosno muškog boga Marsa – mita koji se iz priče u priču dovedi u pitanje, s obzirom na borbenost te intelektualnu, moralnu i emocionalnu zrelost, često i nadmoć ženskih protagonistica.
Najbolja priča u zbirci svakako je Put na zapad. Riječ je o distopijskoj priči zasnovanoj na postupku izokretanja, izmjeni perspektive (nećemo otkriti kakvoj), zapravo prilično jednostavnoj dosjetki, ali, s obzirom na tematiku, izrazito potresnog i uznemirujućeg efekta. Sugerira nam se da bi priča tako trebala djelovati i bez izokretanja perspektive, ali smo uljuljkani u svoju prividnu sigurnost života u Europi, na Zapadu (mi konkretno na istoku Zapada), možda zaboravili stvari koje ne bismo smjeli zaboraviti. Njoj uz bok su, po kvaliteti, svakako priče Zakopano blago i Strasti: prva je priča iz djetinjstva, o početku rata i otkrivanju seksualnosti, dok druga progovara (kao i Mesožder) o lezbijskoj ljubavi i, dakako, još ponečemu. Gotovo nijedna zapravo nije tematski strogo usmjerena i ogoljena od manjih tematsko-motivskih rukavaca, često samo skiciranih, ali dovoljnih da bi se te priče, kao provodnim nitima, povezale u jednu zaokruženu, veću cjelinu.
Radi se o temama i problemima s kojima je Asja Bakić zaokupljena u polemikama, kritikama i esejima, od kojih se proze u Marsu razlikuju tek u obradi građe: Mars je jedan novi vid onoga o čemu ona govori i piše, pogled iz novog, literarnog kuta (kroz književne 3D naočale, mogli bismo reći). Te su priče literarno oživotvorenje autoričinih feminističkih i političkih stavova, njihova umjetnička nadgradnja, a trenutak njihova objavljivanja zapravo je više nego dobro pogođen. Naime, knjiga je izašla nedugo nakon velike polemike na domaćoj feminističkoj sceni (ako se o sceni može govoriti), kroz koju su se Asja Bakić i autorice s Mufa probijale više izravnim nokautima negoli bodovanjem.
Uočljivo je da između Asje-feministkinje i Asje-spisateljice stoji znak jednakosti: njezina poetika je koherentna i sebi dosljedna, gradi se na čvrstim književnim i svjetonazorskim temeljima, što se sada lako može i provjeriti Marsom. Ona definitivno ne piše da bi se svidjela nekome, čak ni feministkinjama. Doduše, teško da ovom knjigom autorica može zatalasati domaću književnu močvaru i uznemiriti duhove onako kako to postiže feminističkim angažmanom koji se nerijetko s društvenih mreža i blogova prelije u medije – novine, portale, televizije – ali tako to kod nas ide. Književnost, unatoč svoj našoj idealizaciji, ima manju moć, pa i vidljivost od polujavnog statusa na Facebooku (ali je, dakako, trajnija, i u toj trajnosti je njezina moć).
No to svakako ne ide na račun kvalitete Marsa. Od domaćih knjiga priča i novela koje smo u posljednje vrijeme pročitali, Mars svakako ulazi u sam vrh. Radi se o pravom proznom osvježenju, zbirci koja u domaćem književnom polju zasićenom "stvarnosnim" poetikama funkcionira kao znak razlike, što će reći: svakako smo na gubitku ako je ne (pro)čitamo.