Festival bez pravih razloga

Splitsko ljeto – festival drame, baleta, opere i klasične glazbe te jedna od najvećih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj, kako ju je okarakterizirao uvodni tekst intendanta Milana Štrljića u programskoj knjižici, održalo se ove sezone 52. put. Pedesetogodišnja tradicija, izuzetno velik broj događanja (nekoliko svake večeri tijekom mjesec dana) te, pretpostavljam, strahoviti financijski zahtjevi kvantitativno potvrđuju ovu procjenu festivala i, kako je u istom tekstu zaključeno, obvezuju velikim kvalitativnim očekivanjima. Tako visoko društveno pozicioniranje festivalskih zbivanja, u očima ozbiljnog pratitelja splitskih ljetnih kazalištarija, najavljuje promišljen programski odgovor s vrlo jasnim osnovnim linijama svake od predstavljenih umjetnosti te razvojnom putanjom festivala, u odnosu na njegova prošla izdanja. Umjesto takva teksta, siromašni fragmenti objašnjenja, razbacani na nekoliko stranica, kratko su izvijestili o općenitom širenju izvedbenih prostora na okolicu grada i otoke (ističući pritom važnost kulturnog turizma, a ne, primjerice, umjetnosti), postavljanju još nekoliko velikih opernih naslova u opernom i traženju glumačke slobode i razigranosti u dramskom dijelu programa. Jasno, nedostaci u programskoj knjižici najmanje su važni kad je riječ o festivalu izvedbenih umjetnosti, no u ovom su slučaju vrlo indikativni. Naime, upravo izostanak podrobnijeg promišljanja umjetničkih razloga održavanja ove manifestacije, naslućen u promotivnom materijalu, obilježio je njen dramski program, kojemu je posvećen ovaj tekst.

Nedomišljenost repertoara

Ono što, dakle, na papiru djeluje kao urednička brzopletost, prebačeno u konkretne izvedbene dimenzije pretvara se u niz od devet slabo povezanih dramskih predstava kojima se sugerira sljedeći nazivnik: “putujuće družine… glumac kao igrač, manipulator, plesač… čovjek u vječnoj potrazi za novom renesansom…”. S jedne strane, postavljanje glumca na prvo mjesto prilikom oblikovanja programa gotovo je revolucionarno u haenkaovskim repertoarnim razmišljanjima te pokazuje osuvremenjivanje pogleda na teatar. Iako sa zakašnjenjem od barem 40-ak godina u odnosu na pionire dvadesetostoljetnog prebacivanja s pisca drame na redatelja pa potom na izvođača kao najzanimljivije osobe-funkcije u predstavi, promjena je ipak osvježavajuća. Problem se javlja u shvaćanju tako definiranog programa u kojem većina odabranih predstava (gostujućih ili produkcija splitskog HNK) postavljenom obrascu na različite načine ne odgovara ili ga slabo ispunjava. U prvu grupu neodgovarajućih ušle su dramske predstave gotovo lišene scenografije, pri čemu je nužno u prvi plan došlo jedino na sceni – glumac. Ipak scenografsko osamljivanje glumca nije dovoljno da bismo dobru dramsku glumu u predstavama poput, u svakom pogledu izvrsne, monodrame prema Krležinu romanu Na rubu pameti u režiji, adaptaciji i izvedbi Dragana Despota ili Sa’ će Božo, svaki čas, koju je (prema Godotu ponovno) napisao Ivica Ivanišević, a režirao Mario Kovač, vezali uz renesansnu poetiku putujuće glumačke družine. Tekstualno snažni, ti su projekti jednako toliko afirmirali i pisca, a i redatelja, pa smo se opet našli u poznatoj sferi harmonična dramskog teatra. Postavljenoj se odrednici više približila Komedija od Raskota u izvedbi hvarske udruge UHLOD i režiji Tahira Mujičića, koja se ovom obradom pučke komedije nepoznatog autora iz 16. stoljeća oslanja o tradiciju komedije dell’arte odnosno izraz kojim vlada glumac. Ipak, iako je u potpunosti zadovoljila svoju kulturno-turističku zadaću spomenutu na početku teksta, u odnosu prema vladarima improvizacije iz 17. stoljeća, čiju je “potragu za renesansom” uvelike uvjetovala i financijska ovisnost o darežljivosti publike, glumačka se spremnost uhlodovaca pokazala nedostatnom. Jednostavna komedija zapleta, jednostavna scena, jednostavna kostimografija i jednostavni gegovi najvažnije mjesto u predstavi ostavili su glumi, ali se ova ipak nije približila majstorstvu univerzalnih zabavljača. Na istoj se “glumačkoj potrazi za renesansom” nastojalo, što tematski, što fizički zahtjevnijom glumom, i u premijeri splitskog HNK Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, prema drami Toma Stopparda, a u režiji Nenni Delmestre. No, predstava nije uspjela istaknuti bitne točke ni teksta ni izvedbe, pokazavši se tako nedoraslom repertoarnom zadatku. Spomenutima su se u programu pridružila dva naslova možda najbliža poetičkoj odrednici ovogodišnjeg dramskog programa: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja u izvedbi HKD teatra iz Rijeke i režiji Laryja Zappije te Shakespeare na Exit u izvedbi Teatra Exit i režiji Matka Raguža. Iako solidne i glumački izražajne izvedbe, te je dvije predstave bilo teško međusobno povezati, jer dok je prva umjetnički ozbiljno progovorila o surovosti nekih prošlih (a možda i sadašnjih) vremena, druga se u potpunosti okrenula zabavljačkom teatru te se zadovoljila smijehom svoje publike ne tjerajući je na razmišljanje.

Naslovi vrijedni gledanja

Iako nepotpun, kratko opisan popis programskih naslova daje naslutiti koliko su se ispunila velika očekivanja splitske publike. Ista je naime imala priliku posvjedočiti dobrim dramskim komadima koje splitske pozornice već poznaju (poput Despotove monodrame ili izvedbe HKD teatra iz Rijeke) ili pak prosječnim (i lošijim) novijim projektima, koji nisu intrigirali ni kao čvrsta programska cjelina.

Jednomjesečno se zbivanje tako većim dijelom svog dramskog programa pokazalo nedojmljivim (barem kad je riječ o novitetima), no kao gledanja vrijedna ipak se mogu izdvojiti dva sretna naslova. Prvi, Dekameron prema Boccacciovoj zbirci novela, a u režiji Gorana Golovka, premijerno izveden već na samom početku, donio je osvježavajuću redateljsku razigranost potpuno u skladu s renesansnim duhom tekstualnog predloška. U izvedbi ansambla splitskog HNK, koji je, očito privržen projektu, u kreaciji bio daleko bolji i harmoničniji nego što ga se može vidjeti tijekom godine, predstava je uspjela u nekoliko osnovnih težnji. Reflektirala je osnovnu sadržajnu liniju Boccacciovih lascivnih priča povezanih kugom u Firenci, uklopila se u dvorište Vile Dalmacije kao dobar ambijentalni komad te potvrdila Golovka kao domišljata redatelja koji zna motivirati glumačku ekipu (srećom, ove sezone opet režira na sceni HNK u Splitu). Vrijednom se odlukom svakako može navesti i dodjeljivanje desetak sporednih uloga mladim studentima novoosnovane splitske glumačke akademije, koji su se, i s malo iskustva, pokazali dorasli zadatku.

Gostovanje MESS-ove produkcije Adam Geist u režiji Dina Mustafića, a prema tekstu suvremene njemačke spisateljice Dee Loher, druga je predstava čije se gledanje moglo preporučiti. Iako glumački puno jača u sporednim nego u glavnim ulogama, prije svega je demonstrirala zanimljivo redateljsko promišljanje prostora izvedbe postavivši publiku u centar (mjesta izvedbe – Dioklecijanovih podruma) te događajući se stalno u području perifernog vida. Priča o autodestruktivnu i agresivnu životu glavnog lika, čiji razlozi djelovanja ostaju nejasni, na pravi se način odigrala na rubu vidljivog (pa tako i shvatljivog) prenoseći jednu od najvažnijih činjenica – nemogućnost da se jasno vidi (i shvati) život.

Nastojanje na jasnoći (umjetničkog) pogleda upravo je trening koji bi se mogao preporučiti prije osmišljavanja programa sljedećeg festivala. Naime, iako je publika zadovoljna otišla barem s polovice odgledanih predstava, nesređen izbor istih bio bi prikladan za prvo izdanje neke ljetne manifestacije dok se od pedesetogodišnjaka očekuje daleko ozbiljniji stav. Kako se kao najdojmljivija inovacija ne bi spominjalo otkrivanje novih pozornica u okolici Splita, predstave koje se na njima igraju tu bi se trebale naći s pravim razlogom. U suprotnom lako bi se mogao steći dojam kako se Splitsko ljeto održava samo zato jer je došlo odgovarajuće godišnje doba.