10.2.2005.

Jaroslav Pecnik  

Fenomen Škvorecky

Netom prošla 2004. godina, za češku je kulturu, posebice književnost, bila obilježena trima atraktivnim i značajnim obljetnicama. Glasoviti pisac Milan Kundera, koji već desetljećima živi u egzilu u Francuskoj, samozatajno je i u tišini proslavio sedamdeset i pet godina života, a sve čitanijem i popularnijem Bohumilu Hrabalu (rođen 1914., a tragično preminuo 1997.), neponovljivom pripovjedaču hašekovske provenijencije i švejkovskog "štiha", u povodu devedesete godišnjice rođenja, bila je, u prvoj polovici godine, posvećena svekolika pozornost intelektualne, ali i šire češke i srednjoeuropske kulturne javnosti. Međutim, ipak je najveća pozornost bila posvećena enfant terribleu češke književnosti i korifeju egzilnog izdavaštva, Josefu Škvoreckom, koji upravo proslavlja osamdeset godina, a u čiju su čast posljednjih mjeseci organizirani brojni simpoziji i konferencije, gdje se pokušava na nov način rasvijetliti "lik i djelo" ovoga neponovljivog šarmera i majstora pisane riječi.

Svjetsku slavu i široku čitalačku popularnost Josef Škvorecky stekao je objavljivanjem brojnih knjiga u kojima je na originalan i neponovljivo ironičan način izvrga(va)o podsmijehu i ruglu službenu doktrinu soc-realizma, odnosno ideologiju totalitarnoga komunističkog društva. Sve što je u češkom društvu tih olovnih godina bilo živo i kreativno, bilo je zabranjeno, prognano u duhovnu emigraciju ili katakombe kulturnog podzemlja, a javnost se posredovanjem komunističkih aparatčika i kovača lažne sreće "kljukala" i duhovno disciplinirala zastrašujućim (neo)staljinskim dogmama i ritualima. U osami svoga literarnog laboratorija, Škvorecky je (iz)našao čarobnu formulu za alkemiju riječi, koja je posvema korespondirala sa senzibilitetom (post)modernog čovjeka i njegova (ne)vremena. Na jednostavan, istina gorak i trpak, ali uvijek prepoznatljivo duhovit način, Škvorecky je oslikao složena pitanja i probleme suvremenih totalitarnih ideologija. Jedinu obranu pred tim monstruoznim napastima pronalazio je u humoru, ironijsko-melankoličnom odmaku od stereotipa stvarnosti, blagom sarkazmu i suptilnom cinizmu, te se tako obračunavao s infantilnošću i beskrupuloznošću zarobljenog totalitarnog uma.

Ismijavanje autoriteta

U češkom, kao uostalom u svim realsocijalističkim društvima, dominirala je opsjednutost kafkijanskom atmosferom straha, posvemašnja neizvjesnost bezrazložnog nasilja, a ukočena se i birokratizirana glupost nametala kao vrhunaravna mudrost. Umijećem svoga literarnoga genija, Škvorecky je detektirao i prokazao takvo neprirodno stanje duha, a u svom možda najboljem romanu Inženjeri ljudskih duša (objavljenom u egzilu, u Torontu 1975.), duhom švejkovštine maestralno je detronizirao sve lažne komunističke idole i njihove sljedbenike, koji su zarad iluzije vječnog opstanka na vlasti, potkupljeni sitnim privilegijama, do kraja i bez ostatka proda(va)li dušu vragu i tako zapravo postajali prašinom stvarnog svijeta. Na specifičan, češki način, Škvorecky je, služeći se komikom i groteskom, pogledao istini u oči, a sve sukladno svome literarnom načelu o dužnosti pisca koji nikada ne smije lagati. Zarad toga, sam je osobno iskusio usud zabranjenog pisca, disidenta i, na koncu, prognanika, ali od svojih načela nikada nije odstupio.

Junak njegovih najboljih romanesknih ostvarenja, Danny Smiržicky (alias J. Š.), uvijek je, pa i u najdramatičnijim situacijama života, pronalazio put i način iskupljenja, majstorski prilagođavajući švejkovštinu duhu svoga vremena. U kratkoj autobiografiji Slučaj neuspješnog tenorsaksofonista (Prag, 1994.), a u povodu objavljivanja njegova kod čitalačke publike svakako najpopularnijeg, dugo zabranjivanog romana Oklopni bataljon, zapisao je: Svojim djelom nisam želio obraditi dobrog vojaka Švejka komunističke armade. Želio sam jedino iskazati apsurdnost ideologijske ortodoksije, otjelotvoriti esenciju pasivne rezistencije i ismijati autoritete ukazujući na raskorak dogmatskih stereotipa i stvarnosti.

Sam je Škvorecky često naglašavao kako sebe nikad nije vidio kao pisca velikih povijesnih tema; uvijek je namjeravao pisati o malim, običnim stvarima: ljubavi, djevojkama i glazbi (poznat je kao veliki poklonik jazza, kojem je posvetio nekoliko sjajnih pripovijetki), ali, na koncu, zarad politike, sve je i mimo vlastita htjenja ispalo drukčije. Pišući o malim stvarima, ispisivao je neku vrstu paralelne i neslužbene ideologijske povijesti češkog društva u mijenama dvadesetog stoljeća. Nikad se nije smatrao disidentskim književnikom, iako mu je bilo oduzeto češko državljanstvo, upravo zarad objavljivanja disidentske literature u emigraciji. Prisilni egzil nikada nije shvatio kao tragediju; u svome glasovitom ogledu U izgnanstvu, kod kuće, pisao je da se "osjeća doma" samo tamo gdje može slobodno objavljivati knjige i kritički govoriti ono što misli.

Teška hereza

Škvorecky (rođen u Nachodu 1924., u imućnoj građanskoj obitelji, koja je u životu i radu slijedila najbolje masarykovske tradicije socijalnog razvoja i pravednosti, odnosno "ideale humaniteta", kojima ga je za cijeli život inficirala i moralno obilježila), nakon svršene realne gimnazije u rodnom gradu, bio je 1943. poslan na dvogodišnji prisilan rad u tvornicu, jer su češke visoke škole u vrijeme tzv. nacističkog protektorata bile zatvorene za pripadnike "niže", slavenske rase. U veljači 1948., komunisti su obitelj Škvorecky proglasili reakcionarima i trebala je, zajedno s pripadnicima aristokracije, klera i srednje poduzetničke klase, biti likvidirana. Samo zahvaljujući sretnom spletu okolnosti, Škvorecky je uspio upisati Filozofski fakultet Karlova sveučilišta u Pragu, gdje je diplomirao engleski jezik i književnost, a ubrzo je (1951.) i doktorirao s temom o Thomasu Painu. Jedno je vrijeme predavao po provincijskim školama, a potom je kao vrstan prevoditelj postao urednik uglednog časopisa Svjetska književnost, a ubrzo i urednik državne izdavačke kuće za lijepu književnost.

Neposredno nakon svršetka studija, u dobi od samo 24 godine, napisao je roman Kukavice (objavljen tek desetak godina kasnije, tj. 1958.), u kojem je na posvema nov i moderan način, suprotan propisanim socrealističkim obrascima umjetnosti, kritički artikulirao osjetljiva pitanja rata na češkom tlu i neslavnu ulogu domaće malograđanštine u tim tragičnim zbivanjima. Naravno, komunistički cenzori dugo nisu dopuštali tiskanje takve heretičke knjige koja je nemilosrdno otkrivala stvarne, nasuprot nametnutim istinama. Međutim, koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, u jeku unutarpartijskih sukoba, liberalno je krilo vladajuće stranke uspjelo zaobići cenzore i ishoditi odobrenje za tiskanje spomenute knjige. Škvorecky je tek kasnije doznao da su češki komunistički dogmatici svjesno napravili "propust" i dopustili objavljivanje knjige jednog nepartijca, kako bi isprovocirali rat protiv svojih neistomišljenika, a potom i njihovu smjenu. Kod kritičara knjiga je bila posvema diskreditirana; jedino ju je oduševljeno pozdravio, u dnevniku Večernji Prag, poznati pisac Jirži Lederer, ali je nakon toga za kaznu dvije godine bio bez posla. Škvorecky i njegov roman poslužili su samo kao "topovska hrana" tog sukoba; pisac je, kao kolateralna šteta, bio društveno marginaliziran i profesionalno izoliran.

Iz današnje perspektive, svekolika se ta afera čini besmislenom i prenaglašenom, ali problem je bio u tomu što je pisac kroz lik Dannyja Smiržickog, a zapravo najslavnijeg alter ega češke poratne literature, ismijao ideologiju komunističke samoobmane i krute kanone državotvorne estetike. Staljinistički i nacionalistički "čuvari javnog morala", tekst Škvoreckog iščitali su kao tešku herezu, kojom se na iritantan način, drsko i bez ikakva poštivanja autoriteta, govori o "slavnoj svibanjskoj revoluciji" (tj. ustanku češkog naroda protiv nacista 1945.), te se iz posve novog rakursa nepodnošljivom ironijom i šarmantnom melankolijom posvema degradira patos državotvorne komunističke ideologije.

Izdavačka kuća Sixty-Eight Publishers

Kukavice su bile roman jednog posve novog senzibiliteta i poimanja svijeta, koje je precizno artikulirao ugledni književni kritičar P. Blažiček, posebice u analizi glavnog junaka tog romana (Danny Smiržickog), kada je zapisao: Većina ljudi svijetom prolazi slijepa na okolinu, usredotočena na realizaciju puko praktičkih zadaća i ciljeva... Danny se ni po čemu ne razlikuje od tih i takvih ljudi, osim po tomu što suvremenost gleda drugim očima, bolje rečeno, što je uopće vidi... naprosto takvu kakva jest: korumpiranu, prepunu umjetno (p)održavanih iluzija i obmana.

Unatoč histeriji koja se stvorila oko njegova imena i djela, nastavio je i dalje pisati, ali većinu tih djela objavio je tek nakon 1969., kada je emigrirao u Kanadu. Kako bi preživio kao nezaposlen, "slobodan", ali u biti nikome potreban pisac, počeo je objavljivati krimi-romane o detektivu Boruvky, koji su do danas ostali majstorski uzor žanrovskog zanata. Istodobno, zajedno s danas slavnim filmskim redateljem i emigrantom Milošom Formanom, pokušavao je snimiti film prema predlošku svog romana Kukavice, ali osobnom intervencijom samog Antonina Novotnog, tadašnjeg predsjednika Čehoslovačke, projekt je u samom začetku bio onemogućen.

Sredinom šezdesetih godina, kada se politička situacija u Čehoslovačkoj počela donekle demokratizirati, Škvorecky je uspio objaviti neka od svojih, danas glasovitih djela (poput Legende o Emekeu i Lavice), ali ubrzo nakon ulaska sovjetskih trupa u Prag, zajedno sa suprugom, slavnom glumicom Zdenom Salivarovom, pobjegao je iz zemlje i dobio azil u Kanadi, gdje i danas živi u Torontu, a do umirovljenja predavao je književnost na tamošnjem sveučilištu.

U novoj je domovini obitelj Škvorecky osnovala izdavačku kuću Sixty-Eight Publishers, koja je postala zaštitnim znakom češke emigrantske, tj. disidentske i necenzurirane literature. Do početka devedesetih godina prošlog stoljeća objavili su djela više od 600 autora kojima je bilo zabranjeno tiskanje knjiga u vlastitoj domovini. Ta je izdavačka kuća bila pravo malo čudo, jer su Josef i Zdena isključivo vlastitim snagama obavljali posao koji u normalnim okolnostima rade cijeli urednički timovi. Bez entuzijazma Škvoreckih, mnoga značajna djela tzv. zabranjene literature nikada ne bi dospjela do čitatelja; samo njima znanim putevima krijumčarili su češke knjige tiskane u Kanadi u staru domovinu, koje su se potom kao samizdat pojavljivale u tzv. podzemnoj ediciji Petlice ("Lokot") u Pragu, pod uredništvom glasovitog disidenta i pisca Ludvika Vaculika. Potonji je vlastite rukopise, kao i ostalih zabranjenih autora, tajnim kanalima "doturao" u Toronto i tako je djelovala izdavačka kuća, koja je za povijest uspjela sačuvati ono najbolje što je "okovani češki duh" tih olovnih godina proizvodio.

Sam je Škvorecky u Kanadi tiskao romane i pripovijetke napisane, a nikada objavljene u domovini, ali u emigraciji je ujedno napisao i neka od svojih najzrelijih djela, poput romana Mirakl (britka satira o Praškom proljeću); Scherzo Capricioso (američka epizoda u životu kompozitora Antonina Dvořaka); Prima sezona (opisuje stanje duha češke provincije u doba naci-okupacije); Nevjesta iz Texasa (razmatra ulogu čeških doseljenika u američkoj ratnoj povijesti), te već spomenuti – Inženjeri ljudskih duša i Oklopni bataljon – koji je tek u emigraciji integralno tiskan.

Pisanje poput disanja

Još dok je živio u Čehoslovačkoj, blisko se družio s Hrabalom, a posebice s glasovitim slikarom Jirkom Kolařom, koji je sve do odlaska u emigraciju u Francusku (1978.) bio svojevrsno središte češkoga duhovnog otpora, tj. podzemnoga umjetničkog pokreta. Bolje rečeno, Kolařov krug održavao je u ilegali kontinuitet građanskog duha i svjetonazora. Nakon odlaska u emigraciju, upravo je Škvorecky bio taj koji je u novim uvjetima promovirao Kolařov kontinuitet građanskog neposluha i nužnosti orijentacije češke kulture i politike prema zapadnoeuropskim obrascima i standardima. Citirajući Williama Faulknera, Škvorecky je zapisao: Oni koji mogu, društveno su aktivni i mijenjaju stvari. A, oni koji ne mogu i trpe, zarad svoje bespomoćnosti, o tomu pišu. Škvorecky je shvatio da je njegov poziv pisanje, ali ne puko pisanje kojim se zamjenjuje nekakva politička aktivnost ili ideologijska djelatnost, nego mu je pisanje postalo poput disanja, način na koji zapravo jedino realno i stvarno živi. Jednom je prigodom rekao: Dok sam mogao svirati jazz i udvarati se djevojkama, nisam imao ništa protiv nikoga. A, kada su mi to počeli braniti, shvatio sam da samo pisanjem mogu izmijeniti stvari. Prema vlastitu priznanju, o čemu je posebice pisao u glasovitoj knjizi, simbolički naslovljenoj Samožerbuch (u slobodnom prijevodu: Knjiga koja samu sebe jede), najljepše i najvažnije stvari u životu dogodile su mu se u mladosti, u najljepšem gradiću na svijetu, Kostelecu, alias Nachodu, a svekolika literatura nije ništa drugo nego pokušaj da se mladost iznova proživi; da se obnovi "prima sezona", u kojoj su kiše, jeseni, djevojke i ljubavi imali specifičan, a danas već dugo zaboravljen miris i okus.

Svojom fascinantnom literarnom, a podjednako tako i izdavačkom djelatnošću, Škvorecky je pokušao na (tragi)komično švejkovski način pronaći odgovore na vječna pitanja o tajnama smisla čovjekove egzistencije. Zahvaljujući njegovu hrabrom i nesalomljivom duhu, protjerani se Švejk posredovanjem disidentske literature, iako potajno, ali ipak na velika vrata vratio u domovinu. Škvoreckom, uostalom kao i Hašekovu antijunaku, ništa što je ljudsko nije bilo strano, jednostavno stoga jer se o smislu života nigdje i nikad ne može izreći "posljednji sud". Pokušaji da se ideologijama i politikom upravlja životom tek su puka iluzija; sva konačna rješenja (Endlösung) uvijek su loša rješenja; na koncu ništa i ne rješavaju, samo šire prostore patnje i trpljenja. A Škvorecky je svojom literaturom kroz smijeh i suze pokušavao ublažiti tegobe života svima onima koji su pristali na avanturu iščitavanja njegova djela.