Fenomen Hrabal

U plejadi velikana češke i uopće (srednjo)europske literature druge polovice 20. stoljeća Bohumil Hrabal (rođen 28. ožujka 1914. u Brnu, u Moravskoj) svojim djelom i književnim opusom daleko nadvisuje i autore poput Milana Kundere, Vaclava Havela, Jiřija Šotole, Josefa Škvoreckog ili Ivana Klime. Ovo ni u kom slučaju nije pretenciozna tvrdnja, jer se radi o nadasve originalnom i neponovljivom autoru, kojeg je nemoguće svrstati ili “ugurati” u bilo koji književni pravac, odnosno literarni krug. Budući da izmiče svakoj klasifikaciji, književni su ga znalci cijenili, ali ujedno i u velikom luku zaobilazili, baveći se piscima koje je bilo lakše i jednostavnije “potrpati” u već poznate i znane “književne fioke”, jer su uz nesporni spisateljski genij bili i ovjenčani aureolom izgnanika, disidenata i mučenika komunističkog totalitarizma. A Hrabal, iako je cijeli život proživio na samoj granici društvene margine i literarne (i)legale, uvijek je odlučno odbijao bilo kakvo svrstavanje među posvećene patnike socrealističkih (ne)vremena. Podjednako je gajio zazor prema vlasti kao i prema disidentskim krugovima; smatrao ih je ljudima iste političke realnosti, podjednako zatrovane ideologijom i nesposobne da istinski “zavire” s onu stranu dobra i zla, ograničene uskogrudnim filozofijama koje su ispovijedali. Bez sumnje, “najčeškiji od svih velikih čeških književnika”, Hrabal je u mnogo čemu pretjerivao, iako nikada nije krio svoje simpatije za one koje je komunistički režim proganjao i zatvarao; sam se nikada nije dao instrumentalizirati od strane režima, ali isto tako mu je bila podjednako strana isključivost i samodostatnost čeških disidenata. “Nježni barbar” zlatnog Praga uvijek je bio i ostao svoj.

Ni disident ni pristaša režima

Svoju književnu karijeru započeo je u drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća kao pjesnik, ali ubrzo se okrenuo prozi, da bi u formi pripovijetki i novela dosegao neponovljive vrhunce. Iako je završio studij prava i doktorirao (tek 1946, jer je za vrijeme nacističke okupacije Karlova univerza bila zatvorena), nikada se nije bavio svojom profesijom. Mijenjao je često zanimanja; bio je akviziter, rudar, poljoprivrednik, radio je u gradskoj čistoći, a od 1959. godine radio je kao majstor kulisa u glasovitom teatru S. K. Neumann. Kao književni profesionalac počeo je djelovati početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, preciznije od 1963. godine, kada je objavio zbirku pripovjedaka Biserka na dnu, koja je iste godine dobila i najveće čehoslovačko literarno priznanje. Brojna zanimanja, neobične situacije i avanture koje su ga pratile tijekom života formirale su ga kao posvema osebujnu i izuzetnu osobu; prijatelji su ga držali za “punokrvnog plebejca”, strastvenog poklonika pivnica, alkohola i svih drugih mogućih poroka, kojima se bezrezervno predavao nalik svojim “nepatetičnim junacima”, kojima je Prag obilovao i na sreću još i danas obiluje. Prezirao je komunistički režim, ali nije mu se nikada otvoreno suprotstavljao, što su mu njegovi prijatelji iz disidentskih krugova znali često zamjeriti. Ali, kada je objavio svoju zbirku priča Ševa na žici (po kojoj je Menzel snimio glasoviti istoimeni film), na najbolji je način odgovorio svim svojim kritičarima. Aktualnom se režimu nikada nije dao podčiniti, a disidente nikada nije prigrlio iako je znao objaviti brojne priče i publicističke zapise u tzv. podzemnoj, tj. necenzuriranoj literaturi. Nakon što je objavio zbirke proznih tekstova, naslovljene Strogo kontrolirani vlakovi i Služio sam engleskog kralja, postao je slavan i u inozemstvu. Zapravo, na “domaćem terenu” nikada nije dosegao slavu i ugled kao u svijetu (knjige su mu prevedene na 25 jezika), koji se divio majstorstvu njegovih riječi, a nije toliko vodio računa o prigovorima kojima je kod kuće bio izložen, podjednako od vlasti i disidenata. Međutim, domaća ga je javnost počela više uvažavati kada je otvoreno osudio sve izraženije rasističke tendencije domaćih desničara prema pripadnicima vijetnamske kolonije, koji su u Čehoslovačkoj živjeli još od vremena socijalizma. Godinama je bio kandidat za laureata Nobelove nagrade, a na brojnim je sveučilištima svijeta bio promoviran u zvanja počasnog doktora znanosti. Sam do toga nije mnogo držao; po povratku kući povlačio se u osamu, u svoju kućicu u Kersku, nedaleko Praga, gdje se nakon smrti supruge Eliške (1977) posvema izolirao. Prestao je zalaziti čak i u prašku pivnicu Kod zlatnoga tigra, koja je upravo zahvaljujući njemu stekla kultni status. Oko njega, uz kriglu piva, okupljali su se brojni prijatelji i štovatelji njegova djela, koje je on neponovljivim i duhovitim anegdotama znao satima zabavljati; rijetkim darom, zapravo specifičnim genijem, ljepotu je nalazio tamo gdje je nitko nije tražio, niti je mogao na prvi pogled uočiti. Znao je često reći da on nije nikakav veliki pisac, već samo puki zapisivač onoga što mu Prag i ljudi u njemu svojom malograđanštinom svakodnevno pružaju, a njegovo je bilo da taj sirovi materijal samo oblikuje u prihvatljivu formu.

Samoobrana ironijom i blagim cinizmom

Skrhan bolešću i prekomjernom konzumacijom alkohola, bio je prisiljen otići na liječenje u prašku bolnicu Bulovka. Međutim, isuviše svjestan melankolično-depresivnog stanja koje je (za)vladalo njegovim duhom, 1997. godine izvršio je samoubojstvo skočivši s petog kata praške bolnice. Javnosti je bila servirana priča kako je slučajno pao kroz prozor dok je, kao veliki zaljubljenik u životinje, hranio golubove, ali oni koji su ga dobro poznavali (poput Tomaša Mazala, njegova iskrena prijatelja i književnog agenta) tvrde da je takvu “slučajnost” sam izabrao.

Svojevrsnu duhovnu autobiografiju Hrabal je iznio u razgovorima (tijekom 1984. i 1985) s glasovitim mađarskim publicistom Laszlom Szigetijem. Razgovori su rezultirali omanjom knjigom, naslovljenom Ključići na rupčiću (publicirana u Pragu 1990), koja postala nezaobilazna za razumijevanje Hrabalova književnog fenomena. Szigeti je provokativnošću pitanja uspio potaknuti barda češke literature da do maksimuma “eksploatira” svoju erudiciju u “romansiranju” svog životnog puta, ali i umjetničkog razvoja. Pan Hrabal nas otvoreno i bez imalo suprezanja upućuje u misterij svog stvaranja; odškrinuo je vrata svog književnog laboratorija, formulirao estetiku “malog čovjeka” i njegova životnog svjetonazora. Progovorio je o svom odnosu spram različitih slika svijeta koje su transparentno obilježile epohe njegova života, od Austro-Ugarske, preko Masarykove Češke i protektorata, do epohe socijalizma i njegova kraha, a koje su se filmskom brzinom smjenjivale primoravajući ga na samoobranu finom ironijom, suptilnim sarkazmom i blagim cinizmom, dakle onim jedinim što je kao pisac posjedovao. Maestralno je figurirao grotesku epoha i stvarnosti svoga života, a u svemu je specificirao i izdvajao ono humorno i humano, ali jasno, na neponovljiv, češki i hrabalovski način. Literarna laterna magica hrabaliana u filmskom stvaralaštvu jednog Jiřija Menzela našla je neponovljivog tumača, a antologijski film Striženo – košeno to na osebujan, poetski i upečatljiv način potvrđuje. Nedavno je ekranizirao i Hrabalov roman Služio sam engleskog kralja, koji upravo ovih dana ubire pohvale širom svijeta.

Svaki dan je čudo

Hrabal se nadovezuje na sjajnu tradiciju začetu Janom Nerudom i Jaroslavom Hašekom, odnjegovanu i kultiviranu Karelom Čapekom, a koju danas razvijaju Josef Škvorecky i Mihael Wivegh. Ali, Hrabal je od svih njih upečatljiviji i autentičniji; pravi je i nepatvoreni “bambino di Praga”, kako se i naziva jedna od njegovih najboljih pripovjedaka. Zaljubljenik je svakodnevnih, malih stvari; u svom diskursu ne trpi frazu ili patetiku i stoga je cijeli njegov opsežni opus humorno, ali i duboko melankolično i humano oblikovanje ljudskih sudbina u formi komedije, kojoj je 20. stoljeće, prepuno prevrata i iznevjerenih nada, pružilo obilje neponovljive građe. Utoliko, svako čitanje njegove proze uvod je u (ne)veselu avanturu koja na kraju redovito završava gorčinom i melankolijom, tako karakterističnom za tradiciju srednjoeuropskog simbolizma i ekspresionizma, a kojoj je i sam Hrabal nesumnjivo uvelike pripadao. Za pana Hrabala “svaki dan je čudo” (kako glasi i naziv jedne njegove glasovite priče), stoga što postoje ljudi poput njegova junaka, tj. strica Pepina, tog modernog Švejka, punog elana, koji nepodnošljivu lakoću postojanja odmjenjuje neponovljivom češkom varijantom oneobičavanja, koja i nije drugo do drugi krak jedne te iste realnosti u kojoj živimo. Samo treba otkriti i pronaći izgubljene ključiće naše mladosti, ljubavi, onog boljeg dijela nas samih, iznova proviriti u prostore sreće, koji su tko zna kako neprimjetno nestali, a to nam, zahvaljujući čudesnoj Hrabalovoj literaturi i magiji riječi, ponekad i uspije. Ili, kako kaže sam pisac: “Odričem se svega što sam ikada igdje rekao, samo da ne izgubim dušu, za koju još uvijek nemam pravog ključa”. Hrabal nam poručuje: bez obzira na apsurdnost života potrebno ga je, prije svega zavoljeti, iskreno i bez ostatka, a tada ćemo mu možda i smisao shvatiti. Bez suosjećanja za druge, bez potrebe da drugima darujemo ljubav, život će nam zauvijek ostati strancem. Stoga, kada piše pripovijetku Oglas za kuću u kojoj više ne želim živjeti, upozorava da tamo gdje se autentične ljudske potrebe i emocije “strogo kontroliraju” poput njegovih glasovitih vlakova (koje je Jiři Menzel maestralno filmski uprizorio i za što je 1968. godine nagrađen Oskarom), gdje su smijeh i šala delikt kojim se vladajuća, ukočena glupost brani, naprosto, prestaje život. Ali, srećom, dok bude ljudi poput pana Hrabala koji se, ispijajući Kod zlatnog tigra svoje pivo svagdašnje, sjete nekog izgubljenog ključića kojim će pokrenuti naša okamenjena srca, a svojim duhovitim pričama udahnuti novu žeđ za otkrivanje skrivenog dobra, mogućnosti autentičnog, ljudskog življenja još nisu nestale. Naprotiv.

Posmrtni ostaci Bohumila Hrabala bili su 12. veljače 1997. godine kremirani na praškom groblju Strašnice. Kundera, koji se nakon egzila u Francusku u staroj domovini rijetko kada oglašava, tim je povodom zapisao: “Jednom, kada se zaboravi na rusku okupaciju, to će doba za češku kulturu i Češku uopće biti iznimno i veliko, jer je tada živio i pisao Bohumil Hrabal”. Dodajemo: koji je razumio dušu i osjećaje svojih bližnjih i duh svoga vremena bolje od bilo koga drugoga. Ono što nije znao priuštiti sebi samome, mir zadovoljstvo i sreću, pružio je svojom literarnom poetikom čitateljima širom svijeta. A, što više možemo tražiti i očekivati od nekoga!?