Andrea Dragojević  

Figura generala odgovornog za etničko čišćenje

kolumna

S približavanjem 17. ožujka, datuma kad bi trebali početi – ipak uvjetovani, kako je pokazao nedavni istup Ollija Rehna – pregovori o ulasku Hrvatske u Europsku uniju, kod domaćih vlasti naočigled raste nervoza glede rješavanja tzv. posljednje prepreke za početak spomenutih pregovora. Ta posljednja prepreka je general Gotovina koji, kao osumnjičenik Haškog suda, bježi ruci pravde već drugu godinu zaredom. Dojam je domaće javnosti da bi njegovim uhićenjem i odvođenjem u Haag bio riješen praktički svaki nesporazum Hrvatske s međunarodnom zajednicom, kao i da bi se tim uhićenjem poravanale sve neravnine iz vlastite prošlosti. Dok je ono prvo možda još i točno, u ovom drugom slučaju nismo tako sigurni. Naime, čini se da slučaj generala Gotovine ovdje figurira kao tipičan primjer društvenog simptoma. Tu ćemo se pomoći Žižekom koji taj pojam razrađuje u Sublimnom objektu ideologije.

Simptomi i iluzije

Kao odličan poznavatelj Lacana i psihoanalize, a u želji da njegovu teoriju poveže s Marxom i Hegelom – jer su upravo to filozofi koji su prvi prepoznali konflikt kao konstitutivan za građansko društvo – Žižek ukazuje na to da su puke iluzije misliti da je moguće neko postantagonističko, visokoharmonizirano društvo, te da se toga ne mogu osloboditi ni sami zagovornici tzv. liberalno-demokratskog uređenja, kao da im sama propast komunističkih sustava daje za pravo na takav apodiktički stav. Pritom mu je simptom ključni pojam. Naime, slijedeći Marxa i Lacana, Žižek ustanovljuje postojanje simptoma, dakle onoga što svojom heterogenošću potkopava svaki sustav, onoga što svojom partikularnošću ruši svaki univerzalni pojam. Sjajno to oprimjeruje na pojmu slobode koji u sebi uz sve univerzalije (sloboda govora, sloboda političkih izbora, sloboda savjesti i sl), sadrži i jedan specifikum, naime, slobodu da radnik svojevoljno prodaje samoga sebe kao radnu snagu. Paradoksalno, tim činom slobodnog stavljanja svog tijela u promet radnik automatski gubi svoju slobodu, jer ta prodaja ujedno znači podčinjavanje radnika kapitalu.

Drugi bitan pojam jest pojam ideologije. Najelementarnija definicija ideologije ona je poznata fraza iz Marxova Kapitala: “Oni to ne znaju, ali to čine”. Međutim, danas je na djelu, sloterdajkovski kazano, cinizam kao dominantan način djelovanja ideologije prema formuli “oni vrlo dobro znaju što čine, ali to ipak i dalje čine”. Ulaskom u ciničko društvo ne ulazimo ujedno i u postideologijsko društvo, odnosno ne ulazimo u posthistoriju, kako bi to htio Daniel Bell, niti se lišavamo velikih naracija, kako je mislio Jean Francois Liotard. Prema Žižeku, današnje bi se društvo doimalo postideološkim samo ako naše poimanje ideologije – prema kojemu je iluzija locirana u znanju, ona prikriva stvarno stanje stvari – ostane klasično. Ali, ako je mjesto iluzije u samoj realnosti onoga što ljudi čine, jer dobro znaju kakve stvari jesu, ali i dalje djeluju kao da to ne znaju (npr. oni znaju da ideja Slobode prikriva određen oblik izrabljivanja, ali i dalje slijede tu ideju Slobode), onda smo ponovo na području ideologije. A ta previđena, nesvjesna iluzija, prema Žižeku je ono što bi se moglo nazvati ideološkom fantazmom. Ideologija nije neka snovita iluzija koju gradimo kako bismo izbjegli neizdrživu stvarnost, ona je fantazmatska konstrukcija koja služi kao podrška našoj realnosti samoj.

Etničko čišćenje – sindrom postjugoslavenske ideologije

Na primjeru antisemitizma Žižek pokazuje kako je društvena fantazma upravo način maskiranja antagonističkog rascjepa ili – fantazma je sredstvo kojim ideologija unaprijed uračunava svoj promašaj. Naime, ideologijska fantazma o društvu kao organskoj cjelini u kojoj pripadnici svake klase pridonose u skladu sa svojom funkcijom u nerazmjeru je s činjenicom antagonističkih borbi u društvu. Taj se nerazmjer rješava konstrukcijom figure Židova, tim stranim tijelom koje unosi trulež i pokvarenost u inače zdravo društveno tkivo, a čije bi uklanjanje omogućilo obnavljanje poretka i stabilnosti. Židovi su, naravno, društveni simptom, točka na kojoj društveni antagonizam izbija na površinu, točka na kojoj postaje očito da društvo ne funkcionira. A Marx je upravo onaj koji je otkrio simptom, dokazavši kako je sve ono što se svakodnevnoj građanskoj svijesti čini kao zastranjenje, izobličenje normalnog funkcioniranja društva – kao što su ratovi, ekonomske krize ili nacionalistički desni populizam – u stvari nužan proizvod samog sustava, a ta zastranjenja točke na kojima izbija istina.

Tu dolazimo do generala Gotovine. Za, kako kaže Marx, tipičnu građansku svijest, optužba za koju se tereti general Gotovina – zapovjedna odgovornost za etničko čišćenje – neka je vrsta devijantnog ponašanja, zastranjenja koje će se riješiti Gotovininim odlaskom u Haag, čime će se omogućiti obnavljanje poretka i stabilnosti. Međutim, konstrukcijom figure generala odgovornog za etničko čišćenje i njegovim eventualnim odlaskom u Sheweningen neće se riješiti ništa bitno za hrvatsko društvo. Njegov slučaj je u gore opisanom smislu vrsta društvenog simtpoma, njime se zakriva prava priroda hrvatskog, ali i društava nastalih u postjugoslavenskim ratovima na ovim prostorima. Naime, etničko čišćenje nije nikakvo zastranjenje, ono je praktički ugrađeno u svako novonastalo društvo od Šentilja do Kavadaraca, ono je sustavno uzidano u postjugoslavenske ideologije.

Kratkotrajno olakšana nacija

Kaže se kako na početku svake nezavisnosti obično stoji neki ultimativni povijesni događaj, neki prijelom koji obilježava početak života nove zajednice. Pogledajmo empirijski: za praktički svaku našu državicu, enklavu ili entitet vrijedi to da na početku njihove nove povijesti stoji etničko čišćenje. Ono je obično grubo, kao u slučaju kad su Krajišnici istjerali sve Hrvate, pa su Hrvati nekoliko godina kasnije uzvratili istjerivanjem svih Srba. Srbi su istjerali gotovo sve Kosovare, da bi nakon NATO-ove intervencije Kosovari s Kosova praktički isjerali sve Srbe i Rome . Srbi su iz Republike Srpske istjerali sve Hrvate i Bošnjake, a ovi im to vratili u svojim BiH-entitetima. Postoje i “politički korektna” enička čišćenja, kao što je slučaj s tzv. izbrisanima u Sloveniji, neslovencima kojima se ne dopušta administrativni upis u slovensko državljanstvo, ili pak tiho etničko čišćenje u Vojvodini, gdje se umjesto ognjem i mačem manjine protjeruju tihom opstrukcijom, političkom i ekonomskom.

           Da zaključimo, ni Gotovinin odlazak u Haag neće poništiti glavni moment nastanka ovog društva, niti će riješiti traumu rađanja države. U ovom trenutku Gotovinino hvatanje, za koje se misli da će plasirati Hrvatsku u visokocivilizirane nacije, znači samo simptomatsko zakrivanje pravog problema, transfer svih društvenih energija na efemerni zadatak. Njegovo pak moguće transportiranje u zatvor samo će na trenutak značiti i olakašanje za naciju i iluziju da se ušlo u postkonfliktno, harmonično stanje. Dugotrajno gledano, ovakvi simptomi će izbijati i kasnije, kad se slučaj Gotovina adaktira, te tako ukazivati na pravu prirodu ovdašnjih etnički temeljito očišćenih zajednica.