Fenomen fanfikcije

Danas već mnogo ljudi izvan neobičnog svijeta kruga obožavatelja zna da postoji nešto zvano fanfikcija – da postoje velike količine od-čitatelja-stvorenih priča koje lebde naokolo po internetu a zasnivaju se na likovima iz tv-serija, filmova i književnosti. Fanfikcija je među nama već dugo vremena, ali je privukla veliku medijsku pozornost tek u posljednjih tri ili četiri godine. Nekoliko važnih novina, uključujući i The Washington Post, Chicago Tribune i The Wall Street Journal posvetilo je članke toj pojavi – iako se čini da nitko nije siguran treba li je tretirati kao književni žanr ili neobično zabavan hobi.

Čini se da se stigma fanfikcije smanjuje: neki pisci-fanovi dokopali su se unosnih ugovora, bilo za izvorna djela ili za knjige zasnovane na starijim književnim klasicima koji nisu zaštićeni autorskim pravima. Barem je jedan poznati mainstream autor “iskoračio” kao pisac-fan: Meg Cabot (Princezini dnevnici) otkrila je da je kao studentica na koledžu pisala priče temeljene na fantasy romanima Anne McCaffrey. Ipak, fan fikcija i dalje ostaje kopile u književnoj obitelji, a samo njezino pravo da postoji još se osporava na nekim područjima.

U proteklih šest godina, i čitala sam i pisala priče smještene u svemir serije Xena: princeza ratnica a čitala sam i fikciju koju su stvorili i ostali krugovi obožavatelja. To je utjecalo na moju reakciju na to kada ljudi odbacuju fanfikciju kao jednaku škrabotini u bloku za bojenje, kao što je učinila književnica fantasyja Robin Hobb u oštroj kritici fanfikcije, postavljenoj na njezinu internetsku stranicu 2005. godine.

Optužnica Hobbove donosi standardne optužbe protiv fanfikcije, od toga da je riječ o intelektualnoj krađi ili intelektualnoj lijenosti. Rugajući se ideji o fanfikciji kao dobrom treningu za pisce, Hobbova je zapisala: “Fanfikcija omogućava piscu da se pretvara da stvara priču dok se koristi nečijim tuđim svijetom, likovima i zapletom... Prvi korak u postajanju piscem jest imati vlastitu ideju, a ne uzeti nečiju tuđu ideju, ostaviti svoj trag na njoj i tvrditi da je vaša.”

Ima zaista priča fanova koje čine malo više od “fiksiranja” određene scene prema ukusu obožavatelja. A ipak je pretjerana sveobuhvatna generalizacija Hobbove pogrešna. Pisci-fanovi mogu posuđivati tuđe likove – iako često dodaju nove sekundarne, sporedne likove, ili detalje liku koji ima samo sporednu ulogu u “kanonu” – no, oni zasigurno stvaraju vlastite zaplete.

A jesu li klasici originalni?

Uzmimo Solo for the Living autorice Tanyje Golubchik (dvadesetsedmogodišnje australske molekularne biologinje koja se potpisuje kao “Tango”), work-in-progress koji je trenutačno hit u zajednici fanova Fantoma iz opere. Kao nastavak filma iz 2004. godine duljine romana koji se događa u doba francusko-pruskog rata, Solo donosi originalnu i sofisticiranu priču koja razrađuje filmske likove u sasvim novom smjeru te živo opisano i pomno istraženo okruženje koje se može mjeriti sa svakim objavljenim djelom povijesne fikcije. (Potpuno iskreno: ja sam “beta čitač” romana, što je izraz za urednika u zajednici fanova.)

Dalje osporavajući optužbu za ropsko kopiranje, mogu istaknuti da su mnoge priče fanova smještene u izmijenjene svemire. U seriji Living with Danger Ann Walsh, zasnovanoj na liku Harryju Potteru, dječaka čarobnjaka ne odgajaju bezosjećajni, uskogrudni rođaci mutnjaci nego daleko prijateljskija obitelj posvojitelja. Supkultura Xene predvodila je “nad”-žanr u kojemu se heroine serije ponovno rađaju pod drukčijim imenima kao policajke, strani radnici dobrotvornih organizacija ili neke druge osobe modernih vremena.

Kako su istaknuli mnogi branitelji fanfikcije, velik dio književnih klasika ne bi prošao test originalnosti kakav Hobbova želi nametnuti. Goetheov Faust prepričava srednjovjekovnu legendu koju je već bio adaptirao Christopher Marlowe. U nedavnoj priči Newsdaya o fanfikciji producent serije Battlestar Galactica (nekada pisac Star Trek fanfikcije) Ron Moore dopustio je da se “Sakespeareu ne bi svidjele mnoge inkarnacije Romea i Julije” – što je ironičan komentar ako znamo da je i sama drama Romeo i Julija adaptacija starije priče.

Sve veća dobrodošlica

Uglednoj suvremenoj književnosti ne manjka djela izvedenih iz drugih djela: što su Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda ili Gertruda i Klaudije Johna Updikea nego fanfikcije Hamleta? Pamelu Morgan, knjižničarku iz Idahoa čiju je trodijelnu seriju utemeljenu na romanu Ponos i predrasude kupila tvrtka Simon & Schuster nakon debija na internetskoj stranici fanfikcije, često citiraju kao autoricu fanfikcije koja prelazi u “pravo” izdavaštvo. A ipak nitko nije prilijepio naziv fanfikcije na Rebecca’s Tale Sally Beauman, revizionističku obradu Rebecce Daphne du Maurier, kada ga je objavio veliki nakladnik 2001. godine. Zabrinutost koju tvrdi protivnici fanfikcije izražavaju u vezi s prisvajanjem njihovih likova razumljiva je. No, ideja Hobbove da čitatelji mogu pobrkati fanfikciju nastalu na osnovi njezinih djela s njezinim vlastitim djelima graniči s paranojom, a neki argumenti imaju vrlo malo smisla. Tako Hobbova izuzima iz svoje pokude profesionalno napisane romane Zvjezdanih staza koje je licencirao vlasnik autorskih prava – iako dozvola dolazi od korporacije, a ne tvoraca likova. (Djela s licencijama korporacija osakaćena su sadržajnim ograničenjima koja prednost daju bezličnosti.) Žestoki protivnik fanfikcije, pisac Lee Goldberg, koji piše blog na leegoldberg.com, autor je nekoliko autoriziranih romana nastalih na temelju televizijskih serija Monk i Diagnosis Murder – što je proturječje koje on brani na temelju toga što to čini samo za novac.

Unatoč takvom shvaćanju, fanfikcija je ovdje da ostane. Pravni status njezinih djela može biti pomalo neizvjestan, ali pisce fanfikcije uglavnom ostavljaju na miru. Odluka J. K. Rowling da s dobrodošlicom dočeka fanfikciju o Harryju Potteru nedvojbeno je pomogla potaknuti legitimitet žanra, a nedavno su čak i neki pisci protivnici fanfikcije ublažili svoje stajalište. McCaffrey, koji je nekada prijetio pravnim djelovanjem protiv stranica s fanfikcijom, sada im dopušta iste uvjete kao i Rowlingova. Ne smiju biti komercijalne i pornografske.

Podizanje standarda

Dakle, je li rast na internetu zasnovane fanfikcije kulturni razvoj koji treba svim srcem pozdraviti? Ne sasvim. Dobra vijest o internetu jest to što u svijetu “bez vratara” svatko može biti objavljen. Loša je vijest, naravno, isto to. Mnogo je fanfikcije udomljeno na stranicama kao što je fanfiction.net, gdje autori mogu svoje djelo staviti online u nekoliko minuta – što znači da priče profesionalne kvalitete supostoje s jedva pismenim promašajima, a recenzije čitatelja ponekad će čestitati autoru na dobroj gramatici i pravopisu. Čak i stranice koje biraju fanfikciju i potiču autore da koriste beta čitače i spell checkere sklone su biti prilično opuštene u kontroli kvalitete, a samo nekoliko arhiva fanfikcije zaista su selektivni.

Za sofisticiranije ljubitelje fanfikcije, visok omjer smeća u odnosu na kvalitetna djela može značiti frustrirajuću potragu za čitljivim pričama. Ipak, pravi je problem to što manje iskusni čitatelji mogu razviti ozbiljno iskrivljene standarde o tome što čini čitljivu priču. Zaista je uznemiravajuće susresti tinejdžere i mlade ljude čije je slobodno čitanje ograničeno na fanfikciju koja se temelji na njihovim omiljenim serijama, i bilo je trenutaka kada sam osjećala da bih trebala reći nekima od svojih čitatelja da odlože fanfikciju i uzmu knjigu. Još više uznemiruje, barem što se tiče obrazovnih iskustava, da tinejdžer može otvoreno masakrirati pravopis i gramatiku na fanfiction.net i dobiti komplimente za “dobro-napisanu” priču.

Golubchikova misli da su takve brige pretjerane. “Ako išta”, kaže ona, “mislim da fanfikcija uči djecu da budu izbirljivija. Kvalitetne stvari zaista su sklone izbiti na vrh; bivaju preporučane i popularizirane”. U stvari, dok najgora fanfikcija može učiniti da romansa o Harlequinu izgleda poput Carlotte Bronte, omiljene priče barem nisu po kvaliteti ništa lošije – a ponekad su daleko bolje – od, recimo, Da Vincijeva koda.

Ulazak fanfikcije u mainstream vjerojatno će još više podignuti standarde, dovodeći školovanije ljude u arenu a možda potaknuti neke  oblike provjere, kao što su natječaji sa sudjelovanjem profesionalnih pisaca ili urednika. To se već počinje događati: FanLib, kompanija “društvenih medija” jedan je od sponzora natječaja online radova sa Sowtimeom i HarperCollinsom.

Možda će, kao i kod ostalih kulturnih proizvoda koji su često odbacivani kao intelektualna brza hrana, odgovor na lošu fanfikciju jednostavno biti bolja fanfikcija.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole.

Tekst je pod naslovom Fanfiction Phenomenon objavljen na http://www.reason.com/news/shows/118379.html