Još dugo pamtit će se početak i kraj ovogodišnjeg izdanja ZagrebKoma– Debussyjeva Sonata za violončelo i glasovir i Ravelov Glasovirski trio prve večeri, te Šostakovičev Osmi gudački kvartet posljednje večeri
Usprkos svim prijeporima oko Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe (o kojima se proteklih godina višekratno pisalo i na stranicama Zareza), ta se manifestacija sad već nepovratno ukotvila kao nezaobilazna institucija glazbenog života Zagreba, s tradicijom trajne kvalitete (a uglavnom i izvrsnosti) koja još uvijek nije zapala (a nadajmo se da ni neće) u rutinu i inerciju počivanja na lovorikama stare slave.
Osmo izdanje festivale proteklo je – barem na površinskoj razini - u nešto ružičastijim (ili barem narančastijim) tonovima nego što je bio slučaj ranijih godina. Ratna sjekira s gradskim financijerima je zakopana, najveći protivnik festivala, violinist Goran Končar, nije više na svojim ranijim pozicijama moći, nema više ni “konkurentskog” dubrovačkog festivala Julian Rachlin & Friends (s kojim se ZagrebKom često pomalo nategnuto i nepravedno uspoređivalo), a publike i glamura nije nedostajalo ni ove godine. Ukratko, postojale su sve predispozicije da festival i ove godine bude pun pogodak.
Funkcionalni obrasci Priređivači su zaigrali na sigurne karte, varijarući koncepciju koja je dobro funkcionirala i proteklih godina. Njeni su ključni elementi tematski oblikovani pojedinačni programi, kombiniranje glazbenika u različitim sastava te združivanje stalnih gostiju i novih imena. I u tom se smislu nije moglo puno pogriješiti, pa ni nije. Naslovi poput Francuska noć, Schumann i Brahms, Mozartova soareja i Slavenska noć varijacije su već isprobanih, ali funkcionalnih obrazaca, uz dodatnu vrijednost novina poput večeri sekstetâ ili koncerta za djecu. (Potonji je donekle kompenzirao privremeno odustajanje od zanimljivog i uspješnog koncepta Contemporary Music Lounge).
Izbor glazbenika također je bio na tragu ranijih rješenja. Uz već prokušane stupove festivala – violinisticu Susannu Yoko Henkel, violista Guya Ben-Zionyja i pijanisticu Laumu Skride – sjajni su bili i odreda svi novi suradnici, od velikih “zvijezda”, poput violinista Guya Braunsteina i violončelista Torleifa Thedéena, do glazbenica mlađe generacije, kao što su violistica Julia Deyneka i violončelistica Anastasia Kobekina.
Naravno, ovakve manifestacije, temeljene na ad hoc formiranim komornim sastavima, uvijek sa sobom nose i rizik da se netko ne uklopi u cjelinu i/ili da neke kombinacije, usprkos kvaliteti pojedinačnih glazbenika, jednostavno ne funkcioniraju. Prvo se, srećom, ove godine uopće nije dogodilo. Drugo, doduše, jest – ali u malom broju slučajeva, koje ipak možemo smatrati prije svojevrsnom statističkom pogreškom i iznimkom koja potvrđuje pravilo, a manje ikakvim ozbiljnijim problemom.
Simbolička praksa Te statističke pogreške možemo slobodno i prešutiti. (Doduše, šteta je što se jedna od njih dogodila upravo u izvedbi skladbe koju je umjetnička ravnateljica festivala Susanna Yoko Henkel definirala kao jedno od njoj najdražih glazbenih djela uopće.) U drugoj krajnosti bio je čitav niz uistinu sjajnih, ponegdje – bez pretjerivanja – i upravo antologijskih interpretacija. Još neko vrijeme pamtit ćemo tako izvedbe Chaussonova Koncerta za violinu, glasovir i gudački kvartet i Brahmsova Gudačkog seksteta u B-duru. A još dugo pamtit će se početak i kraj ovogodišnjeg izdanja festivala – Debussyjeva Sonata za violončelo i glasovir i Ravelov Glasovirski trio (Susanna Yoko Henkel, Torleif Thedéen i Lauma Skride) prve večeri, te Šostakovičev Osmi gudački kvartet posljednje večeri (Susanna Yoko Henkel, Guy Braunstein, Julia Deyneka i Anastasia Kobekina).
I dobro je da je upravo taj Šostakovičev kvartet bio možda i najveći kreativni vrhunac čitavog festivala. Naime, bio je to istodobno i trenutak znakovite (i učinkovite) simboličke prakse – jasna poruka svima onima (ponajprije ranije spomenutom Goranu Končaru) koji su tvrdili da ovakvi ad hoc sastavi nisu u stanju izvesti nijedan gudački kvartet. A tri su dame i jedan gospodin pokazali da itekako jesu – i to na umjetničkoj razini o kojoj kvartet koji je donedavna godinama vodio Goran Končar do daljnjega može samo sanjati.
Nezanemarena emocionalnost A da Zagreb ne samo u Hrvatskom glazbenom zavodu, nego i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog može ugostiti svečanost glazbovanja na vrhunskoj svjetskoj razini, pokazalo se samo večer nakon završetka osmog izdanja Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe, prilikom gostovanja Saske državne kapele iz Dresdena pod dirigentskim vodstvom Myung-whuna Chunga, u sklopu srećom ponovno oživljenoga ciklusa posve primjerenoga naziva Svijet glazbe, u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb. (Usput budi rečeno, čini se da je i ta ustanova, poput ZagrebKoma, u bespućima zagrebačke kulturnopolitičke zbiljnosti, također ponovno došla u milost gradskih struktura.)
Vrlo smiono, ansambl višestoljetne tradicije ovom prilikom nije došao s programom više ili manje standardnih orkestralnih hitova, posloženih po vječnom obrascu uvertira-koncert-simfonija, nego sa samo jednim jedinim djelom – dugotrajnom, zamršenom, nerijetko i hermetičnom Devetom simfonijom Gustava Mahlera. Rizik se, međutim, itekako isplatio. Naime, riječ je i o sjajnom orkestru, u čijoj tradiciji posebno mjesto zauzima glazba austrijskog i njemačkog kulturnog kruga. A Myung-whun Chung jedan je od onih dirigenata koji najbolje funkcioniraju u najkompleksnijim djelima.
Ukratko, bilo je to glazbovanje obilježeno izrazito kultiviranim tonom, u rasponu od nježnoga piana do moćnog, ali nikad grubog fortea. Izdvojiti samo jednu sekciju pritom bi bilo nepravedno prema drugima, što je potvrdio i niz nadahnutih solističkih istupa iz svih dijelova orkestra. Na takvom temelju Chung je izgradio monumentalnu interpretacijsku građevinu, čija su okosnica transparentno prezentiranje često višeslojnoga glazbenog tijeka, prepoznavanje formalnih okosnica često oblikovno posve nestandardne tvorbe, a sve to još i bez zanemarivanja za Mahlerovu glazbu toliko bitne emocionalnosti u svim njenim kaleidoskopskim mijenama od oglazbljivanja najuzvišenijih čuvstava do ironičnih persiflaža “banalnih” obrazaca tradicijskih glazbi.
Glazbeni “svijet” je dakle, i dalje dobrodošao u Zagreb. No, nemojmo imati iluzija – Zagreb će u glazbenom smislu postati “svijet” tek kad i domaći glazbenici počnu redovito glazbovati na “svjetskoj” razini. Sve dotad, glavni grad najmlađe članice Europske unije i dalje će biti kulturna provincija, u kojoj umjetnički uvoz kvalitetom uvelike nadmašuje domaću proizvodnju – kako onu za vlastite potrebe, tako i onu za potencijalni izvoz.