Festival u dubokoj krizi

Prošao je još jedan, jedanaesti po redu Crtani romani šou. Održan je, kao i obično, u prostorima Studentskog centra u Zagrebu, od 14. do 16. studenoga. Tokom jedanaest godina SC bio je i ostao sinonim za CRŠ, premda se prve tri godine festival odvijao u Kulturno-informativnom centru, a dogodila su mu se i dva izleta, u Kulturni centar Kaptol (2003) te u Zagrebačko kazalište mladih (2006). S jedne strane, razumljivo je da je upravo SC ustanova s najviše gostoljubivosti prema ovom festivalu. Strip, ma kakav bio, intuitivno se veže uz kulturu mladih, a kako u nas strip još nije uspio postati kulturni mainstream (premda je situacija na domaćoj strip-sceni bolja nego ikad nakon rata), logično je da ga podržava institucija koja objedinjuje avangardne, eksperimentalne, ponešto marginalizirane vidove umjetnosti, kako na području glazbe i teatra tako i na području vizualnog izražavanja. S druge strane, SC se, unatoč svojoj pristupačnosti, tokom godina pokazao kao relativno neprikladan prostor za odvijanje takva festivala. Njegove kvalitete nisu na pravi način iskorištene, a za CRŠ prevelik prostor aule ispred kino-dvorane znači da će se manjak publike (svake godine sve očitiji) itekako osjetiti, program neizbježno vrludati, što otvara prostor rezigniranu vraćanju u prošlost i prisjećanju na najbolje trenutke ovog festivala.

Popularni Zagor

Oni su se dogodili poglavito u Kulturnom centru Kaptol, koji je udomio najbolje izdanje festivala, sretan spoj vješto uhvaćena trenutka (početak izlaženja magazina Q, prodor dotad neviđenih stripova na domaće tržište), u skladu s time odabrana gosta (Britanac Brian Bolland, kojem je tada objavljen album u Hrvatskoj, Strašan vic prema scenariju Alana Moorea), paralelno predstavljanje jednog od vodećih regionalnih autora (Slovenca Tomaža Lavriča), a neizbježni obožavatelji talijanskog stripa mogli su razgovarati s Guiseppeom Camuncolijem, tada svježom mladom nadom. Uza sve to organizirano je nekoliko izložbi, veselih tuluma, žučnih i korisnih rasprava. Činilo se da festival ide uzlaznom putanjom i da naredne godine mora biti još bolji. I bio je u smislu odaziva publike, jer je glavna tema 2004. bio popularni Zagor, a gosti festivala njegovi vodeći autori Gallieno Ferri i Moreno Burattini. O ukusima se može raspravljati, ali i te je godine festival bio pun pogodak, premda je gledao unatrag – na svijetlu tradiciju dugogodišnjeg Zagorova života na ovim prostorima.

Od tada do danas festival je obilježila polagana, ali sigurna stagnacija. Za preciznu dijagnozu bolesti festivala bila bi potrebna mnogo šira analiza od ovog teksta, ali očiti su razlozi sljedeći – neadekvatno korištenje golema prostora SC-a (nakon nekoliko godina prekriženi su prostori Galerije SC i MM centra, koji su za festival ovakva opsega pogodniji), izostanak bilo kakve uvjerljive marketinške kampanje, manjak jasne koncepcije programa uz potrebne preinake (ovisno o temi festivala), neusklađenost programa s trenutačnim izdavačkim i autorskim strujanjima na domaćoj (i regionalnoj) sceni itd. Držim da je ovo posljednje po festival bilo i najpogubnije. Upravo je apsurdno da tako dugovječan strip-festival, koji bi trebao predstavljati sukus scene u protekloj godini te naznačiti smjerove njezina daljnjeg razvitka, gubi korak s tom istom scenom. Nažalost, ta se tvrdnja nameće kao jedini mogući zaključak. Ovogodišnje izdanje festivala to je jasno pokazalo. Naime, strip u Hrvatskoj vrlo vjerojatno više nikad neće dosegnuti prijeratnu masovnu popularnost, što je dijelom rezultat segmentiranja tržišta kao posljedica raspada bivše države, ali je i odraz situacije na svjetskoj strip-sceni. Strip je danas, naravno, legitimna forma umjetničkog izražavanja, a trend njegova razvitka u Hrvatskoj pokazuje da je publika manja, ali je i postojana, s tendencijom širenja, očito je starija od pubertetske dobi, a time i obrazovanija, želi čitati nove stripove, prije neviđene i ne boji se uložiti novac ako se strip kvalitetno reklamira putem interneta, novina i usmene predaje.

Djela važna za evoluciju medija

Tokom ovih nultih godina stasalo je nekoliko veoma kvalitetnih izdavača koji svoje kataloge temelje uglavnom na podjednaku izdavanju novijih i starijih stripova – ako su novi, to su stripovi koji u svijetu predstavljaju pojam i djela važna za evoluciju medija; ako su stari, to su stripovi koji iz različitih razloga u nas još nisu prevođeni. Dok se u Hrvatskoj ne pojavi strip-časopis koji bi se distribuirao na kioscima te objavljivao domaće autore i redovno ih plaćao za njihov rad (a pokušaja stvaranja takva časopisa bilo je mnogo, posljednji u nizu, i najuspješniji, jest sjajan Macanov časopis Q), strip će ostati subkultura, ali vrlo kvalitetna i razgranata, što s obzirom na crnu rupu u kojoj je bio devedesetih uopće nije nezavidan položaj. Problem CRŠ-a jest što ne korespondira s takvom, u globalu pozitivnom situacijom. Ovogodišnji program obuhvaćao je razgovore s doajenima hrvatskog stripa – Julesom Radilovićem, Žarkom Bekerom, Rudijem Aljinovićem i Ivicom Bednjancem, a inozemni gost bio je također pripadnik njihove generacije, slovenski klasik Miki Muster. Riječ je, naravno, o višestruko zaslužnim, legendarnim autorima, koji su u svoje vrijeme stvarali vrhunske stripove te bili (bez ikakva pretjerivanja) među najboljim autorima stripa na svijetu. I premda je upoznavanje iz prve ruke s njihovim opusom i životnim putem svakako bilo zanimljivo, donekle je (za festival kao manifestaciju) kontraproduktivno.

Manjak publike to je jasno pokazao. Publici se ne smije uvijek podilaziti, ali mora se djelovati u skladu s njezinim čitalačkim navikama, te bi pametna odluka organizatora festivala bila ukazati na hvalevrijedan opus starijih autora, dok se istodobno predstavlja neki (iz naše perspektive) novi autor, čije stripove tek počinjemo čitati. A takvih nikako ne manjka. Zašto hrvatska publika na CRŠ-u ne može razgovarati s, primjerice, braćom Hernandez, Jaimeom Delanom, Carlosom Trillom, Alejandrom Jodorowskym ili bilo kojim drugim autorom čiji je strip recentno objavljen u hrvatskom prijevodu? Konkurentski festival MaFest, koji se odvija u Makarskoj, to je prepoznao te je ove godine doveo Alfonsa Fonta, autora, doduše, starije generacije, ali u Hrvatskoj (unatoč dugogodišnjem objavljivanju u sarajevskom Strip Artu) nedovoljno poznatog. Libellus je nedavno objavio zbirku njegovih kratkih stripova Priče iz nesavršene budućnosti, prvu na hrvatskom jeziku i organizatori MaFesta trenutačno su reagirali i uredili autorov dolazak u Makarsku. MaFest se održava treću godinu za redom i pokazuje stalne znakove napretka. Jednostavno, organizatori festivala svoj posao rade promišljeno, okupljaju suradnike iz raznih područja, ne samo autore stripova, i ništa ne prepuštaju slučaju. Program je jasan, rađen u suradnji s izdavačima, i svake godine sve kvalitetniji. Očito je, dakle, da MaFest polako ali sigurno preuzima CRŠ-ovu poziciju najveće domaće strip-manifestacije.

Iz temelja preoblikovati festival

Ne znam može li CRŠ ostvariti gore navedene ciljeve, ali znam da su takvi zahtjevi opravdani. Svakako, trebalo bi početi od nule, iz temelja preoblikovati festival, zapitati se što se želi postići i kako. Činjenica je da je CRŠ prije nekoliko godina bio vrlo kvalitetan strip-festival koji je mogao postati glavno regionalno okupljanje strip-publike. Nažalost, on to nije postao. Patetično je svake godine slušati ista pitanja – je li strip umjetnost, ima li budućnost, umire li, jesu li ga u dječjim očima odavno istisnule videoigrice? Stripovska se publika mijenja, stripovi se mijenjaju, scena se mijenja, ali festival se nekako ne mijenja zajedno s njima. Strip već odavno posjeduje dignitet koji mu pripada, podjednako je salonsko i ulično štivo, i to je nešto što se samo po sebi razumije i o čemu bi se trebalo prestati raspravljati.

Na otvorenju CRŠ-a Rudi Aljinović, polemizirajući sa Žarkom Bekerom, jasno je i glasno ustvrdio da strip u Hrvatskoj nikako nije zapostavljen, da scena ima mnogo mana, ali je unatoč tome jaka, čak je i dao nekoliko prijedloga za poboljšanje postojećeg stanja. Na temelju tog dijaloga ipak se nije razvila plodna rasprava, a to je šteta, jer je bilo pravo mjesto i vrijeme za to. No takva bi diskusija i Crtani romani šou, ovakav kakav jest, neizbježno dovela u pitanje. CRŠ je danas jedan vikend u godini kada ljubitelji stripa mogu popuniti rupe u kolekciji, do mile volje razgovarati s onima koji dijele istu strast, popiti koje piće i vratiti se kući. Takav bi se CRŠ mogao odvijati apsolutno svaki vikend u godini. Ako se, međutim, želi raditi ozbiljan, uspješan i trajan festival, treba složno reći da se CRŠ nalazi u dubokoj krizi. Ako imamo kvalitetne izdavače, kvalitetne autore, kvalitete fanzine, ukratko – kvalitetne stripove, onda možemo imati i kvalitetan festival. Postoji li za to volje, entuzijazma i hrabrosti, pitanje je na koje se mora vrlo brzo odgovoriti.