Jack Zipes  

Fenomen zvan Harry Potter

Harryja Pottera nemoguće je izbjeći – naročito ako se bavite dječjom književnošću. U travnju 2000. godine dao sam intervju za časopis Star Tribune o svom radu na bajkama1: novinarka Jane Smetanka u jednom me trenutku upitala što mislim o romanima o Harryju Potteru i ja sam odgovorio kako smatram da su formulaični i seksistički. Sam članak bio je dugačak i bavio se raznim aspektima bajki i pripovijedanja; međutim, ta jedna jedina primjedba zapela je za oko brojnim čitateljima. Nisam se niti snašao, a već su počeli pristizati pozivi predstavnika masovnih medija koji su me željeli intervjuirati ili citirati u nekom tekstu/prilogu o Harryju Potteru. Na koncu sam pristao gostovati u jednom radijskom talk showu: 90 posto slušatelja koji su nazvali emisiju agresivno me napalo zbog omalovažavanja djela J. K. Rowling za koja su smatrali da su učinila čuda za njihovu djecu i dječju književnost uopće.

Spomenuti intervju izazvao je još jednu lančanu reakciju: lavinu poziva u ime raznih tiskovina i radijskih programa koje je zanimalo moje mišljenje o romanima o Harryju Potteru. Bilo je to kao da sam odjednom postao jedini kritičar koji ima nešto “negativno” za reći o globalnom fenomenu na području dječje književnosti koji su milijuni čitatelja voljeli. No znao sam da to nije točno: naime, razgovarao sam s brojnim kolegama koji se bave dječjom književnošću i doznao da mnogi od njih dijele dio mojih kritičkih stavova.

Nisam siguran možemo li govoriti o raskolu između profesionalnih kritičara koji dvoume o kvaliteti romana o Harryju Potteru (u manjini) i čitatelja (i starih i mladih) opčinjenih pustolovinama mladog čarobnjaka (u većini). Ono u što sam siguran jest činjenica da fenomenski aspekt prisutan u recepciji knjiga o Harryju Potteru iskrivljava fokus svakome tko književnost za mlade želi shvatiti ozbiljno i tko bi mogao biti zabrinut zbog standarda i ukusa koje odrasli na Zapadu nameću kulturi mladih. Kako je moguće ocijeniti književno djelo kao što je roman o Harryju Potteru, djelo koje u tolikoj mjeri ovisi o uvjetima tržišta industrije kulture? S obzirom na promjene u proizvodnji i recepciji književnosti za djecu i mlade u proteklih deset godina, kojim se kriterijima možemo voditi pri određivanju vrijednosti bestseller romana, naročito kada su njegovi kupci i čitatelji najvećim dijelom odrasli? Što čini dobar roman-bajku? Je li opravdano propitkivati vrijednost i kvalitetu romana J. K. Rowling – koji su navodno čitateljima svih dobi pomogli da ponovno čitaju s užitkom – samo zato što su toliko uspješni?

Vjerujem da upravo zbog njegovog golemog uspjeha i činjenice da taj isti uspjeh odražava određene problematične društvene i kulturne trendove, fenomen zvan Harry Potter predstavlja nešto što moramo pokušati (pr)ocijeniti. Štoviše, rekao bih da je jedini način da pravilno ocijenimo autoricu i njezine romane taj da pokušamo prodrijeti u spomenuti fenomen i kritički propitati djela J. K. Rowling, ne zato da bismo omalovažili romane ili osobu koja ih je napisala, već zato da bismo otkrili razloge za fetišizaciju jednog konvencionalnog djela fantastike.

Iskustvo čitanja mladih danas je posredovano putem masovnih medija i marketinga, tako da su užitak i značenje pojedine knjige često unaprijed propisani i diktirani konvencijama. Ono što čitatelji strastveno konzumiraju i u čemu uživaju može doista biti fenomenalno iskustvo i imati osobni značaj, no to je iskustvo istovremeno inducirano, proračunato kako bi se uskladilo s kulturnim konvencijama zabave i razbibrige.

Upravo je ova vrlo važna poveznica između konvencionalnog i fenomenskog ono što želim istražiti u svom eseju o romanima o Harryju Potteru.

Komodifikacija fenomena Riječ fenomen ima dva učestala značenja. Općenito se odnosi na neku vrst događaja, promjene ili činjenice koju izravno percipiramo; često se radi o izuzetnom događaju. Pojam također označava izuzetnu osobu, nekoga s izvanrednim talentom, čudo od djeteta, super-zvijezdu. Bilo da se radi o događaju ili osobi, fenomen sadrži nešto nevjerojatno što privlači našu pozornost. Oklijevamo povjerovati u dotičnu osobu ili događaj, jer svjedočimo neočekivanoj preobrazbi. Jedan od razloga zašto ne možemo vjerovati vlastitim osjetilima jest taj da se fenomen opire racionalnom objašnjenju. Naizgled ne postoji logičan uzrok ili jasno objašnjenje za iznenadnu pojavu ili preobrazbu. Obično postaje izvanredno, i to nas u tolikoj mjeri fascinira da se fenomenu divimo, idoliziramo ga i štujemo, a da ni sami ne znamo zašto: sve što možemo reći jest da ga mnogi drugi tretiraju kao fenomen, što znači da se zacijelo doista radi o fenomenu.

Jednom kad se fenomen pojavi, razum više ne vrijedi, naročito kada se radi o seriji fenomena koji zajedno pridonose “fenomenu Harryja Pottera” kao takvog:

Pojava mita o J. K. Rowling, samohranoj majci koja živi od socijalne pomoći i sjedi u kafiću pišući knjige, dok sama samcata podiže svoju kćer. Taj mit stara je priča o uspjehu, bajka o marljivoj djevojci koja naporno radi, za koju se naposljetku ispostavlja da je princeza i koja živi sretno do kraja života.

Odbijanje prvog romana u seriji, Harry Potter i kamen mudraca od strane nekoliko izdavača, sve dok ga na koncu nije prihvatio londonski Bloomsbury Publishing.

Zapanjujuća privlačnost protagonista svih knjiga u seriji, Harryja Pottera, skromnog, ali samouvjerenog dječaka koji nosi slomljene naočale. Unatoč potencijalno štreberskim osobinama, Potter posjeduje

nadnaravne sposobnosti koje mu omogućavaju da, poput kakvog viteza iz arturijanskih legendi, čini junačka djela i porazi cinične sile zla.

Neobična kontroverza koju su u konzervativnim krugovima izazvale knjige (iako su djela otvoreno didaktična i moralistička i osuđuju zlu uporabu magije). Američka religiozna desnica zahtijevala je povlačenje knjiga iz škola, knjižnica i knjižara, jer je glavni junak čarobnjak. Kada bi u njemu vidjeli kršćanskog viteza (što zapravo i jest), možda bi mu mogli oprostiti njegove čarobnjačke grijehe.

Svi se ti fenomeni mogu shvatiti kao tendencije koje zajednički tvore “dijalektiku fenomenalnog” koja je na snazi u slučaju fenomena zvanog Harry Potter. Ono što se doima kao fenomen postaje ili biva pretvoreno u svoju suprotnost u procesu homogenizacije: fenomenalna stvar ili pojava mora postati konvencionalna roba kako bi se uklopila u naša kulturna očekivanja i kako bi je kao takvu mogli razumjeti ili konzumirati.

J. K. Rowling prevladala je brojne teškoće i, kako se čini, posjeduje izvanrednu izdržljivost i imaginaciju. Rastavljena majka, napisala je četiri romana (toliko ih je izdano u trenutku objavljivanja Zipesovog teksta 2000. godine; op. prev.) i svoj običan život učinila izvanrednim. Njezine su knjige fenomen jer su i one isprva bile obične, da bi s vremenom postale izvanredne. U usporedbi s drugim darovitim piscima književnosti za djecu i mlade (ovdje mislim na pisce fantastike poput Lloyda Alexandera, Natalie Babbitt, Diane Wynne Jones, Francesce Lie Block, Philipa Pullmana, Jane Yolen, Donne Jo Napoli i mnogih drugih), u proznom stilu J. K. Rowling nema ničeg izuzetnog. Međutim, ono što izdvaja zaplete njezinih romana njihova je konvencionalnost, predvidljivost i sretni završetci. Romani su lako i ugodno štivo koje se izuzetno dobro prodaje upravo zato što je tako slatko i obično.

Harry Potter na prvi je pogled običan jer više nalikuje knjiškom moljcu nego junaku. A ipak, kao i u slučaju Clarka Kenta, njegov vanjski izgled vara. On je jedan od mitskih odabranih junaka, kojega sile veće od njega samog pozivaju da spasi svoje prijatelje i cijeli svijet od sila zla. On je David, Tom Palčić, Jack Ubojica Divova, Aladin i Horatio Alger u jednom, maleni čovjek koji dokazuje da je veći od života.

U fenomenima koji okružuju fenomen Harryja Pottera krije se divan paradoks. U zapadnjačkom svijetu, da bi nešto postalo fenomen, ono mora postati konvencionalno; drugim riječima, mora ga se široko prihvatiti, hvaliti ili osuditi, mora biti vrijedno svačije pažnje; mora se prilagoditi standardima iznimke koje diktiraju masovni mediji i promiče kulturna industrija. Biti fenomen znači prilagoditi se ukusima hegemonijske skupine koja određuju što čini fenomen. Biti fenomen nemoguće je bez prilagođavanja konvencionalnom.

Struktura bajke U slučaju knjiga o Harryju Potteru, fenomeni koji ih okružuju umanjuju njihovu konvencionalnost, a ipak, ono što ih je pretvorilo u fenomen upravo je činjenica da se u potpunosti prilagođavaju očekivanjima široke publike. Od samoga početka, Rowling planira napisati sedam (čarobni broj) romana, no tko je pročitao jedan, pročitao ih je sve: zapleti su isti i, po mom mišljenju, nakon što pročitate jedan, narativne linije postaju zamorne i iritantne. Slijedi formula za svaki roman:

Prvi dio: zatvor. Harry, maštoviti junak, izabrani, živi u domu Vernona i Petunije Dursley jer je siroče. Njihov debeli, nezgrapni sin Dudley sa svakim romanom postaje sve odvratniji i odbojniji. Sve troje se nazivaju bezjacima, jer nisu čarobnjaci. Drugim riječima, oni su materijalisti i malograđani bez imalo mašte; štoviše, oni strahuju od čarolije i svijeta fantastike. Njihov dom nalikuje zatvoru; točnije, to je domena banalne stvarnosti.

Drugi dio: plemeniti poziv. Na kraju svakog ljeta, Harry dobiva (službeni) poziv, pozivnicu, naredbu ili podsjetnik da dođe u Hogwarts, čarobnjačku školu. Da bi to učinio, najprije mora pobjeći iz doma Dursleyjevih.

Treći dio: junačke pustolovine. Uz pomoć čarolije, Harry putuje u Hogwarts, gdje ga čeka niz iskušenja; na koncu se redovito suočava sa svojim glavnim neprijateljem Voldemortom, zlokobnim čarobnjakom koji je ubio Harryjeve roditelje te pokušao ubiti i samog Harryja. Zahvaljujući majčinoj žrtvi Harry je preživio prvi Voldemortov ubilački pokušaj, no zli je čarobnjak odlučan u namjeri da dovrši posao. Hogwarts i okolica (koja uključuje Zabranjenu šumu i gradić zvan Hogsmeade) čine mistično područje u kojem se Harry i njegov plemeniti pratitelj Ron Weasley bore protiv sadističkog Draca Malfoyja i njegovih okrutnih pajdaša Crabbea i Goylea. Njihovi sukobi, koji se često odvijaju na metlobojskom terenu (bizarna prostorna igra koja nalikuje kompjuteriziranom baseballu, košarci i hokeju na metlama) jedina su pozadina smrtonosnim bitkama s Voldemortovim silama. Harry ima i podršku dvaju djevojaka: Hermione Granger i Ronove mlađe sestre Ginny Weasley. Bez obzira na to što se dogodi (a zaplet uvijek uključuje mnogo muževnog natjecanja i neku vrst misterije), možete biti sigurni/e da će Harry pobijediti.

Četvrti dio: nevoljki povratak kući. Iscrpljen, izmožden, ali prosvijetljen, Harry uvijek trijumfira prije početka ljetnog raspusta. Nažalost, uvijek se mora vratiti banalnosti kuće Dursleyjevih.

Zapleti prva četiri romana u mnogome nalikuju strukturi klasične bajke: skromni, maleni protagonist, najčešće muškoga roda, koji isprva nije svjestan vlastitog talenta, napušta dom i kreće u potragu, ili odlazi u progonstvo sve dok ne izvrši tri zadatka. Njegova potraga u pravilu ga odvodi u tajanstvenu šumu ili nepoznato područje. Na putu susreće životinje ili pomagače koji mu daju darove koji će mu biti od koristi. Katkad susreće starog mudraca ili mudru ženu koja mu nudi pomoć i podršku. U nekom se trenutku suočava s tiraninom, ljudožderom ili suparnikom kojeg mora poraziti kako bi uspješno obavio svoj zadatak. Redovito poražava protivnika i potom ili odlazi kući ili ostaje živjeti u novom kraju, s novcem, ženom i dobrim izgledima za budućnost.

Dakako, romani J. K. Rowling daleko su složeniji od klasične bajke: u njima se jasno osjeća utjecaj detektivskih romana, pustolovnih filmova, televizijskih humorističnih serija i fikcionalnih serija općenito. Možda je upravo činjenica da su ti romani mješavina popularnih oblika zabave ključ njihova uspjeha. Konvencije zapadnjačke popularne kulture diktiraju da jedna priča nikada nije dovoljna, naročito ako se dobro prodaje i ima uspjeha kod publike. Ponovi je, prilagodi je i muzi sve dok interes ne počne slabiti.

Skaut pa detektiv Je li Harry Potter doista izuzetan i drugačiji? On je bijeli Anglosas, bistar, sportski tip i pošten. Jedini znak razlike na njemu jest ožiljak u obliku munje na njegovom čelu. Osim toga, on je tipični “skaut”, pomalo nestašan poput Toma Sawyera; on ne psuje, govori gramatički ispravan, standardni engleski; poštuje starije i savršeno je pristojan (nema sumnje da bi baki u nevolji pomogao da prijeđe cestu, možda bi je i prenio na svojoj letećoj metli). Plemenitog je duha i branit će pravednost od zlih sila. No skaut Harry u svakom romanu mora zaigrati i ulogu suvremenog TV-detektiva, uz svesrdnu podršku vjernog pratitelja Rona. Djevojke uglavnom samo zadivljeno promatraju Harryjeve junačke podvige. No što bismo drugo i mogli očekivati kada su ženski likovi u većini policijskih i detektivskih TV-serija svedeni na puke dodatke? U romanima o Harryju Potteru dodijeljene su im stereotipne uloge, no to vrijedi i za druge likove.

Kako navodi Christine Schoefer2, Dumbledore je Harryjev duhovni otac, vrhovni svetački čarobnjak koji djeluje iz sjene kako bi vodio i pomagao Harryju. Tu su i šeprtljavi div dobrog srca Hagrid, koji služi kao izvor humora, stroga profesorica Minerva McGonagall, Harryjev školski neprijatelj, bogati snob Draco Malfoy, profesor Snape, podmukli učitelj koji mrzi Harryja, no koji će zacijelo u nekom trenutku pokazati da ima dobro srce, zabadalo Argus Filch, vjerni prijatelj Ron Weasley, Ginny Weasley kojoj se sviđa Harry, zaštitnički nastrojeni kum Sirius Black te Hermiona Granger, pametna i načitana djevojka koja uvijek iznalazi ispravna rješenja i nerijetko živcira dječake svojim aktivizmom. Ti jednodimenzionalni likovi u svakome od romana kruže oko Harryja i njegovog faličkog štapića, naglašavajući njegovu izuzetnu ulogu skauta/detektiva. Dakako da biti skaut samo po sebi nije loše; mislim da je upravo to razlog zašto mnogi odrasli (naročito roditelji) vole Harryja: on je savršeni uzor za dječake i uspijeva u svemu čega se prihvati. No to je ujedno i jedan od glavnih problema njegovog književnog lika: previše je bezgrešan i djeluje gotovo kao karikatura raznih protagonista iz popularne kulture. Poput drugih mladih junaka danas, Harry je privlačan mladim čitateljima (i odraslima) jer ga je Rowling obdarila nadnaravnim moćima kakve susrećemo u filmovima i serijama kao što Power Rangers, X-Men, Ratovi zvijezda, Buffy, ubojica vampira, itd. Harry “izvodi” svoju ulogu koristeći štapić, plašt nevidljivosti i metlu.

Predvidljiva zla Dvije su osnovne vrste zla u knjizi: zlobni sadizam Voldemorta i okrutna osvetoljubivost Dursleyjevih. Iako je narav njihova zla drugačija, i jednima i drugima zloća je ispisana na licu. Zato je lako suosjećati s Harryjem. Ubojicu Voldemorta svi osim mladog čarobnjaka zovu “Znaš-Već-Tko”, jer vjeruju da bi ga izgovaranjem imena mogli dozvati. Rowling je sklona poigravanju imenima korištenjem stranih asocijacija i fonetičkih sustava. Staronjemačka riječ Wold (izgovara se “vold”) znači šuma ili otvoreno polje, dok staronordijska riječ vole znači poljski miš ili štakor; mort, dakako, na francuskom znači smrt. Utjelovljenje zla otkriva se, dakle, kao poljski miš smrti ili štakor smrti. No značenje je nevažno: važna je asocijacija Voldemorta s nekontroliranim zlom. On neprestano mijenja oblike i teško ga je definirati, stoga je Harry pozvan da na svakom koraku i, kako se čini, svake sekunde provedene u Hogwartsu (zanimljivo je da Voldemort najčešće proganja Harryja kad se nalazi na mjestu gdje bi trebao biti najzaštićeniji), štiti sebe i druge.

Čak i u svijetu bezjaka, odnosno predgrađima Engleske, zlo postoji u liku obitelji Dursley. Vernon i Petunija zlostavljaju Harryja uskraćujući mu hranu, zatvarajući ga u ormar i braneći mu svaki kontakt s prijateljima, a i njihov sin maltretira ga kad god mu se za to ukaže prilika. Portret obitelji Dursley (koja ima određene sličnost s eponimskom obitelji iz animirane TV-serije Obitelj Simpson) koji nudi Rowling pomalo je nespretan: oni su tako neprikriveno sirovi i komični da zapravo i ne predstavljaju neku veliku prijetnju Harryju, koji uvijek pronalazi način da ih zaobiđe. Ipak, oni su zli ne samo zato što s njime loše postupaju, već i zato što im nedostaje mašte i suosjećanja.

Jedan od problema s kojima se susrećemo pri čitanju bajki ili romana-bajki jest taj da od samog početka znamo da će zlo biti poraženo. Naravno, ovo nije sasvim točno: naime, optimizam klasičnih bajki (kakve su pisali Perrault, braća Grimm, Andersen, MacDonald, Baum, Tolkien) u pitanje su doveli brojni pisci postmodernizma i magičnog realizma koji bajke okreću naglavačke kako bi izrazili određenu dozu skepticizma vezanog uz izvornu poruku konvencionalnih bajki i značenje njihove tradicionalne sreće. To nije slučaj kod Rowling, koja ostaje unutar parametara predvidljivih sretnih završetaka. Od samog početka znate da će Harry pobijediti zlo, što je također jedan od mogućih razloga popularnosti romana.

U svijetu u kojem više nismo sigurni u vlastite uloge ili vlastitu sposobnost da pobijedimo zlo, romani o Harryju Potteru stižu kako bi nam (poput mnogih drugih filmova i TV-serija) poručili da ćemo – ako se držimo zajedno, vjerujemo jedni drugima i slijedimo izabranoga – pobijediti zlo. Takav poredak sličan je onome koji nalazimo u animiranom filmu Kralj lavova korporacije Walt Disney, koji također slavi mušku dominaciju. Postoje određeni pojedinci koji su “odabrani” za ulogu vođe jer posjeduju odgovarajuće čarobne sposobnosti i dobre gene. Nije važno što su oni svi bijeli Britanci iz dobrih obitelji, i što su dječaci i muškarci ti koji imaju glavnu riječ. Ono što je važno jest osjećaj sigurnosti koji u nama stvara čitanje jednog ili više romana J. K. Rowling. Oni su pažljivo osmišljeni kako bi mi kao čitatelji mogli uživati u tome što njezini protagonisti ponovno uspostavljaju narušeni poredak, bez propitkivanja stvarnih problema i konflikata s kojima je suočena većina djece u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjevernoj Americi.

Svi su na dobitku Roger Sutton, urednik časopisa The Horn Book, navodi da je uz čitateljski primjerak romana Harry Potter i zatočenik Azkabana, od izdavačke kuće Scholastic (njujorški izdavač romana J. K. Rowling) primio i pismo u kojem se o romanima o Harryju Potteru iznosi sljedeće: “[S]va ova pozornost usmjerena na knjige za djecu može imati samo pozitivan učinak na vidljivost dječje književnosti općenito – svi su na dobitku.”3 Naravno, Scholastic dobiva najviše, no nije pošteno uspjeh romana o Harryju Potteru svaljivati na izdavača. Ipak, navedena izjava sebična je i obmanjujuća. Dječja književnost bila je veliki biznis i postizala golem uspjeh davno prije nego što je Potter stupio na scenu. Područje dječje književnosti nije trebalo niti sada treba te knjige da bi postalo vidljivo. Dokazuju li te knjige kvalitetu dječje književnosti? Naravno da ne. Kvalitetne knjige – uključujući i one za mlade – danas se, nažalost, čita u manjoj mjeri nego “fenomenalne” knjige. Jesu li zaista svi na dobitku? Želi li Scholastic zapravo reći da je više djece motivirano da čitaju? Je li to istina? I ako jest, je li to razlog za slavlje? To me podsjeća na stari argument da nije važno što djeca čitaju, dokle god čitaju (želimo da budu funkcionalno pismena – to je jedino važno). U tom slučaju, ja kao odrasli čitatelj smatram da će romani o Harryju Potteru zacijelo pomoći djeci da postanu funkcionalno pismena, jer su istovremeno dio i vječnog vraćanja istoga i procesa kojime homogeniziramo našu djecu. Želja da sva djeca budu ista, nažalost, fenomen je našeg vremena.

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić

Ulomak iz teksta Jacka Zipesa “The Phenomenon of Harry Potter, or Why All the Talk?”, devetog poglavlja u njegovoj knjizi Sticks and Stones. The Troublesome Success of Children’s Literature from Slovenly Peter to Harry Potter (New York & London: Routledge, 2001., str. 170–189.



Bilješke:

1  Mary Jane Smetanka. “Once Upon a Time”. Star Tribune (2. travnja 2000.).

2  Christine Schoefer. “Harry Potter’s Girl Trouble”. Salon.com (23. siječnja 2000.).

3  Roger Sutton. “Potter’s Field”. The Horn Book 75 (rujan/listopad 1999.), str. 501.