Unatoč lijepom pogledu, uređenom prostoru i infrastrukturi, Tvrđava sv. Mihovila nije posve prilagođena potrebama festivala SuperUho
Priča o šibenskim festivalima Mate Škugora zvuči kao bajka o Pepeljugi: počelo je u beznadno oronulom prostoru bivše vojarne Bribirskih knezova, teškim trudom i svim problemima usprkos Škugor je čudesno napravio dobar i posjećen festival te je na kraju bajke za nagradu dospio u predivnu šibensku Tvrđavu svetog Mihovila. No, umjesto sretnog kraja, dobili smo novi početak – prvo izdanje Škugorovog festivala koje se ne odvija u, kako bi kolega Bojan Krištofić rekao, “postapokaliptičkom” krajoliku, nego u lijepo uređenoj šibenskoj tvrđavi. No, prilagodba novom prostoru ipak nije prošla glatko.
Festival određen prostorom Kada govorimo o prilagodbi neizvjesnim i teškim uvjetima, teško je naći uspješnije aktere od Škugora i njegovog organizacijskog tima. Uspjeh prvog festivala Terraneo uistinu je bio ogroman podvig i nevjerojatna priča o tome kako marljivi, inteligentni i hrabri organizatori mogu nadvladati naizgled nepremostive prepreke lokalnog konteksta i tržišnog sustava. Već sam dolazak u Šibenik, grad koji se u tom trenutku nije mogao pohvaliti naročitom kulturnom ponudom ni otvorenošću za nezavisne kulturne inicijative, bio je ogroman rizik. Odluka grada o dodjeli navedenoga prostora za potrebe festivala pritom se nije činila kao znak dobre volje, nego više kao ruganje “malom” Škugoru. Prostor je bio u derutnom stanju i nije imao nikakvu potrebnu infrastrukturu za potrebe glazbenog festivala. Geografska lokacija teško da je mogla biti gora: usred ničega, nekoliko kilometara od centra grada u jednom smjeru i nekoliko kilometara od najbliže plaže u drugom. Uređenje ogromnog prostora i osiguranje uvjeta za koncerte nije zahtijevalo samo mnoštvo ljudi, nego i znatna ulaganja, što je teško očekivati od festivala bez jake financijske pozadine i bez nade u značajan prihod (jer fokus je ipak na nekomercijalnoj glazbi). Naposljetku, čak i kad bi se osigurali uvjeti za održavanje festivala, kako očekivati da će netko doista doći u kasarnu bogu iza nogu, kilometrima udaljenu od najbližih apartmana i s kampom u kamenjaru?
Teško je razumjeti kako je prvi Terraneo uspio u takvim uvjetima, ali uspio je: iznenađujuće velika publika došla je na festival, koncerti su bili odlično organizirani, a u Šibeniku je gostovala dotad neviđena postava manje poznatih, a vrhunskih domaćih i svjetskih izvođača. Kao šlag na tortu, Škugor je uspio i prodati “brend” Terranea što je bio pun pogodak s obzirom na to da se uspjeh festivala ionako nije temeljio na lokaciji, ni na “brendu” festivala, nego na reputaciji i radu organizatora. Nimalo iznenađujuće, festival Terraneo se ugasio nakon samo jednog izdanja pod novom organizacijom, a danas “brend” Terraneo služi kao suvišan ukras uz koncerte izvođača poput 2cellos.
Škugor je odmah pokrenuo novi festival, također uspješno SuperUho, čije se prvo izdanje održalo na Gradskoj plaži Banj, boljoj lokaciji u blizini mora i centra Šibenika. Bitno je primijetiti koliko su lokacije diktirale bit Škugorovih festivala: ogroman i skup prostor vojarne nalagao je određenu dozu megalomanije, u smislu velikog broja bendova, dužeg trajanja festivala i jačeg marketinga usmjerenoga većem broju ljudi. Manji prostor gradske plaže omogućio je znatno jeftiniji i intimniji festival. Ipak, skučenost tog prostora “smanjila” je festival i preko željene mjere, jer se dva koncerta nisu mogla odvijati istovremeno, a broj mjesta u publici bio je prilično ograničen. Zbog takve snažne vezanosti festivala uz prostor, vijest da se glavni festivalski program 2. SuperUha seli na Tvrđavu svetog Mihovila bila je gotovo jednako značajna kao vijest o festivalskim izvođačima.
Kazališna i festivalska publika Sama gesta ulaska SuperUha u novouređenu Tvrđavu sv. Mihovila bila je prilično lijepa: Šibenik je napokon dobio odličnu lokaciju za održavanje kulturnih sadržaja, a SuperUho je dobilo malen i prestižan prostor kakav je zaslužilo. No, posve drugačija fizička i simbolička obilježja tvrđave zahtijevala su značajnu prilagodbu festivala. Škugor i ekipa nisu imali pred sobom težak zadatak kao pri ulasku u razrušenu vojarnu, ali prijelaz u tvrđavu nije bio bajkovit.
Pritom valja naglasiti da selidba glavnog festivalskog programa u tvrđavu nije bila predviđena već ove godine. Riječima Škugora, “još početkom godine smo posložili koncept koji smo inicijalno planirali realizirati tek 2016., no kako nam je smisao dodatnog ulaganja značajnih financijskih sredstava u dosadašnju lokaciju (Gradsku plažu Banj, op. a.) u situaciji kad je njezina prenamjena sve izvjesnija postao i više nego upitan, odlučili smo već ovogodišnje izdanje festivala preseliti na Tvrđavu sv. Mihovila”.
Nakon tri dana festivala, čini se da selidba ipak nije bila do kraja promišljena. Prostor tvrđave uistinu je lijep, a i praktičan jer je uređen kao koncertni prostor, tj. već ima potrebnu infrastrukturu. Međutim, ima nekoliko detalja koji pomalo, ali značajno mijenjaju koncept festivala: za početak, tvrđava je prilično udaljena od festivalskog kampa na Banju i time odvojena kako od sporednog glazbenog programa koji se tamo odvija, tako i od festivalske publike koja kampira. Nadalje, festivalski “međuprostor” u tvrđavi, koji je služio kao čekaonica između koncerata, relativno je skučen, što je otežalo kretanje i druženje te ograničilo broj štandova za jelo i piće (zbog čega je ponuda, za razliku od prethodnih godina, bila mnogo siromašnija i mnogo skuplja). Naposljetku, najveći dio prostora za publiku na glavnoj pozornici činila su sjedeća mjesta.
Čini se da je riječ o nevažnim detaljima koji bi mogli zasmetati samo Davora Butkovića, ali na kraju se pokazalo da su ti detalji iznenađujuće utjecali na recepciju festivala i na strukturu publike. Naime, dok su prethodna izdanja festivala više išla na ruku mlađim i manje imućnim ljubiteljima nezavisne glazbe, ovo je izdanje privuklo i stariju, konzervativniju i imućniju publiku koja je mogla lako doći na mjesto svirke, uživati u prostoru te sjesti i poslušati koncert, bez straha od “divlje” festivalske atmosfere. Međutim, čini se da festival ipak nije ciljao takvu publiku jer su niska cijena karata i sastav nekomercijalnih izvođača ipak više pogodovali ustaljenoj, mladoj festivalskoj publici.
S druge strane, uvjeti smještaja i atmosfera nisu odgovarali mlađim, vjernim pratiteljima Škugorovih festivala. Kamp je bio potpuno izoliran od glavnog programa i loše organiziran. Druženje i festivalska atmosfera bili su onemogućeni kako izolacijom kampera od tvrđave, tako i skučenim međuprostorom. Sami koncerti na glavnoj pozornici odvijali su se u kazališnim uvjetima koji nisu bili u skladu s uglavnom plesnom muzikom. Na koncu, ako je netko nakon glavnog programa htio ići na organizirani “afterparty”, morao se iz tvrđave spustiti na plažu Banj gdje se odvijao DJ program, ali u prostoru bez šanka. Festivalska atmosfera s prethodnih izdanja nije postojala, a čini se da uzrok tome nije u odluci ili nesposobnosti organizatora, nego u posebnoj prirodi prostora. Ispostavilo se da za kamp, druženje, ples i dio programa naprosto – nema mjesta.
Na raskrižju I dok je tijekom prilagodbe na užasan prostor vojarne Bribirskih knezova postojala jasna ideja što bi festival trebao biti i kojoj bi publici trebao biti namijenjen, kod naizgled jednostavnije prilagodbe Tvrđavi svetog Mihovila nije postojao jasan smjer u kojem bi festival trebao ići kako ove, tako i sljedeće godine. Ako festival uistinu namjerava ciljati na stariju, konzervativniju i imućniju publiku, kakvu bi i mogao privući na toj konkretnoj lokaciji, to sa sobom povlači i drugačiji sastav izvođača, i drugačiji marketing, i ekskluzivnu (čitaj: višu) cijenu karata. Ako Škugor, pak, namjerava ostati vjeran svojoj dosadašnjoj publici i privući mlađe poklonike indie glazbe, trebat će nekako riješiti navedene prostorne probleme te će također morati promijeniti sastav izvođača. Naime, mlađi slušatelji prate nove izvođače, a sastav na ovom SuperUhu počivao je na iskusnim, dokazanim adutima koji su svoje vrhunce imali još prije prvog Terranea.
U svakom slučaju, SuperUho neće živjeti sretno u dvorcu do kraja života. Već sljedeće godine možemo očekivati velike promjene i nadati se ledolomačkom programu. Očekivanja su visoka, ali isključivo zato što ih je Škugor i zaslužio