Film oko nas

Prestižna Nagrada Turner, oskarovac suvremene umjetnosti, pokretač društvenih debata i kontroverzi, dodjeljuje se jednom godišnje umjetniku mlađem od pedeset godina koji živi na britanskom tlu. Nominacije se ostvaruju na osnovi autorove visoko ocijenjene nacionalne ili međunarodne izložbene prezentacije unatrag jedne godine. Osim te inicijalne postavke, načini selekcije nisu toliko različiti od našeg lokalnog ekvivalenta, Nagrade Radoslav Putar, međutim uvelike počivaju na isticanjima društvene vrijednosti suvremene umjetnosti, pa makar i putem medijske izloženosti. Tako i jedan od bivših pokrovitelja nagrade televizijska mreža Channel 4 izravno prenosi proglašenje nagrada u pastišu holivudskog stila, a ovogodišnju je ceremoniju uveličao i Nick Cave, objavivši pobjednika. Sudionici dobivaju posvemašnju novčanu injekciju: tako je ovogodišnja nagrada donijela 25 tisuća funti prvodobitniku, a po pet ostalim trima finalistima.

Izložba u modulima

Nije stoga ni toliko začudno da se vrlo često u biografiji nekog od umjetnika vidno naglašava njegovo sudjelovanje u finalu natjecanja za Nagradu Turner, i da je sudjelovanje u istoj doprinijelo promociji i uključivanju u etablirane umjetničke sfere, ali i tržišne kanale svojim finalistima, kao i fami oko same nagrade. Nabrojimo samo neka od prvonagrađenih imena. Bili su to Gilbert i George, Damien Hirst, Douglas Gordon, Rachel Whiteread, Steve Macqueen… ili, finaliste nagrade: braću Chapman ili Tracey Emin (My bed, 1999). Kritičari govore kako je nagrada izgubila na auri i da više nije prostor radikalnih umjetničkih izraza, no njezin sjaj i dalje traje i prenosi se preko granica Velike Britanije.

Ovogodišnja izložba, od britanskih medija ocijenjena prilično prosječnom, postavljena je, kako tradicija nalaže, u londonskom Tate Britainu u trajanju od tri mjeseca, a dobitnik je bio poznat 1. prosinca 2008. Moj prvi posjet istoimenoj manifestaciji sakrivao je dozu znatiželje, koju nam takve manifestacije uvijek iznova stvaraju, ali i susret s profesionalno odrađenom izložbom sastavljenom od visoko produciranih radova “koji dišu”, i vrlo jasnih komunikacijskih materijala.

Prvi modul predstavlja rad Goshe Macuge, poljske umjetnice s londonskim prebivalištem, rođene 1967. godine. Posjetitelj ulazi u visoko opremljen prostor, u kojem se vizualno nameću tri autonomno postavljene instalacije vrlo pročišćene forme: skulpture od čelika i stakla s jakom aluzijom na prolaze, ulaze u bazene, podzemne željeznice, automatska vrata. Potom u vizualni krug ulaze i zidni crteži dijagonalnih, uniformnih linija koje bi mogle figurirati kišu, ali i ukazati na jak koncentrat informacija. Unutar tih linija suočavamo se s crtežima izvedenim u olovci enigmatskih žena okruženih nadrealističkim okružjem, te isto takvih kolaža crno-bijelih fotografija. Svjesni činjenice da smo dio referentnog kruga i slobodnih narativnih konstrukcija, pokušavamo se domisliti kome one pripadaju. Oni malo izvježbaniji iščitat će pripadnosti dizajnu i nadrealističkim fotografijama dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali tu prepoznavanje na trenutak staje. Autorica, koja sama svoj proces naziva detektivskim, nameće rješenje u jednom od svojih intervjua. Radi se, naime, o snažnim referencama na dva profesionalna, ali i životna para (ili suputnika trenutka), Miesa van der Rohea, arhitekta i tvorca slogana “Bog je u detalju” (pritom “manje je više”) i Lilly Reich, njemačke dizajnerice, te Paula Nasha, engleskog slikara, grafičara, aktivna u antiratnim kampanjama tijekom dva prošla svjetska rata i Eileen Agar, jedne od vodećih pripadnica engleskog nadrealističkog ogranka. Dvadesetih i tridesetih godina Van der Rohe i još zasada nedovoljno otkrivena Lilly Reich stvarali su izložbene displaye za njemačke proizvode i predavali na Bauhausu dok su Nash i Agar bili dijelom nadrealističkog kružoka i aktivirali se u pacifističkim kampanjama.

Slaganje priče kao kućice od kocaka

Začudan rad koji plijeni pažnju svojom čistoćom i naoko metodičnim principom asemblaža modernističkog predznaka sučeljava, reinterpretira i reaktualizira nađeni materijal kroz kauzalnosti i slobodne asocijacije. Radi se o eklektičnoj i nevezanoj priči koja se može slagati kao kućica od kocaka, na vrlo individualan način, kroz gledateljeve sustave referenci, ali i stavove. Ne mogu se oteti dojmu da umjetnica samim postavom želi valorizirati i naslijeđe dvaju žena, koje su možda autorski tandemi pojeli nauštrb onog muškog elementa, te se uviđa povezanost s njezinim prethodnim kiparskim radovima naslova Kuća žena I i II, sličnih vizualnih strategija. I mi sami, u tom hladnom prostoru, toliko dalekih referenca, pokušavamo uhvatiti komadić onoga što bismo posvojili za neku našu daljnju priču…

Drugi modul još više odbija. I on je u vrlo bliskoj vezi s korištenjem nađenih predmeta u izložbenom prostoru, te reaktualizira ready-made strategiju. U centru se nalazi koncentrirana instalacija raznih uporabnih predmeta – pitam se jesmo li ušli u neki nadrealistički univerzum? – okruženih lutkama-modelima koje nose kolica raznih oblika i veličina. Predstavit ću rad Cathy Wilkes, umjetnice rođene 1966. u Belfastu; pitanja koja ona detektira kao glavna polazišta svojih umjetničkih istraživanja jesu: što svakodnevni uporabni predmeti mogu značiti u jednom individualiziranom i intimističkom autorskom spoju, i koliko on mijenja vanjsku percepciju tog istog predmeta. Također, te iste lutke, koje posjetitelju izgledaju pomalo retrogradnim, označava bolničarskom metaforom. Lutke, naime, označavaju medicinske sestre i njegu za percepciju onoga koji ulazi u moj prostor. Autorica želi ući u percepciju drugih znajući da ima samo onu svoju, te promišlja o tome koliko se oni koji su izabrali da se brinu o drugima mogu s tim istim drugima uistinu i poistovjetiti (tako i mi, slučajni kročitelji u njezin univerzum). Pregledavajući intervjuu s autoricom, zaustavljam se na zadnjoj rečenici u kojoj se referira na Mojsijevu majku i situaciju u kojoj ona košaru s malenim Mojsijem spušta niz rijeku. Ono što Cathy Wilkes cijelo vrijeme pokušava jest dodirnuti tu istu ruku, osjetiti koja je energija vodi u trenutku odluke i prepuštanja djeteta sili rijeke. Fizičko iskustvo predmeta i tijela u autorskom radu Cathy Wilkes ostaju mi potpuno strani i pitam se je li to zbog prebrza odustajanja i nedostatka empatije trenutka?

Vozač rikše se odmara

Sva moja pitanja presreću svjetla koja se gase; slijedi film u svim svojim formatima pod režijskom palicom Rune Islam, umjetnice rođene 1970. godine u Dhaki, u Bangladešu. Runa Islam stvara filmove i videoinstalacije koji se koriste isprepletenim narativima kako bi preispitivala načine autorstva slike u pokretu, ali i strategije komunikacije s gledateljem. Uglavnom se radi o arhitektonskim konstrukcijama, koji u projekcijskoj sali ostavljaju vidljivim i alat iz koje se filmska vrpca vrti te samu projekciju. Njezine instalacije za Turner nagradu tri su prikaza, uvelike povezana s avangardnim filmom. U prvom 16-mm filmu naziva Be the first to see what you see, as you see it (2004) sučeljavamo se s nedramatskom akcijom, gdje glavnu ulogu ima predmet kao artefakt, izvan svojih fizičkih parametara. Promatramo tako osobu, zen-odijela i isto takve, slikarske, zelene pozadine, kako se koristi setom za čaj, cijelom niskom posuda od tanka porculana s podlošcima. Gledamo detalje, njezinu ruku oko šalice, tu istu šalicu kako dolazi do svojih limita-granica stola, vidimo pad, čujemo zvuk sraza s čvrstom podlogom (podom). Sve do kraja, dok i taj zvuk ne izostane. Za taj rad autorica nalazi inspiraciju u prvom slow motion test-filmu koje je našla u nekom od arhiva. U drugom, pak, radu pod nazivom Kinematografija (2007) kamera se kreće na programiran način, kaptirajući materijalnost. Pitanje je koliko sve oko sebe uistinu kontroliramo, i da li kamerom odlučujemo pisati ili samo mimetički ilustrirati. Pred nama se tako nameće cirkularna materijalnost same zgrade – naizgled banalna motiva što ga autoričin rukopis zaigrava i oživljava. Zadnji rad, Prvi dan proljeća iz 2005, povezan je uz povratak Rune Islam u rodni Bangladeš nakon čevrt desetljeća izbivanja. Scena koja se odvija pred našim očima pokazuje portret vozača rikše pri odmoru, portret koji daleko od dokumentarnog iskazuje lirski moment proljetnog odmora i susreta s gradom koji autorici izmiče iz ruku.

I tako zaigrani dolazimo do nagrađenog Marka Leckeya. Prostorija nalik na kabinet čudesa sučeljava skulpture – makete autorova stana, posteri, neobični tehnički uradci-projekcijske kutije, dijaprojekcije, zvukovi bez detektiranih izvora. Zajednički predznak im je pokret, a autor sve promatra kao filmski set, igru dvodimenzionalnog i trodimenzionalnog. Tako dolazimo do gotovo opsesivne vrtnje mačka Felixa, čija se slika kroz projekcijsku kutiju dekomponira u optičkim igrama “stakalaca”, te projekciju lika Zeca Jeffa Koonsa u vječnoj rotaciji, kako kroz inox reflektira ostatak autorove sobe. Tridesetominutna projekcija Cinema in the round naziv je performativnih konferencija koje je autor izveo u više umjetničkih prostora širom svijeta, i koje se bave unutrašnjim dimenzijama i zakonima filma kroz četiri parametra: prisutnost unutar filmske slike, pop-element i likovi iz stripa deklinirani kroz filmsku vrpcu, horizontalnost dvodimenzionalnog prikaza i vertikalnost onog trodimenzionalnog, te načinima kako stvari potencijalno žive kroz ekran. I upleten si u njegovu igru, vrteći se oko svoje osi.

Otvoreni narativni okviri

I Runa Islam i Mark Leckey iskazuju fascinaciju filmom, izražajnim i prikazivačkim mogućnostima prikazivanja onoga što postoji onkraj fizičkog prostora. Njihove filmske instalacije istražuju filmski sadržaj i alat izlažući njegove tehničke procese kako bi ukazale na iluzornost medija, ali i zadržavajući fascinaciju istim. Dok po Runi unutarnji i vanjski kodovi filma ne mogu biti odvojeni, Leckey ih neprestano pokušava izdubljivati i razdvajati. No oboje smatraju da su lokacija, akcija, kadar i instalacija, korištena kamera, ali i dijalog koji se uspostavlja s gledateljem, glavni parametri stvaranja igre svjetla i iluzije, tj. slike. Runa tako koreografira i crta otvorene narativne okvire koji nas sa svojim konceptualnim slojevima, ali i bogatstvom jednostavna prikaza ostavljaju zagledanim. Lirski i smirujući, oni su prostori promišljanja o samim elementima koji stvaraju filmsku sliku, ali i otvorena polja mogućih vidova prikaza.

Nagrađeni autor naprotiv raščlanjuje elemente i narative građenjem puno manjih elemenata s kapacitetom postajanja novom slikom, gestom ili događajem. Po Rancičreu, filmska fabula jest otvorena situacija koja se kreće u svim smjerovima. Jedan dugi pokret, koji stvara puno mikropokreta. Umjetnost je to koja može izraziti istinitost svijeta. Na tom ih križanju i putu prema istinitosti negdje susrećem.

Emitirano u emisiji Triptih III. programa.