Razgovor s redateljem i suautorom proslavljenih dokumentarnih hitova Češki san i Češki mir
Lik Josefa Švejka velika vam je inspiracija. Zašto baš dobri vojak Švejk?
—Švejk je velika inspiracija. Interesantno je da u Češkoj Republici on nije pozitivac. Smatraju ga glupanom, nekom vrstom prizemnog luđaka koji se izvlači iz rata, bježi od odgovornosti... Ali Hašek nije tako zamislio lik Švejka. Švejk je u stvari pravi filozofski lik koji se bori s “realnošću”, sa stanjem stvari, sa sudbinom, i svakom kome Švejk uđe u život sudbina biva promijenjenom. Švejk je zapravo stvaralac, filozof, a ne samo neki glupi Čeh, kao što se čini. On govori vrlo jednostavne stvari, poput: “Gledajte! Čovjek puca na čovjeka! Jedan život ugrožava drugi život! Zar to nije suludo?”. Kad takvo što kažeš usred rata, onda ti ispadaš lud. Ali u tome nema ničeg ludog. Mislim da se čovjek treba držati osnovnih pitanja. Treba ukazati na ludilo i reći: “Car je gol!”. Velik broj ljudi u Češkoj ne razumije lik Švejka i shvaća ga vrlo površno; vide ga kao utjelovljenje svih najgorih karakteristika češkog naroda. Na neki način on to i jest, ali se pitam zašto većina ljudi u tome ne vidi implicitnu ironiju s kojom je Hašek pisao o Švejku.
Humor (na filmu)
Vi ironiju smatrate obaveznim sastojkom češke škole stvarnosti...
—Tako je. Ironija je jedino sredstvo za opstanak pojedinca, a i društva, na češkim prostorima. Kad bismo sve doživljavali samo “realno” i patetično – poludjeli bismo. Česi su oduvijek bili u nekim teškim situacijama, bilo u vrijeme AustroUgarske, ili u vrijeme protureformacije kad su nas gazile strane vojske, potom u vrijeme ruske okupacije... Morali smo na neki način preživjeti, a to je bio način humora i ironije; jednog specijalnog stava. Neki dan me netko pitao, ovdje u Zagrebu, jesu li Česi za vrijeme njemačke okupacije ratovali u Wehrmachtu. Nas ni sâm Hitler nije htio u Wehrmachtu, jer se bojao da ćemo ga zajebati.
Ispričavam se na maloj digresiji... Kako to da tako dobro govorite hrvatski?
—Zato što volim pjesme Zvonka Bogdana… (pjeva) Hej salaši, na severu Bačke... la la la... litar vina... u tom Somboru. Ili ono... šezdeset i neke... na sanjkama smo išli... tamo negdje su išli, ne sjećam se sad. Lepa je pjesma.
Da, ima on lijepih pjesama.
Kad sam počeo učiti vaš jezik, još uvijek se zvao srpskohrvatski. Ponekad u šali znam reći da podjednako dobro govorim i crni i gorski.
Da se vratimo na film: Vi se bavite dokumentalnom komedijom. Možete li objasniti taj pojam “dokumentalno”.
— Ovo “mentalno” se odnosi na mentalni stav. Za mene humor u književnosti i filmu ne znači da se netko poskliznuo na bananu. Stvarni humor mora uznemiriti postojeće stavove, status quo, i provocirati razmišljanje. Npr., smiješno je vidjeti nekog tko čini nešto što se kosi s logikom stvari. Time u realnost biva uključen neki novi element koji pomaže da se unutar stare realnosti dogodi napredak. U posljednje vrijeme se češka dokumentarna škola na neki način bavi dokumentalistikom. Važne stvari se promišljaju kroz takav tip humora. Mislim da se treba okaniti misli da je ljudska narav teška i loša, da je društvo u nepopravljivo lošem stanju. Treba gledati kako narušiti takav stav.
Dokumentarni vs. igrani film
Možemo li povući paralelu između dokumentarnih filmova i književnih vrsta?
—Većina ljudi do dan danas dokumentarni film doživljava isključivo kao neku vrstu reportaže. Međutim, kao što u književnosti nalazimo na različitosti, jer u njoj postoji poezija, esej, roman, pripovijest... isto tako i dokumentarni film može imati ogroman broj slojeva. Film je ravnopravan s ostalim umjetnostima. Kad govorimo o dokumentarnom filmu, moram reći da riječ dokumentarno, u ovom slučaju, smatram jednim zastarjelim nazivom, koji smo etablirali iz definicijske pogodnosti. Dokumentarni film je po mnogočemu igrani film, a igrani film je po mnogočemu dokumentarni. Igrani film ima scenarij, ali inspiracija za scenarij stiže iz realnosti, tako da se na neki način opet dokumentira realnost. Tu su i improvizacije: svaki glumac dodaje novi element čija narav ovisi o tome što on kao osoba jest u stvarnosti. Tako da je, gledano na taj način, granica između dokumentarnog i igranog filma vrlo krhka. Osobno mnogo volim filmove u kojima se događaju spomenute transgresije.
Kako vidite utjecaj razvoja tehnologije na film?
— U šezdesetima smo već imali neku vrstu oslobođenja, zbog opreme. Smanjile su se kamere, zvuk se odjednom mogao snimiti zajedno sa slikom... Sad smo ponovno svjedoci jedne velike revolucije. Više ne ovisimo o nekoj televiziji, ne ovisimo o velikim produkcijskim kućama. Ja sa svojom kamerom i svojom rajom mogu stvarati filmove i biti konkurencija velikom igranom filmu. Dokumentarni film je manje komercijalan. Ali u posljednje vrijeme ima sve manje zanimljivih igranih filmova, a sve više zanimljivih dokumentarnih filmova.
Što stoji iza Vašeg dokumentarca Češki san, ideološki gledano?
—Nismo snimali taj film s nekom ideološkom namjerom. Nismo imali koncept koji će opravdati ovu ili onu ideju. Taj film je jednostavno sociološki eksperiment. Htjeli smo istražiti na koji način marketinški stručnjaci razmišljaju o običnim ljudima, o našim mozgovima, i kakve metode manipulacije prakticiraju. Taj je film ekskurzija u jedan svijet koji je vrlo zatvoren jer se u njemu vrti ogromna količina novca. Obično vidimo samo krajnji rezultat propagande. Ovo je pogled iznutra, i uvid u taj cijeli proces. Nismo znali kako će projekt završiti. Radilo se o čistom eksperimentu.
Bismo li mogli reći da se radi o portretu utjecaja potrošačkog društva na postkomunističko društvo?
—To jedna od mogućih interpretacija, ali film je proputovao čitav svijet i u svakoj zemlji bio relevantan, jer ne ukazuje samo na tendencije postkomunističkog društva, već na izvjesne tendencije koje su sveprisutne. Michael Moore je rekao da je, gledajući Češki san, u njemu prepoznao svoje američke sugrađane, s tom razlikom da je isti sustav u Americi nekih pedesetak godina ispred češkog. U pogledu recepcije reklame i potrošačkih navika Amerikanci i Česi su isti. Igra je ista. Odvija se ista predstava.
Ljudi su počeli razmišljati
Vaš novi film Češki mir prikazuje zbivanja vezana za gradnju američke vojne baze i divovskog radara na mjestu na kojem su nekada bili skrivani sovjetski nuklearni projektili. Iako je većina građana bila protiv, vaša je vlada mirno nastavljala s pregovorima...
—Znate, Češka je fino stisnuta između dvije velesile: Amerike i Rusije. Amerikanci već dugo grade vrlo složen globalni sustav proturaketne obrane pa je u taj scenarij u jednom trenutku ušla i Češka. Mi smo se u Češkoj Republici oko toga svi lijepo, fino posvađali. Aktivisti su putovali u Italiju i druge zemlje kako bi pronašli stručnjake koji će osporiti program; češka vlada je uložila ogromnu količinu novca kako bi propagirala ideju izgradnje vojne baze; održavali su se veliki prosvjedi; napetost je rasla... A onda je novoizabrani američki predsjednik Obama, iza kojeg stoji neki drugi lobi, opozvao gradnju baze, jer je taj drugi lobi odbacio stari sistem i kreirao kao fol jeftiniji program. Na kraju te naše češke priče je ured novoizabranog predsjednika nazvao češkog predsjednika vlade u pola jedan ujutro, jer u Americi nemaju pojma da se kod nas zbog vremenske razlike u to vrijeme spava. Obamin ured je našem predsjedniku vlade jednostavno priopćio: “Žao nam je, ipak nećemo graditi radar kod vas. Hvala na suradnji”. I to je bilo to. Priopćenje je stiglo na engleskom, naravno. Zanimljivo; kad su zvali Poljake koji su bili uključeni u isti plan, Poljaci su rekli: “Molim vas, zovite nas u business hours. Premijer spava. Ako nije ništa ozbiljno, ako ne objavljujete rat, zovite sutra”. Dakle, Poljaci su se bolje snašli. U tome je apsurd češke realnosti. Mi se svađamo i međusobno borimo, a u međuvremenu o svemu odlučuje lobistička grupa negdje u Americi. Zamisli to. To je jedan aspekt filma. A drugi aspekt govori o buđenju građanskog društva. Prije tih događaja nisu postojali prosvjedi. Nije se prosvjedovalo zbog socijalnih prilika. Nitko se nije pitao je li u redu da ratujemo u Afganistanu. O svemu je umjesto nas odlučivala vlada. Sada se prvi put nakon takozvane Velvet revolucije 1989. probudilo građansko društvo i ljudi su počeli razmišljati.
A sve je počelo sa Star Wars? Ako se ne varam, Reaganova administracija je prva počela s idejom “nenasilne demonstracije američke vojne sile putem izgradnje mreže satelita”, tako nekako je išao slogan.
— Točno. Zanimljivo je kako je uopće došlo do te ideje. Ronald Reagan je, kao što svi znamo, bio glumac prije nego što je postao predsjednik. Glumio je u nekom hollywoodskom B filmu u kojem se prvi put pojavio star wars sistem. U tom filmu su neki izvanzemaljci napali Zemlju, i Amerikanci su na brzaka napravili star wars sistem zahvaljujući kojem su pomoću laserskih topova uništili neprijateljsku izvanzemaljsku vojsku. Kad je Reagan došao na vlast, rekao je svojim generalima: “You know what? We need a star wars sistem! We have to destroy Soviets!”. Tako je sve počelo. S Hollywoodom.
Kako vidite budućnost dokumentarne forme?
—Kao što možemo vidjeti, YouTube i društvene mreže vrše veliki utjecaj na dokumentarac kao formu, i taj će utjecaj nastaviti rasti. Također, danas sve ide prema tome da će uskoro kamera biti dostupna svakome. Budućnost dokumentarnog filma su amateri! Ili čak neka fuzija između amatera i filmadžije.
Provocirati društvo i sebe
Divim se i projektima poput onog GazaSderot. I u Gazi i u Sderotu snimaju svakodnevni život običnih ljudi te omogućuju stanovnicima oba područja da vide kako živi “neprijatelj”, “onaj drugi”, da vide njihove priče prevedene na svoj jezik. Na taj način se između te dvije neprijateljske linije stvara ljudska komunikacija. Mislim da se u ovom principu krije jedna velika snaga dokumentarnog filma. Možeš pomoći ljudima, koji inače gledaju jedni druge isključivo preko nišana, da vide onaj drugi svijet. Kasnije je isti producent krenuo raditi projekt SADIran. Zamisli kakva će to biti prilika, da ljudi iz te dvije zemlje vide jedni druge. Ljudi koji su uglavnom, na obje strane, zadojeni propagandom, i to je sve što znaju jedni o drugima. Mislim da su takvi projekti vrlo bitni. Možda da vi ovdje probate nešto slično sa Srbima?
Mislim da su srpskohrvatski odnosi malo opušteniji.
— Ja sam isto mislio da su se srpskohrvatske tenzije smanjile. Ali prošle godine smo pravili radionicu dokumentarnog filma u Rijeci i htjeli smo zvati Želimira Žilnika.Preporučili su nam da to ne radimo, zato što su emocije već uzburkane činjenicom da je na Titovom brodu Galeb ranije bio održan nekakav srpski festival, što je uznemirilo neke građane Rijeke. Stoga nam je gradonačelništvo, ili ne znam više koja vlast, preporučilo da ne prijavljujemo nikog iz Srbije, s objašnjenjem da je tog ljeta već bilo dosta Srba u tom gradu. Ja sam kao češki turista bio izuzetno razočaran time što Rijeka, jedan otvoreni grad, ima problem s tim da Želimir Žilnik bude pozvan na tamo neko predavanje.
Što smatrate glavnim uzrokom šovinizma? Čega se ljudi boje?
— U posljednje vrijeme dosta razmišljam o strahu. Strahu kao fenomenu postsocijalističkih država. Iako je strah relevantan svugdje. Zbog straha ne radimo stvari koje stvarno hoćemo. Ponekad se čovjek osjeća kao da živi u nekom drugom prostoru, odvojen od ostatka svog naroda, mentalno gledano. Puno puta me to razočara. Ali mislim da ima smisla provocirati svoje društvo i samog sebe. Ako možeš kamerom onda kamerom, ako na neki drugi način onda na neki drugi način. Ima smisla okomiti se na to što ti se ne sviđa, što te ugrožava, što ugrožava tvoju stvaralačku ili ličnu slobodu. Ima smisla ići protiv toga. Pogledajte kakve se samo stvari događaju u Rusiji, na koje se sve načine umjetnici bune, i to u sistemu koji je mnogo stroži od našeg. Za mene je to jedna velika inspiracija. Zašto ne bismo slične stvari radili i mi ovdje: u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Češkoj, bilo gdje? I u Rusiji postoji strah, naravno. I to jedna specifična vrsta. Proputovao sam čitavu Rusiju, i primijetio sam da je taj strah na mnogo načina puno jači od straha kojeg imamo ovdje. U Rusiji nije običaj carinika ili policajca gledati u oči, dok je kod nas to drugačije. Mi još uvijek gledamo vlasti u oči. Ali ipak, vlada veliki strah. Svatko od nas ima zadatak da u odnosu na taj strah zauzme ispravan stav.