Festival koji organizatore ne zanima

U moru najrazličitijih festivala koji se redovito održavaju u Zagrebu, čini se suvišnim pokretati još jedan novi. Međutim, u slučaju prvog Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe opravdanje ipak postoji. Naime, komorna je glazba u Zagrebu, ako već ne podzastupljena, onda redovito izvan središta pozornosti javnosti. Odgovornost za to djelomično snose i sami glazbenici – komornih sastava koji redovito nastupaju relativno je malo, a, uz nekolicinu časnih iznimki, niti njihova kvaliteta nije osobito visoka.

Da potreba za konzumiranjem komornog zvuka ipak postoji potvrđuje, pak, uspjeh dubrovačkog festivala Julian Rachlin and Friends. On je dijelom temeljen i na popratnom glamuru, no činjenica je da ga u nezanemarivim brojkama posjećuju i ljudi koji čine standardnu zagrebačku koncertnu publiku. Zamisao da se i u Zagrebu pokrene nešto slično, što bismo mogli svesti pod radni naziv Monika Leskovar i prijatelji, u tom je smislu hvalevrijedna, a konačna realizacija u umjetničkom smislu zaslužuje najviše ocjene. Jer, violinistica Susanna Yoko Henkel, koja je inicirala festival, angažirala je ne samo našu proslavljenu čelisticu nego i još četvero uistinu vrhunskim umjetnika. Na festivalu su tako, osim njih dvije, sudjelovali i violist Roland Glass, kontrabasist Božo Paradžik, klarinetistica Alexandra Gruber, te pijanist Ian Fountain, uz povremene manje doprinose nekoliko zagrebačkih glazbenika.

Snažne umjetničke osobnosti

Izbor programa sveo se, doduše, na više-manje opća mjesta komorne literature. Ali, uzmemo li u obzir da se čak i ta djela u Zagrebu inače čuju rijetko ili nikad, onda je to ovdje prije prednost nego nedostatak, pa je program svakako odigrao i određenu edukativnu ulogu. Pritom je teško izdvojiti djela koja su iskočila nadahnutošću izvedbe, pa ovom prilikom spomenimo tek gotovo antologijske interpretacije Schubertova Pastrva kvinteta, Brahmsova Kvinteta za klarinet i gudače i Mozartova Glasovirskog kvarteta u g-molu. Na istoj razini bili su još i nastupi Bože Paradžika i Rolanda Glassla u Schubertovim i Brahmsovim sonatama. Od šestero nositelja festivala, četvero su iznimno snažne umjetničke osobnosti, čija se veličina očituje upravo u tome što su svoju vlastitost u stanju podrediti zahtjevnom zadatku međusobnog osluškivanja i usklađivanja u komornom sastavu. Nešto više individualnosti poželjeli bismo, doduše, od Susanne Yoko Henkel i Iana Fountaina, no riječ je o finesama, čiji nedostatak nije bitnije narušio opći dojam cjeline.

Mogli bismo tako zaključiti kako je prvi Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe bio pun pogodak, kad uz njega ne bi bio vezan jedan vrlo velik problem. Naime, manifestacija kojom bi se, uz tek nešto malo više truda, moglo bez problema ispuniti Hrvatski glazbeni zavod do posljednjeg mjesta, polučila je tek relativno skroman odaziv publike. Ponešto bi se priređivačima moglo oprostiti na račun nedostatnog organizacijskog iskustva i skromnih financija, no greške u koracima koje su si priuštili jednostavno su prevelike da bi ih se ignoriralo.

Nedopustivi propusti

S jedne strane, marketing festivala bio je ispod svake razine – plakata gotovo da i nije bilo, a ni mediji se nisu previše raspisali, s obzirom na to da su ih priređivači o festivalu obavijestili doslovno tek dva dana prije početka. To ih, međutim, nije spriječilo da “nabiju” cijene ulaznica koje možda i odgovaraju kvaliteti programa, ali nisu u skladu niti s platežnim sposobnostima prosječnog ljubitelja komorne glazbe, a kamoli s gotovo nepostojećom prethodnom promidžbom. Svakako treba spomenuti i web site festivala, na kojem još i danas stoji oznaka privremena stranica, kao i programsku knjižicu, čija je ambiciozna vizualna forma ispunjena tekstovima ograničene sadržajnosti i sumnjive pismenosti.

Sve su to propusti koji se nisu smjeli dogoditi, posebice zato što su čak i u našem glazbenom životu već uspostavljeni kakvi-takvi standardi na području promocije i popratne opreme koncerata i festivala. Kad se, dakle, podvuče crta, može se zaključiti kako su organizatori prvog Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe najviše naškodili sebi samima. Jer, vrhunski koncerti mogu imati smisla samo ako ih netko i dođe čuti. A ako posjećenost festivala nije bitna niti samim priređivačima, teško da će biti bitna i bilo kom drugom.