24.3.2005.

Boris Beck  

Fetišizam hrvatskog pravopisa

tema broja

Babićev pravopis ponajprije je klasični sado-mazo. Umjesto piercinga, oči bode znakovito slovo j umetnuto i tamo gdje ga je Broz stavljao (grješka), i tamo gdje nije (strjelica); umjesto električnih šokova, tu su pravopisni udari svakih nekoliko godina, od napuštenih nada da će se uvesti ie umjesto ije, do izraza kao što su razgodci; umjesto vezanja mornarskim čvorovima, tu je još bolnije obvezivanje na šašava pravila i još šašavije izuzetke (mlatci, ali ne otci; mladci, ali ne sudci); umjesto paljenja kože, tu je uništavanje nepoćudnih riječi i oblika; umjesto gušenja partnera, guši se nacija.

Iz svojeg se područja klasični pravopisni S/M pruža na susjedna: prema fetišu uniformi i prema seksu za koji partneri nisu dali pristanak. Uniformnost je najuočljivija osobina pravopisa – pravopisac iz činjenice da milijunima ljudi propisuje da nešto čine na točno određeni način izvlači veliko zadovoljstvo. Budući da se korisnike pravopisa općenito ništa ne pita prilikom njegova donošenja – i sigurno neće biti zastupljeni u komisiji Ministarstva znanosti za jezična pitanja kada se ona osnuje – pisanje pravopisa upućuje na izopačenosti kao što su nekrofilija, zoofilija, pedofilija, incest i vampirizam.

Kao što je fetiš uniformi povezan s fetišom cipela (martensice, vojne čizme, espadrile, stare tenisice ili smiješne papuče), fetiš uniformiranja pravopisa neodvojiv je od fetiša određenih riječi. Dok se Ed Wood zadovoljavao ružičastim džemperima od angore, a Michael Caine u Dressed to Kill odijevao u ženu, Babić ima riječ koja je fetiš nad fetišima – riječ neću prepolovljenu na dvoje i napisanu kao ne ću. Fetiš lomljenja – blizak fetišizmu automobilskih nesreća, opisan u Ballardovu romanu Sudar, i njegovom varijantom u kojem se fetišist naslađuje kada vozilo zaglibi u blatu – u Babićevu pravopisu očituje se u čudnom načelu po kojem se riječi pišu odvojeno. Dovoljno je da čak i potpuni jezični neznanac baci makar i usputni pogled izdaleka pa da vidi da je Babić u tom pogledu nažalost zaglibio.

Ljubiteljima lomljenja prvi su rođaci obožavatelji rasta koji vole debele i trudne, a fetišiziraju grudi, pupak ili nos. Više od 450 stranica pravopisa i pravopisnog rječnika, zajedno s čak jedanaest izdanja, pokazuju da je prekomjerno bujanje neodoljivo njegovu autoru. Tom je fetišizmu srodna i sklonost orgazmičkim eksplozijama. Dok obični nastrani uživaju u vatrometima, atomskim bombama, razbijanju posuđa i bušenju mjehurića na kovertama, Babić uvođenjem nečuvenih riječi i oblika – velezgoditanjak za jack pot, mamutnjak za jumbo jet i rengen za rendgen – želi srušiti jezičnu normu. A to je zbilja perverzno jer je osnovna dužnost pravopisa normu učvrstiti. Fetišiziranje eksplozija upućuje i na obožavanje vatre i dima – samo se tako može objasniti što u pravopisu radi rečenica Stara je gorila (gdje je gorila ikavski oblik standardnog gorjela) i njezina usporedba s homonimnom rečenicom Stara je gorila (to jest majmun).   

S fetišizmom eksplozija preklapa se fetišizam čistog i nečistog. On je pravi cilj i izvor Babićeva pravopisa. Ako pogledate, recimo, pod riječ šaljivdžija, vidjet ćete da vas upućuje na riječ šaljivac. Pravopiždžija se eto ne ograničava na ono što je točno ili netočno napisano, što mu je poziv, nego ukazuje na to koje su riječi bolje (čišće) od drugih – prljavih, smrdljivih, srpskih i bosanskih. J. J. Scaliger sastavio je latinske stihove u kojima govori da najgore kriminalce ne bi trebalo pogubiti ili kažnjavati prinudnim radom nego osuđivati da sastavljaju rječnike jer su sva mučenja uključena u to. Tristo godina kasnije Babić je pokazao da najveći sladostrasnici ne trebaju tražiti nikakve druge užitke osim pisanja pravopisa – jer taj posao obuhvaća sve slasti.