Filmovi blizanci u blizanačkim društvima

Nakon boravka u reprezentativnom objektu Sunčanoga Hvara, reprezentativnom u smislu da dolično predstavlja eklipsu turističke ponude na našem “najsunčanijem otoku’’ (ruinirani objekti sumnjive čistoće, rezignirano osoblje i zaparložena, nekad hortikulturno odlično osmišljena okolica turističkog naselja), te nakon tri i pol sata vožnje Dalmatinom i prolaska kroz tunele Sv. Rok i Kapela koji su, kako smo se putem mogli uvjeriti, praktički razdjelnica između klimatskih zona u Hrvatskoj, na programu RTL Televizije dočekao nas je igrani film. Poveselismo se: domaća riječ, domaće teme. Čak i “domaća’’ pjesma Jesen stiže, dunjo moja tamo “nekog Mađara’’, što bi rekao Antun Vrdoljak jer, “znate, nema Srbina Isidora’’, samo što je u ovom slučaju ne izvodi Oliver Dragojević. Vidjesmo i nekog glumca, isti Sergej Trifunović, ali nekako tunjav, kad tamo njegov brat – Branislav Trifunović. Nakon nekolikominutnog škicanja pomislismo kako je film neka srpska varijanta Duge, mračne noći, kad tamo – zamalo da jest. Pa da onda nismo blizanačka društva!

Vrdoljak i Samardžić

Što se s Dugom mračnom noći zapravo htjelo, dosta je precizno u svom komentaru napisao Đorđe Radaković, koji kaže kako je to najbolje “izgovorio Goran Višnjić u jednoj od prvih epizoda svom prijatelju ustaši, izgovorio grcavo i patetično s viškom mimike, kako se jedino i mogu glumiti lažne uloge: ‘Dok bude živio jedan od nas, živjet ćemo oba’. Trebalo je, koristeći veliki novac, jaku glumačku ekipu, sve scenarističke i dramaturške trikove, širokim masama približiti ideološki koncept ustaško-partizanske pomirbe, zaobići sva neželjena i mračna mjesta, stvoriti slikovnicu u funkciji Tuđmanove nacionalne i državne teleologije... Antun Vrdoljak je jedan od stvaralaca Hrvatske u kojoj danas živimo. Ovom serijom je pokušao ‘imaginirati tradiciju’ ekipe kojoj je pripadao, na svoj filmski način... Osim što je stvarao Hrvatsku i izmišljao njenu tradiciju, Antun Vrdoljak je stvarao još nešto, ne jedini, ali jedan je od najistaknutijih autora novog smjera u kulturnom stvaralaštvu sa prostora bivše Jugoslavije – nacirealizma. Iskreno mu želimo – da nema nasljednika u tom poslu’’.

Istina, film Jesen stiže, dunjo moja Ljubiše Samardžića, jer o tom je ostvaraju emitiranom na RTL-u riječ, teško da bi se mogao nazvati izdankom nacirealizma i pravim nasljednikom Vrdoljakova posla, ali zanimljivo je da i Vrdoljakove i Samardžićeve “dunje’’ rastu na istom drvetu izmišljanja tradicije. I da nadaleko “mirišu’’ na retradicionalizaciju društva i zavičajne sentimente.

Za razliku od svog slikopisnog pandana u Hrvatskoj, Samardžićev film ipak ne zalazi u nacionalnu metaforiku, ili barem to ne radi eksplicitno, on se zadržava “samo’’ na apologetici sela, mačizma i tradicionalizma, napojivši se dobrano na izvoru popularno-pučkih mitema. Počnimo od toga da je glavni junak “voleo lepu, al’ sirotu’’, baš poput Vase Ladačkog, Lale koji se proslavio zahvaljujući hitu Đorđa Balaševića, a prema čijim je motivima Samardžić film i napravio. Napravio, ali kako! Priču o momku koji je “đavolu dušu prod’o’’ Samardžić tretira na krajnje konfekcijski način: nesretna ljubav dvoje siromašaka u vojvođanskom selu neposredno poslije Prvog svjetskog rata samo je okvir napunjen klišejima, rama u kojoj se emotivni vrhunci nižu bez predaha, kao u kakvoj sapunici. Najprije koristi motiv sukoba oca i sina, da bi njihov tinjajući konflikt okončao fizičkim obračunom i sinovljevim odlaskom iz sela. Pritom on ne ostavlja samo roditeljski dom, nego i izabranicu svoga srca, te se u drugom selu “spanđa’’ s bogatašicom koju, dakako, ne voli. Tu je i pijanstvo (“tražio je spas u čaši...’’) koje Sava vuče hereditarno, jer mu je i otac poznati bekrija, kao i neizbježno muško prijateljstvo (treba li uopće spominjati da je vrhunac njegova iskazivanja zajedničko jahanje po ravnici, baš kao što su to prakticirali i likovi Višnjića i Navojca u Dugoj mračnoj noći), u ovom slučaju dvojice momaka koji su preživjeli pakao Prvog svjetskog rata.

Državni i pučki nacionalizam

Vrdoljak, sjetit ćemo se, kreće od sličnih motiva, također rutinski odrađenih: dvojice prijatelja koje ni “bratoubilački rat’’ ne može razdvojiti, te motiva odanosti tradiciji i rodnoj grudi. Kao što lik Gorana Višnjića u Vrdoljakovu filmu odnaroditi ne može ni studij u Zagrebu ni gradski život kao takav, stran životu u slavonskoj ravni, tako ni Samardžićeva Savu od njegova prezimena udaljiti ne može ni sve bogatstvo vojvođanske ravni, ni šepava bogatašica, među ostalim i zato – kako se dade nazrijeti – jer je ona Druga, u ovom slučaju Njemica. Ta, Panonci vrlo dobro znaju gdje su im korijeni i gdje se imaju vratiti!

Kroz oba filma prodefilirao je nemali broj likova, ali se gledatelji ipak ne uspijevaju poistovjetiti ni s jednim. Emocionalna hladnoća kojima oni zrače zapravo je danak tome što su se autori priklonili afirmaciji odabrane političke doktrine. Vrdoljak je zapravo filmovao Tuđmanovu verziju novije hrvatske povijesti, prema kojoj je antifašistički pokret u početku bio koliko-toliko poželjan, jer je donekle bio hrvatski, da bi se kasnije posve izvitoperio “pod utjecajem komunista i Srba’’, a Višnjić je na neki način igrao samog Tuđmana. Vrdoljak je, dakle, snimio verziju rađanja državnog nacionalizma. Samardžić pak očito nije imao takve ambicije, on se zadržao na pučkoj verziji nacionalizma, odnosno na onim “simpatičnim’’ narodskim predrasudama koje su na neki način plodna crnica za nastanak onog puno malignijeg nacionalizma koji buja u Vrdoljaka.

Desničarenje pod krinkom afirmacije tradicionalnih vrijednosti

Razlika između ta dva filmska uratka je i u tome što u Samardžića mržnje na Drugoga ima samo u naznakama, recimo kroz dijalog iritantno slabićkog Save (zbog čijeg su kukavičluka prerano stradali i njegova ljubljena i najbolji mu prijatelj i kum) i njegova punca, Nijemca koji mu nudi hektare i hektare zemlje. E, baš u tom trenutku Savo postaje drčan i odbija sve to bogatstvo ponuđeno na pladnju, s ponosom ostajući siromašan i svoj. Istovremeno, svoju suprugu, Njemicu Anicu Granfild uporno zove prezimenom, naglašavajući i na taj način njezinu drugost, a u jednom je prizoru čak grubo odguruje nogom uz komentar da ga nije briga za to što ona misli da nosi u utrobi!

Socijalni feler Aničine drugosti Samardžić je dodatno podcrtao njezinim tjelesnim hendikepom, šepavošću. Kako su stari autori razrješavali pitanje drukčijosti možda najbolje pokazuje Koncert Branka Belana kada se svojevrsna socijalna izopćenost pijanistice, među ostalim i zbog njezine šepavosti, od autora nedvosmisleno osuđuje. Na ponešto drukčiji način i Ante Babaja u filmu Breza izdiže mladu Janicu koja svojom vitkom statuom naglašeno strši između punašnih i crvenih puca. Ta njezina krhkost autoru je samo izazov da se ogleda s običajima, dok današnji redatelji drugost (etničku, tjelesnu itd.) umeću tek kao lajt-motiv priče o patnjama mladih, ratom okrznutih, mužjaka.

I tako bismo mogli nabrajati do sutra... U svakom slučaju, kako je napisao filmski kritičar Damir Radić, ovogodišnji dobitnik nagrade Vladimir Vuković, “naslov Duga, mračna noć trebao bi se, prema Vrdoljaku, odnositi na razdoblje koje film tematizira, no on je zapravo odličan opis hrvatske kinematografije pod HDZ-om i Vrdoljakom devedesetih, a moguće i dobar opis onog što bi joj se pod istom čizmom moglo dogoditi ubuduće. Vrdoljakov film tipičan je hrvatski proizvod devedesetih: inferiorno oblikovanje i rigidno desničarenje pod krinkom afirmacije tradicionalnih vrijednosti’’. U nacionalnim državama i s državnim nacionalizmima, kako to dokazuje i Samardžićev film, ionako ne može stići ništa drugo doli – jesen.