Maestralno napisana zbirka priča sa središnjom temom samoubojstva oca, ujedno i jedna od najviše hvaljenih prijevodnih knjiga u protekloj godini
Uknjiževnoj terminologiji pojmom legenda označavaju se ona djela koja najčešće usmenom predajom prenose neke bitne događaje iz bliže ili dalje prošlosti, uglavnom povijesno utemeljene. Prema Jollesovu određenju bliska mitu, legenda je jednostavni književni oblik kojim se nešto zanimljivo ili važno prepričava, prenosi dalje. Milivoj Solar je ustvrdio kako legende postoje i danas, a prenose se usmeno i putem medija – to su često neprovjerene priče (tračevi) o slavnim osobama koje kruže uokolo. Slično tome, ali podalje od trača, a bliže faktografiji, književnim prvijencem američkog pisca Davida Vanna kruži legenda o samoubojstvu. Odmah razriješimo dvojbu: legenda u naslovu sinonim je za štivo, ne za neprovjereni trač ili mistifikaciju. David Vann ne gradi svoj tekstualni svijet u kojem bi nekakva “legenda o samoubojstvu“ kružila uokolo kao što svijetom kruži npr. legenda o vampirima. Ono definitivno postoji, dogodilo se, i valjalo bi ga ispripovijedati. Da stvar bude primamljivija, priča je autobiografski utemeljena i odnosi se na samoubojstvo autorova oca, Jamesa Edwina Vanna, kojemu je knjiga i posvećena.
STRAST PREMA RIBAMA I ORUŽJU Dakle, za početak je potrebno malo biografije. David Vann rođen je 1966. na Aleutskom otočju (Aljaska) gdje je, u gradiću Ketchikanu, proveo veći dio djetinjstva. Dijete je iz prvog braka Jamesa Vanna, stomatologa koji se smucao Aljaskom, otvarao zubarske ordinacije, obožavao oružje, ribolov i žene, a “u svemu što je činio nedostajalo je nekog smisla”. Takvo okružje moralo je ostaviti traga i na malom Davidu što će postupno izlaziti na vidjelo. Legenda o samoubojstvu zapravo je zbirka od šest priča (Izmišljene su, ali se uvelike temelje na istini, reći će u Zahvali): pet nešto kraćih, ujednačenih, i jedne znatno opsežnije novele, gotovo romana. U fokusu svake od njih odnos je između oca (Jamesa Edwina Fenna – Jima) i sina (Roya), tj. sinovljevo viđenje oca i recimo to tako, “očinske problematike”, u različitim okolnostima i periodima zajedničkog ili odvojenog života. Pet spomenutih kraćih tekstova ispripovijedano je u prvom licu iz Royeve perspektive, i to nakon što oca više nema. Svijest o tome je potpuna. Zbirka je strukturirana tako što su prve tri legende o samoubojstvu koje su ispripovijedane iz Royeve dječačke perspektive smještene na početak, dvije u kojima je Roy već odrastao muškarac na kraj, a dijeli ih središnja novela Otok Sukkwan. Ta je i ključna, ali krenimo redom.
Zbirku otvara izvrsna Ihtiologija, koja osim hladnog, neuvijenog, gotovo filmski realističnog stila najavljuje tešku tematiku knjige u cjelini. U kratkim i brzim pasažima upoznajemo disfunkcionalnu obitelj i Roya, koji odmalena pokazuje zanimanje za riblji svijet; međutim, tijekom jedne bračne svađe iskrada se i potajno teglicu kiselih krastavaca ulijeva u akvarij. Čin koji je zgrozio obitelj može funkcionirati (iako nema jasnih, tj. očitih tendencija ka tome) kao metafora ili alegorija, i kao svojevrsna najava, nehotično proročanstvo, a možemo je prihvatiti i kao takvu, autobiografsku sličicu, dramatičnu, ali bez dubljih značenja. Ubrzo slijedi rastava i odvojen život, Roya s majkom i sestrom u Kaliforniji, i Jima koji se na dalekom sjeveru s novom brodicom Bukoč, posljednjom u nizu promašenih investicija, daje u lov na losose. Priča je semantički pojačana još jednom brutalnom epizodom s akvarijem, netom prije konačnog, u potpunosti ne-emocionalnog opisa očevog suicida: “Možda je načas zastao da razmisli, ali čisto sumnjam. Jedino mu je zrak mogao pružiti otpor, nikakvo mu tlo nije skretalo pozornost. Rasuo se usred iznutrica lososa, ostatke su mu kljucali galebovi nekoliko sati prije nego što je stric izašao iz strojarnice i pronašao ga”. Nakon tragične vijesti koju kao da su očekivali, majka i sin smireno jedu “bistru goveđu juhu s par zrna graška” i gledaju u akvarij. Gotovo kafkijanski prizor. Priča je zaokružena cjelina, sve dalje možemo čitati kao varijacije na temu s dodatnom motivacijskom razradom, ponajprije psihološkom.
Slijedi Rhoda, što je ime Jimove druge žene, Royeve maćehe, s kojom on, suprotno očekivanjima, uspostavlja normalan odnos, dok Jim, kako je i bilo za očekivati, ne uspijeva ostvariti trajnu i čvrstu vezu, iako će se Rhoda kasnije pokazati kao njegova najveća patnja i gubitak. Legenda o dobrim ljudima njezina je protuteža, svojevrstan registar majčinih ljubavnika nakon rastave od Jima i nakon njegova samoubojstva, a koja nju, dotad samo skiciranu, otkriva kao nemirnu i promiskuitetnu. Mali Roy i s njima se manje-više dobro snašao, putovali su i zabavljali se, ali niti jedan se nije predugo zadržao u njihovim životima. Priča ima i svoju noćnu stranu: naslijedivši od oca ormar prepun oružja Roy ga počinje koristiti gađajući puškom ulične svjetiljke i automobile, a u svojevrsnom napadu mahnitosti jednoga dana dok je majka bila odsutna, uništi sve prozore i vrata mirno sačekavši policiju. Tu na vidjelo izlazi Royeva sklonost oružju i iracionalnim postupcima, očito naslijeđena po očevoj liniji, koja u narednoj priči, fikcionalnoj noveli Otok Sukkwan, biva dovedena do krajnjih konzekvenci.
SAMOUBOJSTVO KAO IRACIONALAN ČIN Legenda, tj. Vannova biografija, kaže da ga je otac neposredno prije samoubojstva pozvao na zimovanje u divljini. Trinaestogodišnji David to odbija i njegov labilni otac odlazi sam, tragično skončavši. Ono što će Davida i njegov literarni alter ego mučiti cijeloga života bit će, najbanalnije rečeno “što bi bilo da je bilo“? Što da je prihvatio očev poziv? Bi li ga time spasio, izvukao iz njegove psihičke baruštine s kojom ga je onako labilnog i u svakom pogledu razočaranog, izgubljenog i na rubu bankrota, ostavio samog – s moćnim Magnumom 44? Na toj premisi – prihvaćanju očevog poziva – utemeljena je ova 140 stranica opsežna, dvodijelno koncipirana, središnja novela zbirke. S obzirom na njen fikcionalni karakter, ali i daljnji razvoj događaja, tu je sada sveznajući pripovjedač: točka promatranja izmještena je iz Royeve glave (očišta) nad samu priču (pogled odozgo).
Otac i sin već u rano ljeto dolaze na spomenuti, nenaseljeni pošumljeni otočić nedaleko Aljaske, na kojem ih čeka tek slabo opremljena koliba. Polagano i kronološkim slijedom pratimo njihovu prilagodbu: osposobljavanje kolibe za život, kopanje WC-a, lov, ribolov i spremanje zimnice, gradnja šupe i skupljanje drva… No, kako vrijeme prolazi, opstanak postaje sve teži, zima stišće, a konflikti među njima sve učestaliji. Očevo psihičko stanje, imao je “osjećaj da će boravak s njim (Royem) ovdje sve dovesti u red”, postaje sve mračnije: noću satima jeca i glasno plače. Royu priča nebulozne istine o životu, svijetu i ženama, puca pištoljem po kolibi, strmoglavljuje se niz liticu. Dječaku boravak u divljini postaje sve nepodnošljiviji te počinje razmišljati o odlasku (hidroavionom koji povremeno dolazi). Dramatičan obrat nastupa sasvim iznenada. Vrativši se odnekud u kolibu Roy zatječe psihički rastrojenog oca s Magnumom u ruci, neposredno nakon radio-prepirke s Rhodom (koja ga je ostavila zbog drugog). Preslab da se ubije, predaje pištolj sinu i odlazi u šetnju. Idući ulomak, kojim završava prvi dio novele vrijedi doslovno prenijeti: “Roy ga je gledao kako odlazi dok nije nestao među drvećem, zatim je pogledao pištolj u ruci. Udarač je bio zategnut, a unutra se vidio bakreni metak. Otpusti udarač držeći pištolj okrenut od sebe, a zatim ga opet vrati u zategnut položaj, podigne cijev k svojoj glavi i opali“.
Preokret tako nenadan, tako dojmljiv i snažan, a opisan tako doslovno i sa stilskom mirnoćom! U razmatranje o samoubojstvu uvodi ono iracionalno, ono nespoznatljivo i nedokučivo što čovjeka, osobito jednog trinaestogodišnjaka, može u trenutku i bez prethodne najave ili slutnje nagnati na takav čin – i što je za suvremenog pisca najvažnije, izbjegavši filozofske klišeje o apsurdu, besmislu i slobodi izbora. Royevo samoubojstvo jest apsurdno i nelogično, ali u njemu nema ničega kamijevskog. Novela je realistička, nije alegorijska ili onirička. Otok, koliba i likovi mogu biti metafore, alegorije, simboli bilo čega – povijesti, čovječanstva, bačenosti-u-svijet… po volji. Mogu, ali jako nategnuto i neuvjerljivo. Dječaku je život na otoku dozlogrdio, ali on nije bio njegov doživotni zatočenik niti je toliko trpio da bi smrt bila prihvatljivija od života. Situacija, unatoč očevim krizama, nije bila bezizlazna, a povratak u civilizaciju bio je zajamčen u proljeće, možda čak i ranije. Royev čin nije pobuna protiv života kao takvog, protiv apsurda postojanja, njegov čin je filozofski neutemeljen i potpuno iracionalan.
OTAC I SIN – MORA LI NETKO UMRIJETI? To je zapravo jedna od mogućnosti, jedna od krajnjih konzekvenci Davidova hipotetskog odlaska s ocem u divljinu. Ona najužasnija, ali ipak mogućnost. Da bi otac živio, mora umrijeti sin. Smijemo li napisati: da bi Otac živio, mora umrijeti Sin? Neka čitatelj prosudi i odluči. Kao što rekoh, nisam sklon takvom iščitavanju, barem ovoga djela, ali svako je čitanje na koncu subjektivno. U nastavku pratimo Jimove peripetije dok se nastoji izvući s otoka i sahraniti sina, da bi nakon više mjeseci bio uhapšen pod sumnjom za ubojstvo. Na kraju i on umire bježeći od policije, utapa se u hladnom sjevernom Pacifiku, izdan od ribara koji su ga trebali prokrijumčariti u Meksiko. Umire li to nakon Sina i Otac, kao u Nietzscheovoj de(kon)strukciji metafizičke tradicije? Ostavimo također otvorenim. Sigurnije od toga je da naslov zbirke ponajveći semantički naboj dobiva s ovom pričom, upravo zato što je izmišljena. Otokom Sukkwan i danas kruži legenda o samoubojstvu.
Knjiga završava dvama vrlo kratkim pričama, ponovno s Royem u prvom licu, koje s prve tri zbirku čine simetričnom, lijepo zaokruženom. Predzadnja se zove Ketchikan, prema gradiću Davidova djetinjstva u koji se on sada kao tridesetogodišnjak vraća, zapošljava i nastoji zbližiti sa starim bračnim parom Douglas, a sve ne bi li saznao išta novo o ocu. Gloria Douglas, naime, bila je Jimova ljubavnica, ali Royev susret s njom pokazao se promašajem. Posljednja je kratka, melankolična pričica Nebesko plavetnilo, strukturirana od dva kratka ulomka: u prvom se Roy prisjeća (ili sanja) jednog od posljednjih susreta s ocem i njihova kuharskog debakla; u završnom mu majka pripovijeda kako je upoznala Jima u zubarskoj ordinaciji i kako se njihova ljubav razbuktala, potom stišala i nestala. Na kraju, Roy sjedi kraj kamenog spomenika na očevu grobu i gleda u nebesko plavetnilo. Jedna obiteljska priča koja je počela prepirkom supružnika i trovanjem riba time biva nadopunjena i zaokružena, tako da inače depresivna i teška knjiga završava u spokoju i tišini. Svakako preporuka čitateljima, unatoč teškoj temi s kojom se Vann uhvatio u koštac i maestralno je izveo do kraja. I tako se, naime, može pisati o ocu i očevom samoubojstvu