Steven Shaviro  

Fetišizacija Ume Thurman

Kill Bill 2

Tarantino i dalje iznenađuje. Unatoč svemu što sam pročitao, ipak nisam bio pripremljen na to koliko se Kill Bill 2 razlikuje od svog prethodnika. Kao prvo, tu je povratak dijaloga: polaganiji je i manje otkriva o likovima nego u prijašnjim Tarantinovim filmovima, ali ipak prilično kićen u usporedbi s prvim dijelom. Drugo, vizualni dojam drugog dijela suptilniji je, iako manje spektakularan. Umjesto pretjeranih kupki krvi postavljenih poput numera glazbene produkcije, dobivamo mnogo slika praznine i čekanja između djelića akcije. Djelomično je to pustinja Jugozapada i Meksiko te je način na koji Tarantino prilagođava svoje vizualne kodove u skladu s time: golemi prazni prostori Sergioa Leonea umjesto barokne mizanscene Vincenta Minnellija. Te vizualne razlike imaju veze s razlikom u ritmu: razmjerna sporost drugog dijela daje mu afektivnu težinu koju prvi dio nije imao. (Napominjem da i Leoneovi filmovi također mnogo barataju s temporalnošću.) Tu je i pomak od japanskih samurajskih filmova koji su inspirirali prvi dio prema braći Shaw i drugim hongkonškim filmovima borilačkih vještina koji su inspirirali drugi dio: no ne poznajem te žanrove dovoljno da bih komentirao taj utjecaj.

Nema likova poput onih iz Tarantinovih ranijih filmova, premda je Bill Davida Carradina fascinantan a Budd Michaela Madsena i Elle Darryl Hannah oboje prilično zabavni. Protagonistica Ume Thurman ostaje neka vrsta šifre; no, mislim da je upravo to poenta filma. Jer ono o čemu je u drugom dijelu riječ – tako moćno da se u retrospektivi ispostavlja da je i u prvom dijelu to najvažnije – jest transfiguracija i potpuno veličanje Ume Thurman. Ona se diže iz mrtvih, prolazeći kroz grob da bi bila blistavo ponovo rođena, ne jednom nego dva puta (figurativno, iz kome, u prvom dijelu; i doslovce, iz groba, u drugom dijelu). Ona postaje središte svake vrijednosti i svake afirmacije u Tarantinovu filmskom svemiru. Ona je i Ratnica i Njegovateljica; ili bolje, Uništiteljica poput Šive, Stvoriteljica poput Brahme i Očuvateljica poput Višnua, sve u jednoj osobi. (Očekujem film u kojemu će se Tarantino približiti  Bollywoodu.) Tarantino se uspijeva izvući s krajem koji uspostavlja Thurmanovu kao brižnu Mamu, bez negiranja njezine sposobnosti da bude nasilna.

Tarantinovo veličanje Ume Thurman ekstremno je i munjeno, na svoj način, kao i kada Josef von Sternberg veliča Marlene Dietrich. Naravno da razlike postoje. Dietrich je središte vizualne fascinacije, središte svake snimke, jedna svijetla figura koja se pojavljuje iz inače sveprisutnog chiaroscura; ona stvari u filmovima pokreće, manje eksplicitnom akcijom a više pukim magnetizmom spektakla koji stvara. Dinamika Kill Billa prilično je drukčija. Thurman je za Dietrich, moglo bi se reći, kao Clint Eastwood za Humphreyja Bogarta. Thurman ima mnogo zajedničkog s Eastwoodovom zastrašujućom bezosjećajnošću; spektakl nije ona, njezino lice, odjeća i tijelo, nego akcija – kaos – koji stvara. I bezosjećajnost Thurmanove rezultira neizravnom identifikacijom; nasuprot mahnitoj, spektakularnoj objektivizaciji Dietrichove. No Thurmanova je ovdje veličana, jednako kao što je bila i Dietrichova; to je kao da Tarantino ljubi samo tlo po kojemu ona hoda (i još nešto više).

Sve to znači da Tarantino izokreće žanrovske kodove gledanja filomova na način na koji to filmovi s vrućim-akcijskim-kokama poput Charlijevih anđela izričito ne čine.

Ne želim tvrditi da je to nužno napredno ili feministički; niti to želim psihoanalizirati (dovoljno je ljudi već pisalo o tome kako je Tarantina, kao i Billa Clintona, odgojila samohrana majka, i kakve to veze ima s edipovskom strukturom filma: ubij Taticu tako da majka i kćer mogu iznova uspostaviti svoju sretnu dijadu). Koliko sam god uživao u temeljnoj perverziji filma Kill Bill 2, ne želim brkati perverziju s političkom gestom.

Kill Bill je očito i dalje heteroseksualno-muški fetišistički film (kao što je toliko filmova oduvijek i bilo, u Hollywoodu i drugdje); no zaista izvodi svoje obrede na istinski nov i predivno lud način. I može biti prilično simptomatično kako hetero maskulinitet biva trenutačno ponovo iznađen – u smislu načina na koji se odnosi prema hetero ženstvenosti – nakon što su filmovi poput Kluba boraca doveli tradicionalnu hipermuškost do njezina krajnjeg reductio ad absurdum. Tarantino je uvijek bio hiper-esteta (što je razlog zašto su njegovi filmovi na mnoge gledatelje ostavili dojam da su moralno manjkavi, bilo po svom raskalašenom uživanju u nasilju, bilo po svom opuštenom i samozadovoljnom poigravanju s rodnim i osobito rasnim/rasističkim stereotipima.) No u filmu Kill Bill 2 napokon dobivamo osjećaj iza tog hiper-esteticizma. To je osjećaj koji može biti izražen samo uz pomoć bezosjećajnosti i hetero muškost koja može biti izražena samo uz pomoć snažne ženske protagonistice. No na svoj uvrnuti način, on humanizira Tarantina koliko su ga njegovi prijašnji filmovi (a osobito Kill Bill 1) očito dehumanizirali.

Fahrenheit 9/11

Iznenađuje me koliko su svi ljudi koji su raspravljali o tome drže li Mooreovi argumenti vodu ili su na neki način otplovili, jednostavno na krivom putu. Fahrenheit 9/11 nije film-esej ni politički komentar uz pomoć filma, film u maniri Jean-Luca Godarda ili Chrisa Markera. To je djelo agitpropa koje potiče pobunu. Mislim to opisno, a ne pejorativno. Moore snima emocionalni ili afektivni, a ne intelektualni film. Na svijetu ima mjesta za oboje. U smislu stvarnog političkog učinka afektivni film je, prema mojemu mišljenju, vrjedniji od intelektualnog.

(Sjetite se svega što je Noam Chomsky napisao nakon 11. rujna: on je obično u pravu na intelektualnoj razini, no njegovi su eseji afektivno potpuno nevažni. Chomsky je i dalje tako nesposoban razumjeti zašto je toliko mnogo ljudi, uključujući i mene, bilo izluđeno, prestravljeno, slomljeno i uzrujano 11. rujnom, neovisno o našem neodobravanju često opake vanjske politike američke vlade – Chomsky ostaje tako nesposoban shvatiti to da su njegovi tekstovi potpuno bezvrijedni osim po svom intelektualnom uvidu i točnosti kada je riječ o tome što su Sjedinjene Države zapravo učinile ostatku svijeta. Moore, za razliku od Chomskog, razumije kako se ljudi osjećaju i dijeli njihove osjećaje.)

Dakle, Mooreov film je film o osjećajima, a ne analiza. I do te mjere F 9/11 je prilično uspio. Pokušavajući umjetnički prenijeti samo koliko je George W. Bush vrijedan prezira i koliko je štetna i destruktivna bila politika njegove administracije, u cijelosti je vrijedan pothvat. A Moore do znatne mjere u tome uspijeva (premda sam sklon složiti se sa svojom majkom da ne pokazuje dovoljno koliko oduran i vrijedan prezira Bush stvarno jest.) I time što film razjašnjava situaciju, opovrgavajući neke od Velikih laži koje su Bush i njegova administracija sustavno upotrebljavali tijekom protekle tri i pol godine, obavlja važnu građansku dužnost.

Dakle, upravo u stilu samoga F9/11, kao afektivnog prikazivanja a ne kritičke analize, vidim i uspjehe i neuspjehe filma. Uspjesi su Mooreova iscrpna demonstracija Busheve bezosjećajnosti i njegova temeljnog zastupanja interesa više klase. Osobito je to vidljivo u dijelu gdje nam Moore pokazuje marinca u akciji regrutiranja i dokazuje da su nove dobrovoljačke oružane snage uglavnom vojska siromašnih, natjeranih u Službu jer ne mogu naći nikakav drugi pristojan posao. Moore pokazuje kako Bush i ostali izdaju te mlade muškarce i žene, tako što ih navode da riskiraju živote bez ijednog dobrog razloga, osim želje za moći i pohlepe. Marksistička analiza bez sumnje bi poduprla sve što Moore ovdje kaže, no on se ne pretvara da radi takvu analizu; on pokazuje posljedice, a ne uzroke i navodi nas da osjetimo posljedice tih posljedica.

No, slabosti filma također su u tom afektivnom registru, Kao prvo, film je prilično ksenofobičan: ne samo da mu je u središtu Amerika (što je u redu, jer je to jednostavno pristup filma i mjesto gdje se očekuje njegov politički učinak) nego opasno priznaje i pozitivno se koristi idejom da su ljudi iz ostalih dijelova svijeta nekako “smiješni” i zapravo nisu poput “nas”.

Tu je također neka “personalizacija” koju smatram i iritantnom i nedovoljnom, odnosno slabom. Moore troši previše vremena pokušavajući utvrditi veze između obitelji Bush s jedne strane i saudijske kraljevske obitelji i bin Ladenove obitelji s druge. To mistificira odnose moći, pretvarajući svakodnevno djelovanje kapitala u tajnu urotu obiteljskih veza i nepotizma. Pretpostavka je da Moore to čini, barem djelomično, jer je lakše predočiti mito i korupciju nego, na primjer, vrlo apstraktno djelovanje međunarodnih monetarnih tokova. No u vrlo stvarnom smislu to trivijalizira ono što se događa. Nije da politika Dubya ne pomaže svome Tatici da zaradi još više milijuna nego što ih već ima; ali pretvoriti to u njegovu glavnu motivaciju znači zanemariti takve stvari kao što je djelovanje klase (Marx je uvijek isticao da nije stvar u tome da su kapitalisti kao pojedinci loši ljudi, nego da su važne posljedice razvijenog društvenog i ekonomskog poretka) i osnovnih ideoloških investicija neokonzervativaca s jedne strane i kršćanskih fundamentalista s kojima je Bush u savezu, s druge. To što nekoliko Saudijaca sjedi u Odboru direktora u Carlyle Group nije razlog što Busheva administracija pokušava pretvoriti SAD u jednostranačku teokratsku policijsku državu, s bogatstvom raspodijeljenim na najbogatijih pet posto stanovništva, i nije samo slijepom potragom za profitom Busheva administracija dopustila da nas njegove prijetvorne fantazije o svjetskoj dominaciji uvuku u kaljužu rastuće bijede i smrtnu opasnost i da regrutira više fanatičnih kadrova za Al Qaidu nego što je bin Laden ikad mogao.

Ta ograničenja su ozbiljna, upravo zato jer probleme o kojima je riječ treba uvesti u popularnu svijest i javnu raspravu, a ne samo ostaviti za raspravu u uskim akademskim/znanstvenim krugovima (poput onih u kojima se ja krećem). Moore na kraju nije mnogo više od odgovora ljevice desničaru Rushu Limbaughu i premda nam zasigurno treba jedan takav odgovor – i premda je dobro da je ljevica dobila barem neko uporište u dokumentarnom filmu, uzevši u obzir koliko potpuno desnica vlada radijskim i kablovskim vijestima – to nije dovoljno.

S engleskoga prevela Lovorka Kozole